- 1 -              Rev 1721/2019-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1721/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz K., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz Z., protiv I. tuženice U. D. iz K., SR Njemačka i II. tuženika M. D. iz Z., (OIB: …), koje zastupa punomoćnik M. T., odvjetnik iz Z., te III. tuženice S. D. iz Z., (OIB: …), koju zastupa punomoćnica J. Č.-Ž., odvjetnica iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji I. tuženice i II. tuženika te reviziji III. tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-6563/2018-2 od 22. studenoga 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-2471/2017-61 od 25. srpnja 2018., u sjednici od 6. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija I. tuženice i II. tuženika te revizija III. tuženice odbijaju se kao neosnovane.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja te I. tuženice i II. tuženika kao i žalba III. tuženice kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda „u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 52.000 € s dosuđenom zateznom kamatom i zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnih troškova za iznos od 33.734,77 kn (točka I. izreke), u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnih troškova za iznos od 4.153,71 kn pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev prvotuženice i drugotuženika za nadoknadom parničnih troškova za iznos od 4.489,37 kn (točka III. izreke), te u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev trećetuženice za nadoknadom parničnih troškova za iznos od 4.081,24 kn (točka IV. izreke)“.

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli I. tuženica i II. tuženik te zasebnu III. tuženica, svi zbog (kako drže) u postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu obje nižestupanjske presude preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

4. Revizije tuženika nisu osnovane.

 

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Suprotno tvrdnjama revidenata da osporena presuda nije obrazložena, da nisu ocijenjeni žalbeni razlozi (oni od odlučnog značaja) - već (da) se samo paušalno navodi da su ovi neosnovani, a da nejasnim ostaje na kojim se razlozima temelje zaključci suda, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 5. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom na razloge iz obrazloženja prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tuženici pozivaju (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbama čl. 375. st. 1. i 5. ZPP-a, na koju samo opisno revidenti ukazuju.

 

7. Navodi kojima revidenti osporavaju ili problematiziraju utvrđenja uzeta po nižestupanjskim sudovima relevantnim za odluku o predmetu spora - ali i istinitim (pri čemu, uz ostalo, I. tuženica i II. tuženik u reviziji polaze od konstatacije „uz pravilno utvrđenu činjenicu da je ugovor između stranaka raskinut 26.02.1999....“, iz koje se ne može zaključiti da osporavaju nastup raskida sa tim danom, za razliku od III. tuženice - koja ističe da je u odnosu na njezinog pravnog prednika ugovor raskinut s 30.12.1996.), o sadržaju njihovog odnosa sa tužiteljem, sve uz tvrdnju da je “neprihvatljiv i pravno neosnovan stav suda da je tužitelj nedvojbeno pristao na ponudu tuženih da će se povrat danih sredstava izvršiti po prodaji stana, te da se to ima smatrati sklopljenim pravnim poslom”, da je takav stav “proizvoljan i pravno neutemeljen”, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidenti iznose svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

8. Valja kod toga imati na umu:

 

8.1. da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da bi iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog (u bitnome, ovdje: da tužitelju ništa ne duguju, da je došlo i do zastare potraživanja tužitelja), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata,

 

8.2. da je i tuženicima omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predlože dokaze za shvaćanja i činjenice kojima prigovaraju zahtjevu tužitelja i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluju u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njihovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu su to mogli (pred prvostupanjskim sudom) nisu predložili dovoljno uvjerljive i "snažne" dokaze za to shvaćanje, odnosno na svojoj pasivnosti u predlaganju (takvih) dokaza kojima bi opravdali (dokazali) ono što tvrde - a što bi bilo različito od onog što nižestupanjski sudovi nalaze utvrđenim, nisu mogli i ne mogu u postupku ostvariti povoljniju poziciju i uvjetovati donošenje odluke koju sugeriraju prihvatiti: o povredi počinjenoj po sudu i odbijanju tužbenog zahtjeva.

 

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

11. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu solidarno 52.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi koju Z. b. d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju tekućim od 17. prosinca 2007. do isplate, a sve (kako tvrdi) jer mu ovi nisu vratili ono što mu pripada po osnovi raskinutog ugovora o kupnji nekretnine.

