1                    Poslovni broj: 11 Us I-960/2021-8

 

Poslovni broj: 11 Us I-960/2021-8

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja O. L. – L., kojeg zastupa opunomoćenik S. B., odvjetnik u P., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, P…, uz sudjelovanje zainteresirane osobe D. B. iz L., kojeg zastupa opunomoćenica I. B., odvjetnica u P.,  radi povrata komunalnog doprinosa, 7. listopada 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi oglašavanja ništavim i poništenja rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-363-03/20-03/01, URBROJ: 2163/1-18-09/2-21-11 od 28. lipnja 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

 

III. Nalaže se tužitelju da zainteresiranoj osobi nadoknadi trošak ovog spora u visini od 5.000,00 (pet tisuća) kuna u roku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga spora.

 

                                                r i j e š i o  j e

 

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem Općine Ližnjan, Jedinstvenog upravnog odjela KLASA: UP/I-363-03/18-04/108, URBROJ: 2168/03-05-19-16 od 17. prosinca 2019., odbijen je zahtjev D. B., ovdje zainteresirane osobe, za povrat razmjernog dijela uplaćenog komunalnog doprinosa utvrđenog rješenjima istoga tijela KLASA: UP/I-363-03/13-02/68, URBROJ: 2168/3-01-03-02-13-2 od 2. svibnja 2013. i KLASA: UP/I-363-03/13-02/69, URBROJ: 2168/3-01-03-02-13-2 od 2. svibnja 2013., kao neosnovan.

 

2. Protiv navedenog rješenja je ovdje zainteresirana osoba izjavila žalbu povodom koje je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-363-03/20-03/01, URBROJ: 2163/1-18-09/2-21-11 od 28. lipnja 2021. pod toč. 1. poništio rješenje Jedinstvenog upravnog odjela Općine Ližnjan KLASA: UP/I-363-03/18-04/108, URBROJ: 2168/03-05-19-16 od 17. prosinca 2019., pod toč. 2. D. B. priznao pravo na povrat razmjernog dijela komunalnog doprinosa u iznosu od 54.809,52 kn, sa zateznom kamatom počevši od 24. listopada 2018., pa do isplate po stopi prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotnih poena, pod toč. 3. utvrdio da je O. L. dužna isplatiti B. D. iz L., K. 9, iznos iz toč. 2. rješenja u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja, pod toč. 4. utvrdio da se troškovi upravnog postupka B. D. iz L., K. 9, priznaju u visini od 7.725,00 kn kao troškovi vještačenja, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova upravnog postupka odbija, pod toč. 5. je utvrdio da je O. L. dužna platiti iznos iz toč. 4. rješenja, u roku od 15 dana od dana izvršnosti ovog rješenja, sa zateznom kamatom od 15-og dana od izvršnosti pa do isplate po stopi prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotnih poena.

 

3. Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika, tužitelj u pravovremeno podnesenoj tužbi navodi kako istu podnosi radi bitnih povreda pravila postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Pojašnjavajući predmetno ukazuje na sadržaj odredbe čl. 65. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09, dalje ZUP) smatrajući kako iz iste jasno i nedvosmisleno proizlazi da službena osoba određuje koja je to odgovarajuća struka čiju će pomoć zatražiti te na temelju tog odabira traži konkretnu osobu koja je ovlaštena za davanje mišljenja po tim pitanjima. Ovdje nije bitno što je tuženik odredio gospođu A. H. za vještaka, nego što je određeno da će se provesti vještačenje od vještaka graditeljske struke za pitanja koja se tiču financija i proračunskog računovodstva. Notorno je da postoji jako veliki broj vještaka financijsko-računovodstvene struke koji su bili na raspolaganju, a od toga je dovoljan broj vještaka iz podgrana djelatnosti "financije i porezi", "financije i računovodstvo" pa čak i iz podgrane "javne financije" što se može vidjeti na službenim web stranicama Sudačka mreža.hr. Ne postoji nikakva ozbiljna i relevantna korelacija između stručnog znanja o graditeljstvu i poznavanja javnih financija, osnovnih načela i strukture proračuna jedinice lokalne samouprave, stručnih termina i propisa koji reguliraju predmetnu materiju. Zaključno, tužitelj smatra kako je odabir vještaka graditeljske struke umjesto vještaka financijsko-računovodstvene struke nezakonito postupanje protivno čl. 65. t. 2. ZUP-a, a što je bilo od utjecaja na rješavanje upravne stvari i u konačnici dovelo do nezakonite odluke.

