Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 411/2020-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 5. ožujka 2020. broj K-5/2017-39, u sjednici održanoj 7. listopada 2021.,
p r e s u d i o j e:
Žalba optuženog D. Š. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. D. Š. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora od tri godine.
2. Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08), djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev oštećenom društvu P.-A. d.o.o. S. u iznosu od 1.066.650,00 kn koji je optuženik dužan uplatiti na žiroračun oštećenika u roku od mjesec dana po pravomoćnosti presude, dok je s ostatkom zahtjeva u iznosu od 124.177,00 kn oštećenik upućen na parnicu.
3. Optuženik je obavezan snositi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, sukladno čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08.
4. Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju T. R. iz Odvjetničkog društva M. i R. j.t.d., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i "odluke o odštetnom zahtjevu", s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi "krivnje" (optužbe), a podredno da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je u roku vraćen.
7. Žalba optuženika nije osnovana.
8. Obrazlažući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj tvrdi da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku te samih tih isprava i iskaza, čime očito smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.
8.1. Nasuprot tome, nikakve proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza nema niti je ostvarena istaknuta bitna povreda.
8.2. Žalitelj tvrdi da iz javnih isprava priloženih u spisu ne proizlazi zaključak da bi on bio odgovoran za zastupanje tvrtke P.-A. d.o.o. S., poslovne jedinice Š.. Međutim, prema izvatku iz sudskog registra vidljivo je da je optuženik bio direktor P.-A. d.o.o. S. i kao takav ovlašten da pojedinačno i samostalno zastupa tu tvrtku u cijelosti, pa tako i njezinu poslovnu jedinicu u Š.. Stoga nikakve dvojbe niti proturječja nema, a zaključak prvostupanjskog suda o tome da je optuženik imao svojstvo odgovorne osobe u oštećenom društvu u svemu je pravilan.
8.3. Nadalje, prema zapisniku s rasprave od 30. siječnja 2020. vidljivo je da obrana nije imala konkretnih primjedaba na iskaze svjedoka I. i T. P., što pokazuje da konstatacija na listu 14 obrazloženja prvostupanjske presude nije proturječna stanju spisa. Isto tako, promašeni su prigovori žalbe o netočnoj reprodukciji sadržaja iskaza svjedoka A. B.. Žalitelj zanemaruje da je taj svjedok tijekom rasprave u potpunosti ostao pri iskazu danom u istrazi, što je i zapisnički konstatirano, pa je prvostupanjski sud opravdano analizirao sadržaj iskaza tog svjedoka u cjelini.
8.4. Ovim navodima žalbe, kao i ostalim prigovorima (interpretacija iskaza saslušanih svjedoka – kupaca vozila te utvrđenje je li isporuka vozila N. S. kasnila ili nije) žalitelj, u stvari, iznosi primjedbe činjenične naravi što predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
9. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelj tvrdi da je stvarni nalogodavac i voditelj poslova u tvrtki P.-A. d.o.o. bio svjedok T. P., a optuženik tek "papirnati direktor". Tvrdi se da on, kao prodavatelj vozila, nije imao obvezu primljenu gotovinu uplatiti na žiroračun društva, već uglavnom predavati voditeljici financija T. Š.. Također, tvrdi da je on, odmah po primitku gotovog novca od kupaca, naručivao vozila putem sustava tzv. virtualnog skladišta, koji podaci nisu dostavljeni sudu. U prilog tome govori i činjenica da su kupci preuzeli vozila za svega mjesec ili dva zakašnjenja, što pokazuje da su vozila bila prethodno naručena. Što se tiče mjesečnih rata od 1.605,00 kn koje mu je M. M. plaćala na ruke, isti iznos mu je oduziman na plaći, o čemu ima saznanja svjedok T. Š.. Stoga je trebalo provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje te pribaviti podatke tzv. virtualnog skladišta, kao i pribaviti službenu e-mail korespondenciju vezano za pisane naloge temeljem kojih je primljenu gotovinu predavao nadređenima. Konačno, trebalo je pregledati fotografije optuženikove pizzerije čime bi se dokazalo da optuženik nije bio u dugovima izazvanim otvaranjem tog ugostiteljskog objekta.
10. Suprotno ovim navodima žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik gotov novac primljen od kupaca vozila zadržavao za sebe čime je trgovačkom društvu P.-A. d.o.o. S., o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti, prouzročio znatnu štetu i time počinio predmetno kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.
10.1. Naime, optuženik se brani da je ukupno primljenu gotovinu od kupaca vozila predavao svojim nadređenima, potom naručivao vozila, a kada bi ista stigla u salon, T. P. bi mu vraćao preuzeti novac kojeg bi on potom uplatio na žiro-račun tvrtke, a kupcu izdao račun i isporučio vozilo.