 

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su I. tuženica te prednik II. tuženika i III. tuženice, sada pok. B. D., oboje zastupani po specijalnoj punomoćnici E. K., odvjetnici iz Z. (opunomoćenoj po ovima da sklopi i potpiše kupoprodajni ugovor za prodaju upravo sporne nekretnine), kao prodavatelji, sklopili 25. listopada 1996. Preliminarni kupoprodajni ugovor (dalje: Ugovor) s tužiteljem, kao kupcem: njime su prodavatelji prodali kupcu suvlasništvo obiteljske stambene zgrade u Z., za kupoprodajnu cijenu od 174.000.- DEM i ugovorili “da na ime kapare kao odustatnine, plaća kupac iznos od 27.000.- DEM, a koji iznos će kupac isplatiti dana 28. listopada 1996., dok će daljnji iznos od 63.000.-DEM isplatiti do 11.11.1996., a ostalo, do punog iznosa kupovnine, najkasnije do 30.12.1996.”,

 

- da “je tužitelj kao kupac u skladu s ugovorom od 25.10.1996. isplatio prodavateljima putem specijalnog punomoćnika odvjetnice E. K. kaparu u iznosu od 27.000.- DEM. Isto tako..(…)..je 23.11.1996. isplatio prodavateljima po punomoćnici E. K. u smislu ugovora od 25.10.1996. 51.500.- DEM, zatim..(…)..09.01.1997. po punomoćnici E. K. daljnji iznos od 6.000.- DEM, zatim 15.01.1997. iznos od 5.500.- DEM te 02.04.1997. iznos od 4.000.- DEM, čime je uz ranije plaćene iznose isplaćena kupoprodajna cijena u iznosu od 94.000.- DEM, a preostao je iznos kupovnine od 80.000.- DEM”,

 

- da je “tužitelj 14.08.1997. za račun I. tuženice isplatio daljnji iznos od 10.000.- DEM (kako i sam tužitelj navodi te I. tuženica jer se ostali iznos odnosi na poštarinu)”: da je svim navedenim isplatama tužitelj (tako) od ugovorenog iznosa prodavateljima isplatio ukupno 104.000,00 DEM “koje isplate su primane putem odvjetnice E. K.”,

 

- da je B. D. pisanim potvrdama potvrdio da je od svoje punomoćnice odvjetnice E. K. 25.11.1996. primio 78.500.- DEM, odnosno 29.01.1997. iznos od 11.500.- DEM, te da je “u cijelosti namiren s naslova dijela kupovnine za stan iz ugovora od 25.10.1996. i da s tog naslova nema nikakvih daljnjih potraživanja”,

 

- da je prodavatelj B. D. umro 27. veljače 2000., te da je sada već i pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj O-9982/00 od 24. siječnja 2001. predmetna nekretnina u dijelu u kojem je bila u njegovom suvlasništvu uručena, kao naknadno pronađena imovina, II. tuženiku i III. tuženici, svakome u ½ dijela,

 

- da su stranke navedenog ugovora (kako to proizlazi iz njihova ponašanja, “zbog isplate kupoprodajne cijene i primitka te isplate po prodavatelju”, odnosno obzirom da je “tužitelj i tijekom 1997. vršio isplate dijela kupoprodajne cijene”), “suglasnom voljom produljile rok iz čl. 2 ugovora od 25.10.1996.”: “osnažile su pisani ugovor od 25.10.1996. u pogledu roka za ispunjenje obveze kupca i nakon ugovorenog roka od 30.12.1996.”,

 

- da je dopisom od 26.02.1999., za koji dopis je tužitelj u iskazu na ročištu 11.06.2012. izjavio da ga je primio, odvjetnica E. K., opet kao specijalna punomoćnica prodavatelja, obavijestila tužitelja “da I. tuženica više nije voljna čekati isplatu preostalog iznosa kupoprodajne cijene, a koja isplata je trebala uslijediti najkasnije do kraja 1997.”, s time da je u njemu “izričito izjavila da ugovor raskida” (odnosno da kako nije ispunjen uvjet ugovora da neka smatra primitkom dopisa isti raskinutim te sukladno tome da se smatra slobodnom oglašavati daljnju prodaju predmetnog stana) - ali i da će (usmjereno tužitelju) “po prodaji stana moje stranke izvršiti povrat dijela kupovnine koji ste do sada isplatili temeljem navedenog ugovora”: time je raskinut Preliminarni kupoprodajni ugovor od 25.10.1996. u odnosu na I. tuženicu ali i (prema sadržaju dopisa) pokojnog B. D. te prihvaćena obveza vratiti primljeno po raskinutom ugovoru.

 

13. Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz odlučno pravno shvaćanje (prema razlozima iz potvrđene prvostupanjske presude):

 

13.1. da je neosnovan prigovor I. tuženice i II. tuženika “da bi dan 30.12.1996., kao rok za isplatu kupoprodajne cijene iz ugovora od 25.10.1996., bio u slučaju neispunjenja raskidni uvjet, te da bi zbog neisplate do tog roka ugovor bio raskinut po sili zakona”: “to stoga jer iz ponašanja ugovornih stranaka, zbog isplate kupoprodajne cijene i primitka te isplate po prodavatelju, sud je utvrdio da su stranke suglasnom voljom produljile rok iz čl. 2 ugovora od 25.10.1996.”,

 