 

4. Nepravilno postupanje službene osobe tuženika pri odabiru vještaka dovelo je i do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u upravnom postupku jer je službena osoba zaključak o činjenicama donijela na temelju nalaza i mišljenja vještaka graditeljske struke, a o pitanjima o proračunu. Tužitelj je već u samom rješenju kojim je zahtjev stranke za povrat komunalnog doprinosa i odbijen, naveo kako je razvidno da je za izvršenje Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za 2013. godinu (javne površine, nerazvrstane ceste, groblja, javna rasvjeta, gradnja i uređenje objekata, građenje fekalne i oborinske kanalizacije) ukupno utrošeno 8.331.147,17 kn, odnosno 6.559.196,08 kn više od same vrijednosti ukupnog priliva sredstava komunalnog doprinosa u 2013. godini (1.771.951,09 kn). Tuženik na temelju pogrešnog nalaza i mišljenja vještaka uzima u obzir prenesena sredstva komunalnog doprinosa iz 2012. godine te na taj način uvećava ostvareni iznos priliva komunalnog doprinosa u 2013. godini, a zatim stavlja u korelaciju s ostvarenim troškovima gradnje u 2013. godini. Odredbom čl. 6. st. 4. Zakona o proračunu ("Narodne novine" broj 109/07, 87/08, 136/12 i 15/15, dalje: ZP) propisano je: "Prihodi i primici uplaćeni u proračun do kraja tekuće godine prihod su proračuna tekuće godine." Shodno propisanome, razvidno je kako prenesena sredstva iz 2012. godine ne čine prihode proračuna tekuće, odnosno 2013. godine, budući su isti uplaćeni u 2012. godini i teretili su prihodovnu stranu proračuna 2012. godine. Također i zaključak tuženika o utvrđenom postotku je pogrešno izveden. Naime, tuženik u tako dobivenom postotku (38,46 %) uopće u korelaciju ne stavlja rashode s prihodima, već ostvarene rashode (i to ne sve) s planiranim rashodima, što je potpuno nelogično i neviđeno u dosadašnjoj praksi. Odredbe koje su na snazi jasno određuju kako je potrebno uzeti u obzir ostvareni priliv sredstava. Tuženik je također propustio utvrditi činjenicu da su stavke iz Programa gradnje koje su navedene u konkretnom slučaju realizirane u kasnijim godinama do podnošenja zahtjeva strane D. B. te da su sredstva prenesenog viška sva utrošena. Tuženik je prilagodio premise svom tumačenju jer je kontradiktorno uzeo u obzir višak od prijašnjih godina, a nije uzeo u obzir potpunu realizaciju stavki u kasnijim godinama do pokretanja ove upravne stvari.

 

5. Nastavno, citirajući odredbe čl. 32. st. 3. toč. 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15, 68/18, 110/18, 32/20, dalje: ZKG) i čl. 23. Odluke o komunalnom doprinosu Općine Ližnjan ("Službene novine Općine Ližnjan" broj 6/13, 7/13, 2/14, 3/14, 6/14 i 4/15) tužitelj ističe kako se u oba slučaju u citiranim mjerodavnim odredbama radi o ostvarenom prilivu što ne ostavlja mjesta različitim niti logičkim niti semantičkim tumačenjima. Stoga je jasno da se u korelaciju s utrošenim sredstvima u izgrađenost objekata i uređaja (rashodima) mora staviti iznos ostvarenog priliva u tekućoj godini (prihoda od komunalnog doprinosa), a ne planirani rashod i zato je zakonodavac upravo to izričito propisao kako ne bi bilo dvojbe. Tuženik je bio dužan uzeti u obzir ostvareni priliv komunalnog doprinosa u ovom slučaju, a što je dovelo do nezakonite odluke. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom predloženo je poništiti osporeno rješenje tuženika ili isto oglasiti ništavim.

 

6. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u cijelosti kod navoda iz obrazloženja osporavanog akta te je predložio tužbeni zahtjev odbiti.