10.2. Međutim, u pitanju kojoj osobi je predavao novac, optuženik mijenja i nadopunjuje svoju obranu što samo po sebi izaziva sumnju u istinitost onoga što govori. Iako je tijekom istrage tvrdio da je novac predavao isključivo na ruke T. P., tijekom rasprave iskazuje da je novac predavao i T. Š. u računovodstvu čemu da je uvijek bio nazočan T. P., dok nastavno, pak, tvrdi da je T. Š. novac slao putem kurira D. G.. Sada se, međutim, u žalbi tvrdi da je izričita uputa svjedoka T. P., kao faktičnog vlasnika i voditelja poslova, bila da dobivenu gotovinu predaju T. Š., a kuriri bi išli uplaćivati gotovinu na žiro-račun tvrtke po njezinom nalogu.
10.3. Nasuprot tome, svjedoci T. P. i T. Š. u svojim iskazima dosljedno tvrde da nikakvu gotovinu vezano za inkriminirana vozila od optuženika nisu primili niti je to bio način poslovanja tvrtke.
10.4. Nesporno je da optuženik nema nikakav pisani trag u vidu priznanice ili slično o predaji gotovine navedenim osobama.
10.5. Suprotno tvrdnji žalbe, ispitani svjedoci, zaposlenici P.-A. d.o.o. S. i s tim povezanim društvom A. ... d.o.o. S. (u daljnjem tekstu A. d.o.o.) iskazuju da se primljena gotovina od kupaca morala odmah uplatiti na žiro-račun tvrtke jer je to bio njihov uobičajeni način rada.
10.6. To dosljedno tvrde svjedoci T. i I. P., ali i svjedok A. B. kojeg obrana, s obzirom da više ne radi u A. d.o.o. marketing, apostrofira kao vjerodostojnog svjedoka. Voditelj financija A. d.o.o. i P.-A. d.o.o., svjedok T. Š. također iskazuje da se cijena vozila uplaćivala isključivo na račun tvrtke, dok svjedok N. B., prodavač u A. d.o.o., tvrdi da nikada nije primio gotovinu za vozila, osim manjih kapara koje bi odmah položio na žiro-račun, a kupci su novac uplaćivali u banci uz pratnju kurira.
10.7. Navedeni suglasni iskazi svjedoka, dakle, opovrgavaju obranu optuženika o tome da bi postojala bilo kakva, a posebno ne pisana uputa, o predaji gotovine na ruke svjedoku T. P. ili T. Š.. Takve pisane upute ne spominje niti optuženik u svojoj obrani pred prvostupanjskim sudom. Stoga je prijedlog za pribavu navodne e-mail korespondencije takvog sadržaja s pravom odbijen kao odugovlačeći. Isto se odnosi i na svjedoka H. R., prodavača u A. d.o.o., čije ispitivanje se sada predlaže u žalbi, ali bez navođenja razloga zbog čega isti dokazni prijedlog nije ranije postavljen.
10.8. Nadalje, žalitelj osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da vozila, za koja je optuženik nesporno primio gotov novac, nisu bila naručena. U tu svrhu predlaže uvid u računalne podatke tzv. virtualnog skladišta, o kojem govori i svjedok A. B..
10.9. Međutim, prvostupanjski sud s pravom odbija i ovaj dokazni prijedlog. Naime, izvjesno je da se protekom duljeg vremena od događaja takvi podaci, koji su privremenog karaktera, ne bi mogli osigurati. S druge strane, svjedok T. P. i T. Š. iskazuju da nikakve rezervacije niti narudžbe vozila na imena kupaca iz optužnice nisu primili, o tim vozilima nisu imali nikakvih saznanja jer optuženik nije izrađivao ponude niti ih je obavještavao, već je s kupcima sklapao ugovore (priložene u spisu) kakvi se uopće nisu koristili u njihovoj poslovanju tj. kako kažu, "radio je na svoju ruku". O tome da navedena vozila nisu bila profesionalno naručena govori i svjedok A. G., a evidentno proizlazi i iz iskaza kupaca vozila koji su, nakon proteka roka za isporuku, pokušavali stupiti u kontakt s optuženikom, a ovaj bi se izmotavao raznim izgovorima tj. "uvijek bi pričao neke priče" (svjedoci M. J. i I. M.), odnosno ne bi se javljao na telefon ili bi zatvarao salon (svjedoci K. K., G. Č. i D. V.). Takvo ponašanje optuženika prije govori u prilog zaključku da je propustio na vrijeme izvršiti narudžbe, nego li suprotno.
