1

Poslovni broj: 9 Gž-112/2021-2

 

Poslovni broj: 9 Gž-112/2021-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. Š. iz Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda L. iz Š., protiv tuženika U. Š., OIB: ..., I. Š., OIB: ... i B. Š., OIB: ..., svi iz Š., i svi zastupani po punomoćniku N. D., odvjetniku iz Š., radi utvrđenja i smetanja posjeda, povodom žalbi tužitelja i tuženika izjavljenih protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 19 Psp-62/17 od 05. studenog 2020., 06. listopada 2021.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalbe tuženika prihvaćaju kao osnovane, pa se rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 19 Psp-62/17 od 05. studenog 2020.:

 

-          potvrđuje pod točkom II. izreke,

 

-          preinačuje pod točkom I. 1. izreke na način da se odbacuje tužba tužitelja na utvrđenje posljednjeg mirnog posjeda dijela nekretnina pobliže opisanih u izreci,

 

-          preinačuje pod točkom I. 2. izreke na način da se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje da je tuženik B. Š. smetao posjed tužitelja na način opisan u izreci pa da je dužan „povratiti sve u prijašnje stanje“, i ukida u odnosu na zahtjev radi zabrane budućeg ovakvog i sličnog smetanja,

 

-          preinačuje u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke na način da se nalaže tužitelju da naknadi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 kn u roku od 8 dana, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 200,00 kn kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženicima naknadi troškove žalbe u iznosu od 1.120,00 kn u roku od 8 dana.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pod točkom I. 1. izreke utvrđeno je da je tužitelj u posljednjem mirnom posjedu djela nekretnina čkbr. 2890, 2891 i 2894, sve položene u k.o. B., koji dio je na skici vještaka označen kao jedinstvena cjelina zelenom bojom, a omeđena slovima F-E-I-H-G-F, površine 952 m2, koju skicu je sačinio geodetski vještak M. Z. 11. travnja 2016. i koja skica je sastavni dio navedenog rješenja, dok je pod točkom I. 2. izreke utvrđeno da je tuženik B. Š. smetao tužitelja time što je dana 1. lipnja do 5. lipnja 2016. protupravno na opisanom posjedu uklonio i uništio dio žičane ograde, na liniji skice vještaka označene slovima G-C-F i u duljini od 12,90 metara i visini od 1,80 metara, te iščupao i bacio dva drvena kolca, stablo oskoruše, stablo kaki jabuke, stablo žižule, te je dužan povratiti sve u prijašnje stanje i kaniti se ubuduće ovakvog i sličnog smetanja. Ujedno je pod točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženike U. Š. i I. Š. kao neosnovan, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku B. Š. da plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.830,00 kn.

 

2. Navedeno rješenje pravodobno podnesenim žalbama pobijaju tužitelj te tuženici i to tužitelj u odnosu na točku II. izreke, tuženik B. Š. u odnosu na točku I. 1., I. 2. i III. izreke, te tuženici U. i I. Š. u odnosu na odluku o troškovima pod točkom III. izreke, pa tužitelj i tuženik B. Š. odluku pobijaju iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, dok tuženici U. i I. Š. ističu žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te tužitelj predlaže njegovu žalbu prihvatiti, preinačiti pobijano rješenje na način da se utvrdi da su smetanje posjeda učinili svi tuženici, dok tuženik B. Š. predlaže da ovaj sud njegovu žalbu prihvati, pobijano rješenje ukine ili preinači, dok tuženici U. i I. Š. predlažu da se njihova žalba usvoji u pobijanom dijelu i preinači navedena odluka o troškovima postupka na način da se tužitelj obveže na plaćanje parničnog troška u iznosu od 866,67 kn svakome.