 

7. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnom se pridružila navodima tuženika iz odgovora na tužbu te predložila odbiti tužbeni zahtjev.

 

8. U ovom upravnom sporu održano je ročište za raspravu 29. rujna 2021. te je time strankama omogućeno da se na raspravi očituju o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmetom spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS).

 

9. Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

 

10. Sud je odbio u sporu provesti po tužitelju daljnje predložene dokaze (vještačenjem po vještaku financijsko-računovodstvene struke te saslušanjem svjedoka) ocijenivši da ti dokazi nisu relevantni za rješavanje ove upravne stvari kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovog upravnog spora.

 

11. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva za oglašivanje ništavim osporenog rješenja tuženika valja reći kako se radi se o izvanrednom pravnom lijeku, pri čemu je ništavost najteži oblik nezakonitosti upravnog akta za koji se vežu najteže pravne posljedice. Ništavi akt ne proizvodi pravne učinke pa se oglašivanjem akta ništavim, smatraju ništavim i pravni učinci akta. Upravni akt može se oglasiti ništavim bez vremenskog ograničenja, a protekom vremena ništavi akt ne može konvalidirati. Zato su razlozi oglašivanja rješenja ništavim taksativno propisani zakonom i javnopravno tijelo odnosno sud ne može rješenje oglasiti ništavim izvan tih zakonom propisanih razloga.

 

13. Odredbom čl. 128. st. 1. ZUP-a propisano je da se rješenje može oglasiti ništavim iz slijedećih razloga: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

 

14. Cijeneći sadržaj citirane odredbe sud nije našao da bi u konkretnom slučaju bio ispunjen bilo koji od navedenih razloga za oglašivanje osporenog rješenja ništavim, pri čemu tužitelji u sporu izričito niti ne navode neki od razloga predviđenih zakonom.

 

15. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja radi oglašavanja ništavim osporenog rješenja tuženika.

 

16. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva valja navesti slijedeće.

 

17. Sud u cijelosti prihvaća jasne i argumentirane razloge koje obrazlaže tuženik u pobijanom rješenju te se stoga tužitelj upućuje na ista radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

 

18. Naime, ocjena je suda da su provedenim vještačenjem u drugostupanjskom postupku po vještakinji A. H. dipl. ing. građ. pravilno i potpuno utvrđene sve činjenice bitne za odluku u upravnoj stvari, što je potkrijepljeno priloženom dokumentacijom, a radi se o podacima koji su i javno objavljeni u Službenim novinama Općine Ližnjan i time svima dostupni. Tužitelj u suštini niti ne prigovara pravilnosti utvrđenih činjenica, već smatra pogrešnom metodu koju je vještakinja upotrijebila prilikom donošenja nalaza i mišljenja o razmjernom povratu komunalnog doprinosa, a koje stavove tužitelja tuženik, a niti ovaj sud, ne smatra ispravnima i sukladnima dosadašnjoj upravnopravnoj praksi glede spornog pitanja. Uslijed navedenog, niti prigovori tužitelja u pogledu (građevinske) struke vještakinje kojoj je povjereno vještačenje u upravnom postupku ne utječu na drugačiju odluku u sporu.

 

19. Sud je, dakle, ocijenio da je tuženik, na temelju nalaza i mišljenja vještakinje, pravilno utvrdio da ovdje zainteresirana osoba ima pravo na povrat 61,54 % uplaćenog komunalnog doprinosa, što iznosi 54.809,52 kn. Pritom je iznos sredstava za povrat pravilno utvrđen s obzirom na utrošena sredstva za gradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture Općine Ližnjan za 2013. godinu koji se financiraju iz komunalnog doprinosa (u koje je utrošeno 7.054.883,87 kn) u odnosu na ostvareni prihod od komunalnog doprinosa (18.341.951,09 kn).