13.2. da je dopisom od 26.02.1999. odvjetnice E. K., specijalne punomoćnice prodavatelja nekretnine (I. tuženice i B. D.), raskinut sklopljeni ugovor (jer “nije ispunjen uvjet ugovora”) - ali je njime ujedno tužitelju naznačeno da će mu se plaćeno vratiti po prodaji stana,

 

13.3. da obveza tuženika na vraćanje primljenog proizlazi iz odredaba čl. 132. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a ), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a prema kojima: (stavak 1.) „Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete.“, (stavak 2.) „Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.“, (stavak 5.) „Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.“,

 

13.4. da je tužitelj “nedvojbeno” pristao i na povrat isplaćenog temeljem Ugovora, posljedično vezano za njegov raskid, sa trenutkom "po prodaji stana": kako mu je to naznačeno u navedenom dopisu od 26. veljače 1999. odvjetnice E. K. - o čemu je (upravo stoga što se tužitelj sa time suglasio) postignuto “suglasno očitovanje volje”,

 

13.5. da je nekretnina konačno prodana trećem Ugovorom o kupoprodaji nekretnine sklopljenim “između I., II. te III. tuženice kao prodavatelja i D. R. kao kupca od 17.12.2007.”,

 

13.6. da je slijedom toga za zaključiti i da je neosnovan prigovor zastare istaknut po tuženicima: to stoga što je primjenom odredbe čl. 371. ZOO-a, prema kojoj: “Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare”, u vezi s odredbom čl. 361. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj: “Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano”, zastarni rok potraživati utuženi iznos po osnovi raskinutog ugovora počeo teći tek prodajom navedene nekretnine (17. prosinca 2007.), odnosno “prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze” - i (takav, početak računanja kojeg proizlazi iz dogovora stranaka) nije istekao do tužbe podnesene u ovome postupku 2. srpnja 2008.,

 

13.7. da time “postoje uvjeti za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 132. st. 1., 2., 3. i 5. ZOO-a”: “tužitelj ima pravo na povrat iznosa od 104.000,00 DEM koji je isplaćen prodavateljima”, odnosno iznosa od 53.175,17 EUR-a (obzirom da je valuta DEM prestala postojati i zamijenjena je valutom EUR-a po tečaju 1 EUR=1.9558 DEM-a), a time i iznosa kojeg je jedino utužio od 52.000,00 EUR-a sa kamatama iz smisla odredbe čl. 132. st. 5. ZOO-a, pa u svakom slučaju bar računatim od dana prodaje stana, dakle - od 17. prosinca 2007.

 

14. Takvo shvaćanje revizijski sud ocjenjuje pravilnim: ono je samo rezultat pravilne primjene materijalnog prava na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje, ono koje se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati (prema odredbama čl. 385. ZPP-a) - ali i rezultat postupanja suda prema smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“).

 

15. Pritom samo primjećuje da revidenti pogrešno drže da su suđenjem nižestupanjski sudovi učinili ono što nisu smjeli - da su produžili zakonom određeni rok zastare za tražbinu kakva je prijeporna: nižestupanjski sudovi su utvrđenjem činjenice o postignutoj suglasnosti volje stranaka da se ono što je dano po ugovoru (koji je kasnije raskinut) vrati tek "po prodaji stana" (odlučne za odluku o prigovoru zastare: za početak računanja općeg zastarnog roka - koji se primjenjuje na tražbine kakva je prijeporna, za vraćanje onog što je stečeno po osnovi raskinutog ugovora) - utvrdili samo rok dospijeća tražbine tužitelja, trenutak u kojem tužitelj ima pravo sa uspjehom zahtijevati ispunjenje svoga potraživanja i (ujedno) trenutak od kojeg se počinje računati rok zastare (iz smisla navedene odredbe čl. 361. stavak 1. ZOO-a), dakle - ono što su mogli i trebali utvrditi kako bi pravilno odlučili o istaknutom prigovoru zastare.

 

16. U taj zakonom određeni rok zastare nižestupanjski sudovi nisu zašli niti time što su utvrdili “da su stranke suglasnom voljom produljile rok iz čl. 2 ugovora od 25.10.1996.” (kao rok “za ispunjenje obveze kupca”). U konkretnom slučaju stranke nisu sporazumom odredile dulje ili kraće vrijeme zastare, a niti su odredile da zastarijevanje neće teći određeno vrijeme (čl. 364. st. 1. i st. 2. ZOO-a). Postignutim sporazumom stranke su tek odredile dospijeće obveze tuženika na vraćanje primljenog (po prodaji stana). Riječ je o obvezi iz čl. 132. st. 2. ZOO. Po samom Zakonu ta obveza dospijeva trenutkom raskida ugovora. No načelo dispozitivnosti ZOO-a (čl. 20.) dopušta strankama da ugovore na drugačiji način dospijeće te obveze.

 

17. Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih su podnesene, to je valjalo revizije tuženika odbiti presudom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 6. listopada 2021.