Poslovni broj: 6 Us I-1647/2019-20

      Poslovni broj: 6 Us I-1647/2019-20

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničara Glorije Fićor, u upravnom sporu tužiteljice S. Z. iz Ć., Z., koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog ureda I. P. i T. P., odvjetnici u R., protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine (ranije: Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja), Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Z. p. M. L. M. L., koju zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. K., M. M. J. i T. H., odvjetnici u M. L., radi građevinske dozvole, 7. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o j e

I.              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja, Sektora građevinskih i uporabnih dozvola, KLASA: UP/I-361-03/18-01/000259, URBROJ: 531-06-3-2-226-19-0025 od 19. studenog 2019.

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

III.              Nalaže se tužiteljici da zainteresiranoj osobi nadoknadi troškove ovog upravnog spora u visini od 6.250,00 kn (slovima: šest tisuća dvije stotine pedeset kuna) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

 

Obrazloženje

 

1.              Građevinskom dozvolom izdanom od Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja, Sektora građevinskih i uporabnih dozvola, KLASA: UP/I-361-03/18-01/000259, URBROJ: 531-06-3-2-226-19-0025 od 19. studenog 2019. dozvoljava se investitoru Z. p. M. L. M. L., rekonstrukcija građevine 1. skupine infrastrukturne namjene prometnog sustava (zračni promet) – A. M. L. - rekonstrukcija i dogradnja uzletno sletne staze, manevarskih površina i nove putničke zgrade, I. faza (rekonstrukcija dogradnja uzletno sletne staze), III. faza (izgradnja zgrade vatrogasne i tehničke službe) IV. faza (izgradnja zgrade terminala), V. faza (interne prometnice i parkiralište) i VI. faza (hangar i stajanka za generalnu avijaciju) iz točke I.10. lokacijske dozvole ovog Ministarstva, KLASA: UP/I-350-05/12-01/243, URBROJ: 531-05-13-19 od 19. srpnja 2013., rješenja o ispravci greške KLASA: UP/I-350-05712-01/243, URBROJ: 531-05-13-21 od 27. prosinca 2013., izmjene i dopune lokacijske dozvole KLASA: UP/I-350-05/14-01/105, URBROJ: 531-6-1-14-6 od 24. rujna 2014. i rješenja o ispravci greške I. izmjene i dopune lokacijske dozvole KLASA: UP/I-350-05/14-01/000105, URBROJ: 531-06-1-1-1-16-0018 od 5. svibnja 2016., na budućoj novoformiranoj građevnoj čestici u k.o. Ć. na području G. M. L. (sukladno ovjerenom parcelacijskom elaboratu navedenom u obrazloženju ove građevinske dozvole i prema situaciji građevine koja je dio glavnog projekta) u Primorsko-goranskoj županiji, u skladu s glavnim projektom zajedničke oznake TP-025/13, koji je sastavni dio ove građevinske dozvole za koju je glavna projektantica D. B., dipl. ing. građ., broj ovlaštenja … a sadržava u dozvoli detaljnije citirane projekte, uz ostala popratna utvrđenja.

 