 

3. Nitko nije odgovorio na žalbene navode.

 

4. Žalbe tuženika su osnovane, dok žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Smatrajući da je tužitelj zatražio posjedovnu zaštitu unutar zakonom dozvoljenog roka od 30 dana od saznanja za počinitelje i smetanje, jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. lipnja 2015., a iz potvrde policije razvidno je da je tužitelj prijavio kako se čin smetanja posjeda dogodio u razdoblju od 1. lipnja 2015. do 5. lipnja 2015., dok je očevidom na licu mjesta utvrđeno da predmet spora predstavljaju čkbr. 2890, 2891 te 2894, te da su navedene nekretnine ograđene drvenim kolcima sa razapetom žicom, dok da je dio ograde prema rijeci B. porušen i to dva drvena stupa u dužini od cca 10 metara, prvostupanjski sud utvrđujući da je u trenutku smetanja posjeda, posjed tužitelja na navedenoj skici označen zelenom bojom i omeđen slovima F-E-I-H-G-F, a posjed tuženika označen crvenom bojom i omeđen slovima A-B-C-D-E-F-A, te da je tužitelj prije utuženog smetanja bio zadnji mirni posjednik navedenih dijelova nekretnina, pa kako je tuženik B. Š. priznao da je uklonio dio žičane ograde na liniji skice navedenog vještaka te iščupao dva drvena kolca, stablo oskoruše, kaki jabuke i žižule, radi nesmetanog pristupa na zemljište tuženika U. Š., što je potvrdio i tuženik I. Š., to je po ocjeni istog suda došlo do smetanja posjeda zbog čega tužitelju pripada pravo na sudsku zaštitu.

 

5.1. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik B. Š. smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu nekretnine, to mu je naložena i uspostava stanja na način određen u točki I. 2. izreke i da se kani takvog ili sličnog smetanja ubuduće.

 

6. Obzirom da su se ostali tuženici svojim ponašanjem nakon počinjenog smetanja posjeda od strane tuženika B. Š. u sudskom postupku ogradili od postupanja istog, a istom nisu dali niti nalog da počini smetanje već mu je I. Š. sugerirao da putem suda riješi odnose sa tužiteljem, dok tuženik U. Š. nije ni znao za smetanje posjeda dok nije primio tužbu, niti su iskazivali da odobravaju počinjeno smetanje od strane B. Š., to je prvostupanjski sud utvrdio da tuženici U. i I. Š. nisu počinili smetanje posjeda, slijedom čega je tužbeni zahtjev u odnosu na njih odbijen kao neosnovan.

 

7. U žalbi tužitelj preocjenjujući provedene dokaze brani tezu da su i tuženici U. i I. Š. smetali tužitelja u posljednjem mirnom posjedu, tvrdeći da nisu točni navodi tuženika U. Š. da on samo dva tri puta godišnje dolazi na svoju nekretninu, jer da je u sporno vrijeme isti kosio travu na svojem posjedu, napravio drveni most preko potoka za svoj samostalni prilaz nekretnini, postavio stabilne šatore te je imao cijeli pregled stanja i mogao je opaziti što se sve na njoj nalazi, pa da sve to stvara zaključak da je on naložio ostalim tuženicima da uklone ogradu i unište zasađene kulture.

 

7.1. U odnosu na tuženika I. Š. tužitelj smatra da je i on, cijeneći njegov iskaz na raspravi 15. srpnja 2015., iz kojeg proizlazi da je zajedno s tuženikom B. Š. uklanjao lončanicu (pitar) sa svoje zemlje, slijedom čega smatra da su tvrdnje tog tuženika da nije smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu neistinite.

 

8. U žalbi tuženici ističu da je podneskom od 6. prosinca 2019. tužitelj postavio tužbeni zahtjev koji je prvostupanjski sud usvojio iako je u odnosu na zahtjev kojeg je isti postavio 3. svibnja 2019. preinačen, a s kojom preinakom tuženici nisu bili suglasni, pa kako sud povodom navedenog protivljenja nije donio nikakvo rješenje već je prihvatio preinačeni tužbeni zahtjev, to tuženici smatraju da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) u svezi s čl. 381. istog Zakona, budući da sud uopće nije primijenio odredbu čl. 190. st. 3. i 9. navedenog Zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

 

8.1. Kako je pobijanim rješenjem tuženiku B. Š. između ostalog naloženo da vrati stablo oskoruše, kaki jabuke i stablo žižule, isti ističe da je tužba za smetanje posjeda kondemnatorna tužba, pa se njome može tražiti uspostava ranijeg posjedovnog stanja, odnosno zabrana budućeg smetanja, smatrajući da se sadnjom novih stabala ranije posjedovno stanje ne može uspostaviti, s obzirom da vraćanje iščupanih stabala na mjesto rasta po prirodi stvari predstavlja nemoguću činidbu, slijedom čega se tužbeni zahtjev u tom slučaju mora odbiti.

