Poslovni broj: 78 Pž-532/2020-3

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 78 Pž-532/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja M. T., vl. T.-C., pekarsko trgovački obrt, P., M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik iz T., protiv tuženika M. P., vl. trgovačkog obrta P., V.,  OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. & K. iz S.., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-546/19-5 od 10. listopada 2019., 7. listopada 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-546/2019-5 od 10. listopada 2019.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-546/2019-5 od 10. listopada 2019. ukinut je platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak postupka (točka II. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako tužitelj, tijekom postupka, nije dostavio isprave (račune) na kojima temelji svoj zahtjev, niti je dokazao da bi spornu robu isporučio tuženiku, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. U bitnome navodi kako je sud propustio odlučiti o tuženikovom zahtjevu da se provede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, u odnosu na poslovanje stranaka, a odbio je i provesti prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem tužitelja i tuženika. Smatra kako je tužitelj dokazao osnovu i visinu svog potraživanja, a da je navod tuženika kako nije primio robu neistinit. Prema navodima žalitelja, svi računi navedeni u prijedlogu mogu se naći u knjigovodstvenoj dokumentaciji tuženika, a u nastavku žalbe obrazlaže svoje tvrdnje te se poziva na odredbu Ustava Republike Hrvatske o pravičnom suđenju te predlaže preinačiti presudu, odnosno istu ukinuti i

vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Uz žalbu dostavlja i vještački nalaz iz drugog spisa, te račune iz tog spisa.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, na temelju odredbe čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s obzirom na to da se isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od

50.000,00 kn.

 

6. Stoga, temeljem odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, drugostupanjski sud nije ispitivao navode žalitelja koje se sadržajno odnose na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (pitanje primitka robe), jer se presuda u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

7. Međutim, valja ukazati i kako su ti žalbeni navodi ispitani, no, u okviru moguće bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. ZPP-a, na koju se poziva tužitelj, odnosno radi utvrđenja da li je činjenični zaključak prvostupanjskog suda u suprotnosti s ispravama u spisu te da li je tužitelj onemogućen u korištenju svojim pravima, posebno u pravu na pristup sudu.

 

8. Nadalje, ovaj sud nije ispitivao niti navode tužitelja koji se odnose na tvrdnju kako su sporni računi evidentirani u poslovnim knjigama tuženika, jer tu tvrdnju tužitelj nije istaknuo tijekom postupka. Ovo iz razloga što se, prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a, u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Kako se iz tužiteljeve žalbe može utvrditi da su ti razlozi istaknuti radi utvrđivanja činjeničnog stanja, iste nisu mogle biti predmet ispitivanja u žalbenom postupku. Iz istog razloga predmetom ispitivanja nisu bile niti isprave koje je tužitelj dostavio uz žalbu, a koje se odnose na drugi predmet između istih stranaka.

 

9. Zbog svega navedenog, predmetna je žalba ispitana u okviru dopuštenih žalbenih navoda, te po službenoj dužnosti u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8. i 9. ZPP-a i zbog moguće pogrešne primjene materijalnog prava.

 

10. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi niti u pobijanoj presudi nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a u svojoj se žalbi tužitelj ne poziva na neku od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1. 5. i 10. ZPP-a.

 

11. Nadalje, žalitelj neosnovano tvrdi kako mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, zbog toga što prvostupanjski sud odbio provesti po tužitelju predloženi dokaz saslušanjem tužitelja odnosno tuženikov prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem tuženika, svjedoka, te dokaz provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja „po potrebi“. Odbijanje suda da provede određeni dokaz samo po sebi ne predstavlja onemogućavanje stranke u raspravljanju pred sudom iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Naime, prema toj odredbi, stranka se može onemogućiti da raspravlja pred sudom samo nezakonitim postupanjem suda, a ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je sa njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz čl. 220. st. 2. ZPP-a.

 

12. U ovom konkretnom slučaju, tuženik je osporio izvod iz poslovnih knjiga, kao vjerodostojnu ispravu tužitelja, navodeći kako iz iste nije vidljivo na koju bi se to robu odnosilo, kao i da nema nikakvog dokaza da bi on robu po tim računima primio. U pozivu za pripremno ročište sud je jasno upozorio tužitelja na mogućnost iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza, no tužitelj je do zaključenja prethodnog postupka dostavio samo ugovor između stranaka iz 2002. godine, te predložio provođenje dokaza saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja. Pri tome, prilikom predlaganja saslušanja zastupnika po zakonu tužitelja, nisu navedene okolnosti na koje bi to saslušanje trebalo provesti. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio ovakav prijedlog tužitelja, kao i prijedloge tuženika za saslušanje tuženika i svjedoka. Što se tiče financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, treba ukazati kako je tuženik predložio njegovo provođenje „prema potrebi“.

 

13. S obzirom na taj prijedlog tuženika, ovaj sud ukazuje kako pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. st. 1. i 221.a ZPP-a) nalažu tužitelju da dokaže osnovanost svojih navoda. Kako tužitelj nije dostavio nikakve isprave kojima dokazuje da bi tuženik primio robu čiju isplatu traži, time što nije odlučio o tuženikovom prijedlogu da „prema potrebi“ provede određeni dokaz sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavka 2. točaka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, zbog koje se može podnijeti žalba u sporu male vrijednosti.

 

14. Obrazloženje pobijane presude jasno je i logično te nije u suprotnosti s ispravama u spisu pa nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.

2. t. 11. ZPP-a na koju se sadržajno poziva tužitelj.

 

15. Nadalje, time što je odbijen tužiteljev zahtjev za plaćanje nije povrijeđena niti odredba čl. 12. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 85/10 i 5/14) o pravičnom suđenju. Naime, u ovom konkretnom slučaju postoje dvije suprotstavljene tvrdnje – tvrdnja tužitelja kako je isporučio tuženiku točno određenu robu, te tvrdnja tuženika kako istu nije primio. Činjenica da je između stranaka postojao Ugovor o prodaji iz 2002. godine ne predstavlja dokaz da je tužitelj 2017. i 2018. godine isporučio tuženiku točno određenu robu koja je predmet ovog spora.

 

16. Kako je to već pojašnjeno u točki 12. ovog obrazloženja, pravila o teretu dokaza leže na tužitelju, koji je trebao dokazati isporuku robe tuženiku, jer tuženik ne može dokazati negativnu činjenicu, odnosno da robu nije primio. To što se tužitelj nije

potrudio dostaviti račune i otpremnice kojima bi mogao dokazati isporuku robe ne može se staviti na teret tuženika, već na teret tužitelja. Stoga niti ovim žalbenim navodima o navodnoj povredi Ustava nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

17. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

 

18. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi u odnosu na pojedine radnje, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba i u tom dijelu nije osnovana.

 

19. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena

 

Zagreb, 7. listopada 2021.

 

Sudac

Mladen Šimundić, v.r.