2.              Osporavajući zakonitost pobijane građevinske dozvole, tužiteljica u tužbi i kasnijem tijeku spora ističe da se sporna građevinska dozvola odnosi i na građevinski zahvat na zemljištima u kojima su još uvijek kao vlasnici upisane treće osobe, pa tako i sama tužiteljica, pri čemu još uvijek nije proveden postupak izvlaštenja, a tužiteljica nije dobila naknadu za predmetne nekretnine, niti dala suglasnost za parcelaciju nekretnina u njezinu vlasništvu. Ističe da rješenjem Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Rijeka, Odjela za katastar nekretnina Mali Lošinj, KLASA: UP/I-932-07/18-02/14, URBROJ: 541-17-17/2-18-2 od 24. travnja 2018. nezakonito dopuštena parcelacija zemljišta tužiteljice, na temelju uvodno citirane lokacijske dozvole i 1. izmjene i dopune lokacijske dozvole, no da je 4. studenog 2019. isto tijelo donijelo rješenje kojim se dopušta obnova navedenog upravnog postupka u kojem tužiteljica nije sudjelovala te se održava na snazi citirano rješenje od 24. travnja 2018., a vezano uz što je tužiteljica pred ovim sudom pokrenula upravni spor. Stoga investitor nije dokazao pravni interes sukladno čl. 109. Zakona o gradnji, budući da isti ne ispunjava ni jedan od uvjeta propisanih prethodno navedenim člankom, osobito budući da u konkretnom slučaju nije riječ o strateškom investicijskom projektu Republike Hrvatske. U tom smislu tužiteljica ističe da je u upravnom postupku trebalo utvrditi da li je odluka Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske za izgradnju produljenja uzletno-sletne staze Z. p. M. L. iz 2006. godine još uvijek na snazi, jednako kao i lokacijska dozvola koja je investitoru izdana 2013., budući da je od navedene odluke do donošenja pobijane građevinske dozvole proteklo više od 13 godina, a od izdavanja lokacijske dozvole do donošenja pobijane dozvole više od 5 godina. Također ističe da je uvidom u službene stranice Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta utvrdila da se projekt Z. p. M. L. nalazi samo na listi Strateških investicijskih projekata Republike Hrvatske, ali ne i na listi Proglašenih strateških investicijskih projekata Republike Hrvatske, niti na listi Strateških projekata u postupku donošenja Odluke Vlade Republike Hrvatske, dok je na sjednici Povjerenstva za procjenu i utvrđivanje prijedloga strateških projekata održanoj 22. rujna 2018. odlučeno je da se Vladi uputi na donošenje odluka o proglašenju tog projekta strateškim investicijskim projektom. Zaključno tužiteljica ističe da prilikom donošenja predmetne građevinske dozvole nije konzultirana struka po pitanju isplativosti tog projekta i nije dostavljena opsežna studija o pitanju utjecaja takvog projekta za okoliš.

 

3.              Tužbenim zahtjevom tužiteljica predlaže da Sud poništi pobijanu građevinsku dozvolu te da obveže tuženika na naknadu troškova upravnog spora tužiteljici.

 