 

8.2. Smatrajući da je prvostupanjski sud vezano na okolnost posljednjeg mirnog posjeda pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, tuženik B. Š. tvrdi da nije točan navod iz obrazloženja pobijanog rješenja da tuženici nisu osporavali da je tužitelj prije utuženog smetanja bio zadnji mirni posjednik predmetne nekretnine, ukazujući tako na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 454. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, zato što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

8.3. Napominje da je životno da je po dolasku na teren vidio kako je tužitelj žicom zapriječio prolaz do terena njegovog oca ovdje tuženika U. Š., te tu žicu na licu mjesta uklonio, a uz to izvadio dva stabla iz zemlje i jedno stablo koje je bilo u lončanici prenio na nekretninu tužitelja, pa smatra da je pogrešno sud utvrdio da je tužitelj u posljednjem mirnom posjedu dijelu prijepora, imajući u vidu da kontradiktorni navodi tužitelja u pogledu vremena postavljanja žičane ograde dovode u pitanje vjerodostojnost svih njegovih navoda.

 

9. U žalbi tuženici U. i I. Š. tvrde, a s obzirom da je prvostupanjski sud u odnosu na njih odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, da je kod odluke o troškovima postupka, vodeći računa da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, u odnosu na iste trebao dosuditi navedenim tuženicima parnični trošak i to svakom po 866,60 kn, slijedom čega je sud nezakonito donio odluku pod točkom III. izreke čime da uopće nije primijenio odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a, te tako počinio bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 381. istog Zakona.

 

10. Ispitujući pobijano odluku sukladno žalbenim navodima prije svega valja istači da prema mišljenju ovog suda tužitelj nema pravni interes, a primjenom odredbe čl. 187. st. 1. ZPP-a, u postupku smetanja posjeda tužbom tražiti da sud utvrdi da je tužitelj u posljednjem mirnom posjedu nekretnine precizirane u izreci, s obzirom da prema mišljenju ovog suda posjed nije pravo, nego faktično stanje zaštićeno pravom pa se utvrđenje da je neka osoba počinila smetanje posjeda posjednika može tražiti samo u funkciji ostvarenja kondemnatorne posjedovne zaštite u smislu čl. 22. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – pročišćeni tekst - dalje: ZV) pa nisu ispunjene pretpostavke za pružanje deklarotne zaštite u vidu utvrđenja mirnog posjeda, s obzirom da se u tužbom na utvrđenje može tražiti samo utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, slijedom čega je u tom dijelu prihvaćanjem žalbe tuženika B. Š. valjalo preinačiti točku I. 1 izreke pobijanog rješenja i u tom dijelu tužbu odbaciti kao nedopuštenu.

 

11. Nadalje, primjenjujući odredbu čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19) iz koje proizlazi da će se na postupke koji su pokrenuti prije stupanja na snagu navedenog Zakona iznimno primjenjivati i na sve postupke u tijeku odredbe čl. 39. navedenih Izmjena iz kojih proizlazi da tužitelj može preinačiti tužbu samo do zaključenja prethodnog postupka, a nakon toga do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, pravilno ističe tuženik B. Š. kad tvrdi da je sud nezakonito odlučivao o djelu zahtjeva o zabrani budućeg i sličnog smetanja a kojeg je tužitelj postavio svojim zahtjevom 6. prosinca 2019. čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP-a.

 

11.1. Naime, nije sporno da je tužitelj u tužbi koja je podnijeta 9. lipnja 2015. zatražio utvrđenje čina smetanja, povrat u prijašnje stanje te zabranu budućeg istog i sličnog smetanja, da bi podneskom od 3. svibnja 2019. svojim zahtjevom tražio utvrđenje mirnog posjeda, čin smetanja te povrat u prijašnje stanje, čime je tužitelj sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a povukao dio tužbenog zahtjeva vezanog za zabranu budućeg istog i sličnog smetanja, pa kako tužitelj svojim zahtjevom od 6. prosinca 2019. ističe ponovno zahtjev za zabranom budućeg takvog i sličnog smetanja, što je preinaka tužbe sukladno odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a, a koja je nastala nakon zaključenja prethodnog postupka, a nema razloga koji bi ukazivali da takav zahtjev tužitelj nije mogao postaviti i prije preinake, jer ga je postavio već u času podnošenja tužbe, takva preinaka nije dopuštena, slijedom čega je, a imajući u vidu da su se tuženici protivili istoj, prvostupanjski sud protivno navedenim odredbama odlučivao o tom dijelu zahtjeva i isti usvojio.

