Broj: Revr 458/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz S. B., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica M. I. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika P. d.d. R., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica N. V. G., odvjetnica u R., radi utvrđenja radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-1953/15-2 od 29. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-3598/12-27 od 25. svibnja 2015., u sjednici održanoj 22. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu kojem je presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-1953/15-2 od 29. rujna 2015. odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-3598/12-27 od 25. svibnja 2015. u toč. I. i II.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojem je presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-1953/15-2 od 29. rujna 2015. odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-3598/12-27 od 25. svibnja 2015. u toč. IV. glede odluke o troškovima postupka.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je između tuženika i tužiteljice po samom zakonu sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme (toč. I.). Nadalje je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati sve zaostale iznose naknade plaće za razdoblje od 20. listopada 2011. do 6. kolovoza 2012., zajedno s pripadajućom kamatom, kako je to pobliže navedeno u u izreci prvostupanjske presude (toč. II.). Odbijen je zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu s danom 6. kolovoza 2012. (toč. III.). Tuženik je obvezan tužiteljici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 10.312,50 kn, s pripadajućom zateznom kamatom od 25. svibnja 2015. do isplate (toč. IV.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke, te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se tužiteljica odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti, te da se tužiteljica obveže tuženiku nadoknaditi cjelokupne troškove postupka, uključujući i troškove revizijskog postupka.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica poriče sve navode tuženika i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana. Ujedno tužiteljica traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako tuženik u reviziji navodi da se istu podnosi zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. i čl. 354. st. 1. ZPP u samoj reviziji se jedino ističe da iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da drugostupanjski sud nije cijenio sve žalbene navode tuženika. To bi ukazivalo na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP.

 

Suprotno tvrdnji tuženika drugostupanjski sud je ocijenio sve relevantne žalbene navode tuženika i to u skladu s odredbom čl. 375. ZPP. Sama činjenica da tuženik nije zadovoljan provedenom ocjenom dokaza, odnosno zaključcima drugostupanjskog suda ne ukazuje da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to odredbe čl. 10. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR). Naime, tvrdnja je tuženika da niti ZR, a niti drugi pravni propisi u Republici Hrvatskoj ne poznaju institut „sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme po samom zakonu“, a osim toga tužiteljica nije zahtijevala poništenje ili izmjenu niti jednog ugovora o radu koji je bio sklopljen između parničnih stranaka. Tuženik smatra da je tužiteljici ugovor o radu prestao 19. listopada 2011., da prestanak tog ugovora o radu tužiteljica ni na koji način nije osporila, niti pobijala, pa slijedom toga ne može niti zahtijevati utvrđenje da je s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to po samom zakonu. Također tuženik smatra da kako tužiteljica nije u razdoblju od 20. listopada 2011. do 6. kolovoza 2012. bila u radnom odnosu kod tuženika, da joj radi toga niti ne pripada pravo na isplatu naknade plaće za to razdoblje.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da je između parničnih stranaka sklopljeno šest uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme i to za radno mjesto Prodavač II, time da je tužiteljica posao obavljala u supermarketu tuženika u L. u Z.,

-          da je tužiteljica te poslove obavljala u razdoblju od 20. listopada 2010. do 19. listopada 2011.,

-          da je zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme prestao 19. listopada 2011.,

-          da je 21. listopada 2011. tužiteljica zatražila zaštitu prava kod poslodavca,

-          da je taj zahtjev tuženik primio 25. listopada 2011. i da o istome nije odlučio u roku od 15 dana,

-          da je tužba u ovom predmetu podnesena 24. studenoga 2011.,

-          da je tužiteljica 7. kolovoza 2012. ostavila pravo na prijevremenu starosnu mirovinu.

 

Suprotno tvrdnji tuženika tužiteljica ima pravo zahtijevati u skladu s odredbom čl. 187. st. 1. ZPP utvrđenje da je Ugovor o radu od 20. rujna 2011. sklopljen na neodređeno vrijeme, a ne na određeno vrijeme, pri čemu je time određen i sadržaj i opseg tog ugovora. Naime, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je predmetni Ugovor o radu od 20. rujna 2011. sklopljen protivno odredbi čl. 10. st. 1. i 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR).

 

Prema odredbi čl. 10. st. 1. ZR ugovor o radu može se, i to iznimno, sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. U st. 5. istog članka je dalje određeno da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama toga zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, da se tada smatra da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da su ugovori o radu tužiteljice kod tuženika, pa tako i zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme, sklapani radi povećanja obima posla. Međutim, iz dopisa samog tuženika i na temelju provedenih dokaza nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tuženik imao stalnu potrebu za istim brojem radnika, da ne samo da je u supermarketu gdje je radila tužiteljica bilo zaposleno 49 radnika, već da je tuženik stalno zapošljavao nove radnike kako bi održao potreban broj zaposlenih, da je u marketu bilo kontinuirano zaposleno 35 radnika, te da je od ukupnog broja prodavača njih 26 bilo zaposleno na određeno vrijeme od 32 radnika (stanje na dan 20. listopada 2010.), odnosno 27 od 35 radnika (stanje na dan 19. listopada 2011.). Osim toga nižestupanjski sudovi nisu prihvatili iskaz zakonske zastupnice tuženika o potrebnom broju radnika u navedenom supermarketu, jer cijelo vrijeme u istome radi veći broj radnika, te da osim u početku, u tom marketu nikada nije radilo 16 radnika, već stalno 42-43.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio navedena utvrđenja prvostupanjskog suda, te posebno naveo da tuženik nije predložio, niti u spis dostavio, bilo kakav dokaz da je u spornom razdoblju na marketu u kojem je radila tužiteljica došlo do povećanog opsega posla, a što upućuje na pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova da je tuženik postupao protivno citiranim odredbama čl. 10. st. 1. i 5. ZR. Takav zaključak je pravilan, pogotovo kada se uzme u obzir da 70% potrebnog broja radnika radi na određeno vrijeme, iako za to nije bilo nikakvog objektivnog razloga.

 

Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno zahtjevu tužiteljice na utvrđenje da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme i to po samom zakonu, te kada je tužiteljici za razdoblje od prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme do odlaska u mirovinu dosuđena naknada plaće u smislu odredbe čl. 87. st. 3. ZR.

 

Radi navedenog valjalo je reviziju tužiteljice glede merituma spora odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka. U tom dijelu revizija tuženika nije dopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo reviziju odbaciti. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice na naknadu troškova odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 22. veljače 2017.