4.              Tuženik u odgovor na tužbu osporava osnovanost tužbenih navoda te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja. Ističe da sukladno čl. 107. st. 2. Zakona o gradnji ("Narodne novine" broj 153/13, 20/17) građevinska dozvola nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na nekretnini za koju je izdana i ne predstavlja pravnu osnovu za ulazak u posjed nekretnine, već je dovoljno dokazati pravni interes. Ističe da u konkretnom slučaju do primjene dolazi odredba čl. 109. st. 5. Zakona o gradnji, prema kojoj dokaz pravnog interesa predstavlja i poziv na odredbu posebnog zakona kojim je utvrđen interes Republike Hrvatske za građenje građevine za koju je zatražena građevinska dozvola, ako je investitor podnio zahtjev za izvlaštenje odnosno ako je investitor podnio zahtjev za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa na zemljištu, građevinama ili drugim nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice područne (regionalne) ili lokalne samouprave. Ističe da je odredbom čl. 9.i. st. 1. Zakona o zračnim lukama ("Narodne novine" broj 19/98, 14/11 i 78/15) propisano da je građenje zračnih luka u vlasništvu društva u kojem imatelj udjela odnosno dionice Republika Hrvatska ili na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, u interesu Republike Hrvatske, a što u konkretnom slučaju predstavlja dokaz pravnog interesa za izdavanje tražene građevinske dozvole. Naime investitor je uz zahtjev za izdavanje građevinskih dozvola priložio Odluke o izmjenama Odluke o raspolaganju nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske u k.o. Ć. radi unosa u temeljni kapital TD Z. p. M. L. koje je donijelo Ministarstvo državne imovine, Povjerenstvo za raspolaganje nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske od 5. travnja 2018. te Odluku Skupštine društva Z. p. M. L. i člana društva Republike Hrvatske o povećanju temeljnog kapitala uz odobreni temeljni kapital od 5. svibnja 2018., iz koje je dokumentacije razvidno da je Republika Hrvatska bila i ostala imatelj udjela u tom društvu što je razvidno i uvidom u službene podatke Sudskog registra, iz čega slijedi da je investitor u skladu sa čl. 109. dokazao pravni interes za izdavanje građevinske dozvole, što je i pojašnjeno u točki g) obrazloženja osporavane građevinske dozvole. Ističe da navodi tužiteljice vezani za Odluku Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske za izgradnju produljenja uzletno-sletne staze iz 2006. te na status predmetnog projekta kao strateškog investicijskog projekta Republike Hrvatske, nisu relevantni za rješavanje ove upravne stvari, a imajući u vidu sve navedeno u pogledu obveznih priloga za izdavanje građevinske dozvole. Nastavno, a vezano uz navode tužiteljice o nezakonito dopuštenoj parcelaciji njezinog zemljišta, tuženik ističe da je investitor u skladu sa čl. 108. st. 3. toč. 4. Zakona o gradnji uz zahtjev za izdavanje dozvole priložio i parcelacijski elaborat koji je ovjerilo tijelo nadležno za državnu izmjeru i katastar nekretnina i potvrdilo Ministarstvo, odnosno upravno tijelo koje je izdalo lokacijsku dozvolu, kako je to i navedeno u točki f) osporavane građevinske dozvole, a navodi tužiteljice u pogledu eventualne nezakonitosti tog parcelacijskog elaborata ne mogu se isticati u ovom postupku odnosno sporu, već u postupku iz nadležnosti Državne geodetske uprave. Također smatra neosnovanim primjedbu tužiteljice glede toga da je upravno tijelo trebalo utvrditi da li lokacijska dozvola još uvijek na snazi, budući da je u postupku utvrđeno da su za vrijeme važenja pravomoćne lokacijske dozvole i njezine izmjene i dopune pokrenuti postupci rješavanja imovinsko-pravnih odnosa na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, iz čega je razvidno da lokacijska dozvola u trenutku podnošenja zahtjeva za izdavanje osporavane građevinske dozvole, sukladno odredbama Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj 153/13 i 65/17) bila važeća. Zaključno, a u pogledu navoda tužiteljice o nezakonitosti osporavane građevinske dozvole radi nedostataka opsežne studije utjecaja takvog zahvata projekta na okoliš, tuženik ističe da su isti vezani uz postupak izdavanja lokacijske dozvole, te ne mogu biti predmetom razmatranja u postupku izdavanja građevinske dozvole. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

 

5.              Z. p. M. L. M. L., po čijem je zahtjevu donijeta pobijana građevinska dozvola, te koji stoga u ovom sporu ima status zainteresirane osobe, u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima. Pojašnjava da je interes Republike Hrvatske za izgradnju odnosno rekonstrukciju aerodroma M. L. određen odredbom čl. 91. Zakona o zračnim lukama, a kako je Republika Hrvatska imatelj udjela u zainteresiranoj osobi u postotku od 17,44 %, a zainteresirana je osoba nakon pravomoćnosti lokacijske dozvole i izmjene i dopune lokacijske dozvole izradila parcelacijski elaborat i pokrenula postupke izvlaštenja za zemljišta svih fizičkih ili pravnih osoba u obuhvatu zahvata, na opisani je način dokazan pravni interes iz čl. 109. st. 5. Zakona o gradnji. Stoga je potpuno irelevantno za ovaj postupak da li je Odluka Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske za izgradnju produljenja uzletno-sletne staze iz 2006. godine još uvijek na snazi ili nije, kao ni da li će predmetni projekt ikad biti proglašen strateškim investicijskim projektom Republike Hrvatske, budući da je za potrebe dokazivanja pravnog interesa za ishođenje građevinske dozvole, kao i za potrebe pokretanja postupka izvlaštenja dostatno da interes Republike Hrvatske utvrđen posebnim zakonom – Zakonom o zračnim lukama. Zaključno, a vezano uz navode tužiteljice o vremenskom periodu proteklom između izdavanja lokacijske dozvole do izdavanja građevinske dozvole, ističe da je uslijed tužiteljičinog neosnovanog osporavanja tih akata protekao rok od nekoliko godina do pravomoćnosti istih, te su se tek potom stekli uvjeti za pokretanje postupaka i podnošenja zahtjeva za izdavanje građevinske dozvole. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog i obvezivanje tužiteljice na naknadu troškova spora zainteresiranoj osobi.