10.10. U prilog tvrdnji da je optuženik pravovremeno naručio plaćena vozila žalba ukazuje na činjenicu da su svi kupci (osim G. Ž.) u konačnici ipak preuzeli svoja vozila. Međutim, iz iskaza svjedoka A. G., voditelja prodaje A. d.o.o., proizlazi da je to ostvareno tek nakon što su kupci protestirali zbog znatnog prekoračenja rokova isporuke. Tek tada tj. koncem kolovoza 2016. tvrtka je bila upoznata s činjenicom da su kupci optuženiku predali gotovinu te su u upravi poduzeli sve mjere kako bi održali povjerenje kupaca, a P.-A. d.o.o. S. ne bi otišla u stečaj. Prema popisu vozila i datumu dolaska u salon A. d.o.o. (list 250 spisa) vidljivo je da se tek dio vozila nalazio na skladištu (vozila namijenjena rent a car-u) dok su ostala vozila isporučena znatno kasnije, tj. u listopadu i studenom 2016.
10.11. Promašena je teza žalbe da optuženik, kao direktor, nije imao stvarnih ovlasti zastupanja tvrtke. To ne proizlazi iz optuženikove obrane dane tijekom prvostupanjskog postupka, a poglavito iz činjenice da je on u P.-A. d.o.o. S. bio zaposlen preko osam godina za koje vrijeme je sklapao kupoprodajne ugovore i naručivao vozila, što sve pokazuje da mu je bio povjeren važan djelokrug poslova iz područja djelovanja te pravne osobe.
10.12. Konačno, ali ne manje važno, znakovito je i ponašanje optuženika nakon što se razotkrilo da novac primljen od prodaje vozila nije položen na žiro-račun tvrtke niti su ta vozila isporučena kupcima. U tom kontekstu važni su iskazi svjedoka T. i I. P. koji iskazuju da im je optuženik najprije obećao vratiti preuzeti novac, a kao zalog tome ponudio je hipoteku na zemljištu u D., odnosno zaključenje sporazuma o prijenosu poslovnih udjela od 29. 8. 2016. (list 222 spisa), što je u konačnici odbio realizirati. Slično iskazuje i svjedok A. G. vezano za iznos kojeg je optuženik nesporno primio od kupca K. K., a usprkos obećanju, nije uplatio na traženje te svjedokinje. Znakovito je i da optuženik nije opovrgavao odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. kolovoza 2016. koji mu je uručen upravo posljedicom događaja iz optužnice.
10.13. Koji je bio konkretan razlog prisvajanja novca od strane optuženika uopće nije odlučno, a time je i uvid u fotografije njegovog ugostiteljskog objekta s pravom odbijen kao nevažan.
10.14. Sve navedeno jasno pokazuje da optuženik, iako je primio gotovinu od kupaca vozila, isti nije uplatio na žiro-račun tvrtke niti je učinio vjerojatnim da bi taj novac predao na ruke svjedocima T. P. ili T. Š.. Stoga se provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja poslovanja tvrtke ne bi utvrdilo ništa odlučno za kaznenopravnu odgovornost optuženika, kako pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud. Isto tako, nije od utjecaja utvrđenje koja je tvrtka u konačnici isporučila automobile kupcima jer se ovdje radi o društvima povezane vlasničke strukture.
10.15. Budući da se niti ostalim žalbenim navodima pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne dovodi s uspjehom u sumnju, to je osuđujuća presuda protiv optuženika u svemu osnovana i zakonita.
11. Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna zatvora. On je pokazao znatnu upornost zadržavajući za sebe visoku nepripadnu imovinsku korist kroz period od godinu dana na štetu društva o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti.
11.1. Zbog toga, bez obzira što je optuženik do sada neosuđivan i otac je dvoje mlt. djece, što mu je prvostupanjski sud dostatno cijenio olakotnim, izrečena kazna zatvora od tri godine u svemu je primjerena jer odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika. Tako odmjerena kazna nužna je da se njome izrazi odgovarajući prijekor društva prema takvim počiniteljima. Istovremeno, tom kaznom utjecat će se na optuženika da shvati neprihvatljivost vlastitog ponašanja te da se, po izdržanoj kazni, ponovno uključi u društvo, a ujedno će se tom kaznom upozoriti i drugi građani da se klone sličnih ponašanja.
12. Optuženik pobija i "odluku o odštetnom zahtjevu" tvrdeći da šteta tvrtki P.-A. d.o.o. S. nije dokazana. Nasuprot tome, prethodno su navedeni razlozi koji govore suprotno, a djelomično prihvaćanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenog društva logična je posljedica osuđujuće presude, sukladno čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08.
13. Kako navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci.
Predsjednik vijeća:
Ranko Marijan, v.r.