 

20. Vezano za potonje izneseno valja reći kako tužitelj pogrešno smatra da je u konkretnom slučaju na pogrešan način utvrđen ostvareni prihod od komunalnog doprinosa jer da prenesena sredstva s osnova komunalnog doprinosa iz 2012. godine ne čine prihod tekuće, odnosno 2013. godine budući da su uplaćena u 2012. godini i to pozivom na odredbu čl. 6. st. 4. ZP-a. Navedeni navod nije osnovan iz razloga što je prema ZP-u propisano da se u proračunima prate prihodi po namjenama i izvorima i na taj način prenose u slijedeće proračunske godine. Komunalni doprinos je namjenski prihod jedinica lokalne samouprave u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 38. ZP-a, a način korištenja namjenskih prihoda propisan je odredbama čl. 48.-51. ZP-a. Tako je odredbom čl. 49. izričito propisano da se namjenski prihodi i primici koji nisu iskorišteni u prethodnoj godini prenose u proračun za tekuću godinu. Slijedom navedenog, pravilno je utvrđeno u raspoloživim službenim dokumentima Općine Ližnjan da ostvareni prihod od komunalnog doprinosa u 2013. godini iznosi 18.341.951,09 kn kako je uvodno navedeno.

 

21. Isto tako je sud ocijenio da je tuženik pravilno utvrdio da zainteresirana osoba u konkretnom predmetu ima pravo na razmjerni povrat sredstava komunalnog doprinosa odnosno da je pravilno zaključio da se obveza Općine Ližnjan na razmjerni povrat uplaćenog komunalnog doprinosa mora utvrđivati na temelju činjenica o izgrađenosti objekta i uređaja komunalne infrastrukture predviđenih Programom gradnje za 2013. i to samo tijekom 2013. godine, a ne i tijekom kasnijih godina.

 

22. Pravo obveznika na razmjerni povrat sredstava komunalnog doprinosa proizlazi, naime, iz odredaba čl. 32. st. 3. toč. 4. i 5. ZKG-a te ovisi o izgrađenosti objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz Programa gradnje istih, čiji popis mora biti naveden i u rješenju o komunalnom doprinosu, u odnosu na ostvareni priliv sredstava, a s obzirom da se Program gradnje donosi za svaku kalendarsku godinu (čl. 30. st. 4. ZKG-a), to je jedinica lokalne samouprave u toj godini obvezna i izvršiti doneseni program ako ima dovoljno sredstava za tu namjenu te je, ako svoju obvezu ne izvrši, na zahtjev obveznika komunalnog doprinosa, dužna vratiti razmjerni dio sredstava.

 

23. Napominje se da je ovakvo stajalište zauzeto i u sudskoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, npr. u presudi poslovni broj Usž-3968/16-4 od 7. studenoga 2018., u kojoj je u bitnom navedeno da se realizacija Programa gradnje ocjenjuje prema Programu za kalendarsku godinu u kojoj je donijeto rješenje o komunalnom doprinosu i to u trajanju te godine, da je taj sud stajališta da je donošenjem rješenja o komunalnom doprinosu tužitelj preuzeo odgovornost za snošenje rizika (povrata komunalnog doprinosa) u slučaju ako ne izvrši svoju obvezu u skladu s Programom za kalendarsku godinu u kojoj je donijeto rješenje o komunalnom doprinosu i to u roku važenja jednogodišnjeg Programa gradnje, pa da bi prihvaćanje shvaćanja tužitelja o produljenju roka za izgradnju moglo dovesti do neograničenog izvršenja Programa.

 

24. Slijedom svega navedenog, proizlazi da je osporeno tuženikovo rješenje utemeljeno na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni materijalnog prava, a da izneseni prigovori tužitelja ne utječu na drugačije rješenje stvari pa je na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbene zahtjeve tužitelja, kao u toč. I. izreke ove presude.

 

25. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

 

26. Odluka o troškovima spora zainteresirane osobe temelji se na odredbi čl. 79. ZUS-a u svezi s Tbr. 23. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa). Kao radnje u odnosu na koje zainteresirana osoba može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznati su sastav odgovora na tužbu i zastupanje na raspravi (2 x 2.500,00 kn = 5.000,00 kn). Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. III izreke ove presude.

 

27. U odnosu na odgodni učinak tužbe navodi se da tužitelj ničim nije dokazao da bi mu izvršenjem osporavanog rješenja nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti. Stoga nije bilo uvjeta za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovom sporu.

 

U Rijeci 7. listopada 2021.

 

  Sutkinja

 

                                                                                                                             Dubravka Zec v.r.

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.