 

6.              U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 1. listopada 2021., u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužiteljice, te opunomoćenika zainteresirane osobe a na temelju čl. 39. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS) u odsutnosti uredno pozvanog tuženika kao svoj izostanak nije opravdao, čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

 

7.              Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka, kao i u ovosudne spise poslovni broj Us I-1490/13 i Us I-1634/14.

 

8.              Razmatrajući sva sporna pitanja ovog spora, Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

9.              Među strankama ovoga spora sporno je da li je zainteresirana osoba u postupku izdavanja građevinske dozvole dokazala postojanje pravnog interesa za njezino izdavanje, a s obzirom na navode tužiteljice da se nekretnine koje su predmetom izdavanja građevinske dozvole još uvijek nalaze u vlasništvu trećih osoba (između ostalog i tužiteljice), koje nisu zaprimile naknadu niti dale suglasnost za parcelaciju nekretnina, te da nije riječ o proglašenom strateškom investicijskom projektu Republike Hrvatske. Također je sporno da li je zahtjev za izdavanje građevinske dozvole podnesen pravodobno, odnosno u roku važenja prethodne izdane lokacijske dozvole.

 

10.              Odredbom čl. 9.i. Zakona o zračnim lukama ("Narodne novine" br. 19/98, 14/11, 78/15) propisano je da je građenje zračnih luka u vlasništvu Društva u kojem je imatelj udjela/dionica Republika Hrvatska ili na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, interesu je Republike Hrvatske (st. 1.). Građenje u smislu ovoga Zakona je izvedba građevinskih i drugih radova kojima se gradi nova ili rekonstruira postojeća građevina (st. 2.).

11.              Odredbom čl. 109. st. 5. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13, 20/17), koji se primjenjuje na temelju čl. 61. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 38/19), propisano je da se dokazom pravnog interesa za izdavanje građevinske dozvole smatra i odluka Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske ili poziv na odredbu posebnog zakona kojom je utvrđen interes RH za građenje građevine za koju je zatražena građevinska dozvola, ako je investitor podnio zahtjev za izvlaštenje.

12.              Predmetni je postupak pokrenut zahtjevom zainteresirane osobe od 8. studenoga 2018. za izdavanjem građevinske dozvole za rekonstrukciju građevine 1. skupine infrastrukturne namjene prometnog sustava zračni promet, aerodrom M. L. - rekonstrukcije i dogradnje uzletno sletne staze, manevarskih površina, nove putničke zgrade, I., III., IV, V. i VI. faza iz toč. 1. lokacijske dozvole od 19. srpnja 2013. ispravljene rješenjem od 27. prosinca 2013. te 1. izmjene i dopune lokacijske dozvole od 24. rujna 2014. i rješenja o ispravci greške 1. izmjene i dopune lokacijske dozvole od 5. svibnja 2016.

 

13.              Neosnovani su navodi tužiteljice da u konkretnom slučaju nije priložen dokaz pravnog interesa investitora za gradnju opisane građevine, budući da je u konkretnom slučaju dokaz pravnog interesa utvrđen sukladno odredbi čl. 109. st. 1. st. 5. Zakona o gradnji, u svezi čl. 9.i. st. 1. i 2. Zakona o zračnim lukama.

 

14.              Naime, budući da se u konkretnom slučaju radi o gradnji - rekonstrukciji zračne luke u kojem je Republika Hrvatska imatelj dionica, a kako to proizlazi iz dokumentacije priležeće kako spisu upravnog postupka, a tako spisu upravnog spora, to je u konkretnom slučaju građenje te građevine u interesu Republike Hrvatske, kako je to propisano izričitom odredbom čl. 9.i. posebnog zakona u smislu čl. 109. st. 5. Zakona o gradnji.