 

12. Nadalje, kako je prema mišljenju ovog suda tužbeni zahtjev u pogledu povrata u prijašnje stanje potpuno neodređen i nepodoban za raspravljanje, jer nije jasno na koji način bi B. Š. trebao vratiti sve u prijašnje stanje (da li postavljanjem nove ograde ili vraćanjem stare ograde na mjesto gdje je bila, ako je to moguće) a uspostava ranijeg posjedovnog stanja u svezi iščupanih stabala po prirodi predstavlja nemoguću činidbu, te je očito da se takva činidba ne može provesti, nije bilo mjesta usvajanju i tog dijela tužbenog zahtjeva.

 

13. Kako nema uvjeta za usvajanja dijela tužbenog zahtjeva ni za povrat u prijašnje stanje ni za zabranu budućeg smetanja, a da bi se pružila posjedovna zaštita, potrebno je tražiti utvrđenje čina smetanja te preostala naprijed navedena dva elementa za pružanje posjedovne zaštite iz čl. 22. st. 2. ZV-a, koja ne moraju biti kumulativno ispunjena, nema uvjeta ni za utvrđenje čina smetanja (isti stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1039/12-2 od 7. prosinca 2016.), slijedom čega se žalbeni navodi tužitelja ukazuju potpuno neosnovanim dok se žalbeni navodi tuženika B. Š. ukazuju osnovanim.

 

14. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tužitelja potvrditi pobijano rješenje pod točkom II. izreke, dok je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a prihvatiti žalbu tuženika B. Š., preinačiti pobijano rješenje pod točkom I. 1. izreke i u tom dijelu tužbu tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, dok je temeljem iste zakonske osnove valjalo preinačiti pobijano rješenje pod točkom I. 2. izreke te odbiti tužbeni zahtjev na utvrđenje čina smetanja i povrata u prijašnje stanje, dok je u pogledu zahtjeva zabrane budućeg istog i sličnog smetanja pobijanu odluku valjalo ukinuti.

 

15. S obzirom da je ovaj sud preinačio navedenu odluku valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka.

 

15.1. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor valjalo mu je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložiti da naknadi tuženicima trošak postupka u iznosu od 2.800,00 kn od kojih se iznos od 2.000,00 kn odnosi na trošak jednokratne nagrade u postupku radi smetanja posjeda primjenom Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), koji trošak valja uvećati za 20% primjenom Tbr. 36. Tarife pa ukupni trošak zastupanja iznosi 2.400,00 kn. Kad se tom trošku doda trošak sudske pristojbe na žalbu tuženika temeljem Tbr. 3. Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 26/03. – pročišćeni tekst, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15) u iznosu od 400,00 kn, trošak koji tužitelj treba naknaditi tuženicima je 2.800,00 kn, dok je neosnovan dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 200,00 kn. Stoga je prihvaćanjem žalbi tuženika valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke i dosuditi trošak parničnog postupka tuženicima kako je naprijed navedeno.

 

16. Kako su tuženici uspjeli s žalbama na pobijanu odluku valjalo im je dosuditi i trošak istih, ali kod toga im prema mišljenju ovoga suda pripada trošak dosuđen u izreci primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženike zastupao jedan punomoćnik, te je podnošenjem jedne žalbe mogao osporavati odluku u cijelosti, pa im ne pripada pravo na trošak na način kako su to zatražili tuženici.

 

16. 1. Stoga je valjalo istima priznati za sastav žalbe 600,00 kn temeljem Tbr.10. toč. 2. Tarife, na koji iznos imaju pravo trošak po Tbr. 36 Tarife u visini od 20% navedenog iznosa, što iznosi 120,00 kn pa je trošak koji je tužitelj dužan naknaditi tuženicima na ime žalbi 720,00 kn. Kad se tom trošku doda trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 400,00 kn temeljem odredbi Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18), ukupni trošak žalbe tuženika iznosi 1.120,00 kn.

 

U Varaždinu 06. listopada 2021.