 

15.              Imajući u vidu da se pravilno investitor pozvao na odredbu čl. 9.i. Zakona o zračnim lukama, posebnog zakona kojim je utvrđen interes Republike Hrvatske za građenje predmetne građevine, te da nije sporno da je investitor 22. listopada 2018. podnio prijedloge za izvlaštenje u odnosu na nekretnine koje su predmetom građenja, to je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno postojanje pravnog interesa u smislu čl. 109. st. 5. Zakona o gradnji, kao obveznog priloga zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole u smislu čl. 108. st. 2. toč. 7. u svezi st. 3. Zakona o gradnji.

 

16.              Posljedično, nisu pravno relevantni navodi tužiteljice da su nekretnine koje su predmetom građenja još uvijek u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba, kao i da ona osobno još nije zaprimila naknadu za gradnju na njezinoj nekretnini, budući da će navedeno biti predmetom rješavanja u pokrenutom postupku izvlaštenja, i ne predstavlja činjenice i okolnostima koje imaju utjecaja na izdavanje građevinske dozvole.

 

17.              Također nisu relevantni navodi tužiteljice o njezinom protivljenju donošenju parcelacijskog elaborata i provedbi istoga, budući da je sukladno čl. 110. st. 1. u svezi čl. 108. st. 3. Zakona o gradnji tijelo graditeljstva dužno izdati građevinsku dozvolu uz koju su priloženi svi zakonom propisani prilozi, između ostalog i parcelacijski elaborat koji je ovjerilo tijelo nadležno za državnu izmjeru i katastar nekretnina i potvrdilo Ministarstvo koje je izdalo lokacijsku dozvolu za građevinu za koju se lokacijskom dozvolom određuju obuhvat zahvata u prostoru, a unutar kojeg se formira građevna čestica u skladu s lokacijskom dozvolom (čl. 108. st. 3. toč. 4. Zakona o gradnji) a koji je uvjet u konkretnom slučaju ispunjen.

 

18.              Stoga ni navod tužiteljice o navodnim nezakonitostima u postupku provedbe tog parcelacijskog elaborata te u tom smislu donijeto rješenje Državne geodetske uprave ne mogu biti razmatrani u okviru ovoga spora, odnosno relevantni kod odlučivanja o ispunjenju uvjeta za izdavanje građevinske dozvole, a tužiteljica svoje navode može isticati u upravnom sporu koji je pokrenula radi ocjene zakonitosti rješenja nadležnog katastarskog tijela.

 

19.              Budući da je citiranom odredbom čl. 9.i. Zakona o zračnim lukama izrijekom propisano da je građenje odnosno rekonstrukcija zračnih luka u vlasništvu društva u kojem je imatelj dionica Republika Hrvatska u interesu Republike Hrvatske, to pravilno navode tuženik i zainteresirana osoba da za zakonitost predmetne građevinske dozvole nije od utjecaja da li je Odluka Vlade Republike Hrvatske iz 2006. godine još uvijek na snazi, odnosno da li je predmetni projekt uvršten na Listu proglašenih strateških investicija Republike Hrvatske.

 

20.              Zaključno, a vezano uz tužiteljičine navode o proteku više godina između donošenja lokacijske dozvole i izdavanja građevinske dozvole, čime ista posredno ukazuje na istek važenja lokacijske dozvole, valja istaknuti da ni ovaj navod nije činjenično utemeljen.

 

21.              Naime odredbom čl. 150. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj 153/13 i 65/17) važećeg u vrijeme pokretanja postupka, propisano je da lokacijska dozvola prestaje važiti ako se u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti lokacijske dozvole ne:

1. podnese zahtjev za davanje koncesije

2. podnese zahtjev za donošenje rješenja o izvlaštenju

3. podnese prijedlog za donošenje odluke o služnosti ili pravu građenja na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske

4. podnese zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, odnosno

5. pristupi provedbi zahvata u prostoru za kojega se ne izdaje akt za građenje (st. 1.), pri čemu rok iz stavka 1. ovoga članka ne teče za vrijeme trajanja postupka davanja koncesije, izvlaštenja, izdavanja građevinske dozvole, odlučivanja o prijedlogu za donošenje odluke o služnosti ili pravu građenja na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno tijekom provedbe zahvata u prostoru za koji se ne izdaje akt za građenje, a prestaje teći donošenjem rješenja o izvlaštenju, izdavanjem građevinske dozvole, odbijanjem prijedloga za donošenje spomenute odluke o služnosti ili pravu građenja, odnosno provedbom zahvata u prostoru (st. 3.). Ako se za građenje građevine za koju je izdana jedna lokacijska dozvola izdaje više građevinskih dozvola, rok iz stavka 1. ovoga članka prestaje teći izdavanjem prve građevinske dozvole (st. 4.).

 

22.              U konkretnom slučaju, budući da je tužiteljica kako protiv lokacijske dozvole od 19. srpnja 2013., tako i protiv 1. izmjene i dopune lokacijske dozvole od 24. rujna 2014. vodila upravne sporove, to su predmetni upravni akti postali pravomoćni tek danom donošenja presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kojima se odbija žalba tužiteljice protiv presuda ovog prvostupanjskog upravnog suda, iz čega slijedi da je lokacijska dozvola postala pravomoćna 4. veljače 2016. (donošenjem presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2427/15-2 od 4. veljače 2016.), dok je 1. izmjena i dopuna lokacijske dozvole postala pravomoćna 10. studenoga 2016. (donošenjem presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1635/16 od 10. studenoga 2016.).

 

23.              Imajući u vidu da predmetni rok važenja lokacijske dozvole ne teče za vrijeme trajanja postupka izvlaštenja, koji postupak je pokrenut zahtjevom investitora od 22. listopada 2018., to proizlazi da u trenutku podnošenja zahtjeva zainteresirane osobe za izdavanje građevinske dozvole predmetna lokacijska dozvola i 1. izmjena i dopuna te dozvole nisu bile prestale važiti.

 

24.              Zaključno, što se tiče tužiteljičinih prigovora u pogledu isplativosti predmetnog projekta i utjecaja predmetnog projekta na okoliš, ističe se da se radi o s elementima koji su bili ispitivani prilikom donošenja lokacijske dozvole za predmetni zahvat, a zakonitost koje je kako je to već navedeno, potvrđena i od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, pa stoga navedeni elementi nisu od utjecaja na zakonitost građevinske dozvole.

 

25.              Slijedom gore izloženog, sagledavajući ukupnost činjenica utvrđenih u provedenom upravnom postupku kao i onih utvrđenih u ovom sporu, te cijeneći navode stranaka iznesene tijekom ovog spora, ovaj Sud nalazi da je osporena građevinska dozvola utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni materijalnog prava te prilikom donošenja iste nisu povrijeđena pravila upravnog postupka. Prigovorima tužiteljice nije dovedena u sumnju zakonitost pobijanog upravnog akta budući da je iste Sud našao neosnovanim iz svih razloga na koje se pozvao tuženik, a koje razloge u cijelosti prihvaća Sud budući da su činjenično i pravno utemeljeni.

 

26.              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79 st. 4. ZUS-a, prema kojoj tužiteljica, koja je u cijelosti izgubila predmetni spor, nema pravo na naknadu troškova spora, već je dužna nadoknaditi troškove zainteresiranoj osobi, koja je u sporu uspjela.

 

27.              Zainteresiranoj osobi je sukladno čl. 79. st. 4. ZUS-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), priznat kao opravdan i nužan trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku (odvjetniku) za sastav odgovora na tužbu, te za pristup na ročište za raspravu održano 1. listopada 2021., za svaku radnju u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 23.1. i Tbr. 23.2. u svezi Tbr. 50. Tarife), sveukupno u zbrojenom iznosu od 5.000,00 kn, uvećano za pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost po stopi od 25% (1.250,00 kn - Tbr. 42. Tarife), i to u ukupnom zbrojenom iznosu od 6.250,00 kn.

 

U Rijeci 7. listopada 2021.

 

 

                                                                                                                      Sutkinja

 

                                                                                                                            Daria Pugel, v.r.

 

             

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.