Poslovni broj: 65 Pž-3715/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-3715/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I. d.o.o. M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica A. H., odvjetnica u Z., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete u iznosu od 5.097.707,32 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-58/2020-18 od 7. lipnja 2021., ispravljene rješenjem poslovni broj P-58/2020-20 od 7. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-58/2020-18 od 7. lipnja 2021. u točki I. i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 357.080,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-58/2020-18 od 7. lipnja 2021. u dijelu točke II. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 147.970,00 kn (stočetrdesetsedamtisućadevetstosedamdeset kuna).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-58/2020-18 od 7. lipnja 2021. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 5.097.707,32 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno navedenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke) i naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 505.050,00 kn u roku osam dana dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova u iznosu od 1.500,00 kn odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Rješenjem poslovni broj P-58/2020-20 od 7. lipnja 2021. ispravljen je uvodni dio presude glede pravilnog navođenja prezimena punomoćnika tužitelja. Protiv tog rješenja nijedna stranka nije izjavila žalbu pa je ono protekom roka za žalbu postalo pravomoćno.

3. Tužitelj je protiv presude pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, da je prvostupanjski sud propustio cijeniti većinu izvedenih dokaza i odbio izvesti dokaze koje je tužitelj predložio bez navođenja razloga za to. Potom žalitelj ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka o postojanju odgovornosti tuženika za štetu koja je nastala tužitelju zbog nepravilnog i nezakonitog rada upravnih tijela i smatra da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda o tome da ta odgovornost ne postoji jer su rješenja nadležnog ministarstva donesena u skladu s tada važećim zakonskim odredbama. Također smatra pogrešnim zaključak suda kako tužitelj nije dokazao postojanje svih pretpostavki za naknadu štete, iako prvostupanjski sud nije postupio po uputi drugostupanjskog suda iz ranijeg rješenja donesenog u ovoj pravnoj stvari i proveo dokaze koje je tužitelj predlagao u ponovljenom postupku, posebno građevinsko vještačenje na okolnost je li postojala objektivna vjerojatnost da bi tužitelj po redovitom tijeku stvari dovršio planirane ugostiteljsko-turističke objekte do lipnja 2008. da izdane građevinske dozvole nisu bile poništene po pravu nadzora. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili pak da postupi prema odredbi članka 373.b Zakona o parničnom postupku i odredi izvođenje dokaza koje prvostupanjski sud nije izveo ili ponovno izvođenje već izvedenih dokazi radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 83.890,63 kn.

4. U odgovoru na žalbu tuženik je naveo kako tužitelj u žalbi ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka te po prvi put navodi kako su objekti u međuvremenu izgrađeni, ali za tu tvrdnju ne nudi dokaze, zatim da je prvostupanjski sud pravilno odbio izvođenje dokaza na okolnost postojanja objektivne vjerojatnosti da bi tužitelj dovršio planirane ugostiteljsko-turističke objekte do lipnja 2008. odnosno dokaze saslušanjem svjedoka koji je već saslušan i bivšeg načelnika Općine M., jer tim dokazima ne bi bile utvrđene bitne činjenice, a uz to su i nepotrebni. Tuženik posebno ukazuje na to da sam tužitelj navodi kako je tek namjeravao pristupiti izgradnji predmetnog zdravstveno-rekreativno-odmornog centra i da je postojala objektivna vjerojatnost da bi tužitelj izgradio ovaj objekt kao što je to učinio s drugim objektima i za to navodi uzroke koji se ne mogu smatrati opravdanim štoviše neki od njih jednako su bili prisutni pri izgradnji drugih objekata, ali nisu spriječili gradnju. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba je djelomično osnovana, ali samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po   službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

7. Predmet spora je naknada štete u vidu izmakle koristi za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio zbog nepravilnog i nezakonitog rada upravnog tijela za koju odgovara Republika Hrvatska na temelju odredbe članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01 i 190/03). Takav tužbeni zahtjev tužitelj zasniva na tvrdnji da su nepravilne i nezakonite odluke tijela državne vlasti posljedica nezakonitog provođenja prava nadzora nad konačnim i pravomoćnim građevinskim dozvolama suprotno odredbama članaka 177. i 178. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 175/03 i 100/04).

8. U ovoj parnici je već bila donesena prvostupanjska presuda poslovni broj P-595/2013 od 1. travnja 2016. kojom je bio djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tako da je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu od 3.499.671,26 kn, dok je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 1.424.467,70 kn. Povodom žalbi stranaka, ta je presuda ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3184/2016 od 14. siječnja 2020. i predmet vraćen na ponovno suđenje.

9. Postupajući prema uputi iz navedenog rješenja prvostupanjski sud je na temelju do tada izvedenih dokaza utvrdio da je rješenja, kojima su po pravu nadzora ukinute pravomoćne i konačne građevinske dozvole od 28. prosinca 2006., Ministarstvo donijelo dvije godine prije nego što je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku u kojoj je izrazio shvaćanje pod kojim uvjetima se mogu ukidati konačne i pravomoćne građevinske dozvole po pravu nadzora, pa se ne može raditi o nepravilnom ili nezakonitom radu tijela državne uprave. Prvostupanjski sud smatra da odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete postoji u situacijama kada se radi o postupanju državnih tijela protivno pravnim normama, a ne i u situacijama kada su odluke donesene u skladu s tada važećim i prihvaćenim pravnim stajalištima koja su kasnije promijenjena.

10. Iako je utvrdio da nije ispunjena prva pretpostavka odgovornosti tuženika za štetu jer nije utvrđeno da bi državna tijela radila nepravilno ili nezakonito, prvostupanjski je sud posebno obrazlagao i razloge zbog kojih smatra da tužitelj uopće nije dokazao da mu je šteta, u vidu izmakle koristi, nastala upravo (i isključivo) uslijed ukidanja konačnih građevinskih dozvola, odnosno da bi tužitelj, da nije bilo takve radnje nadležnog ministarstva, uspio završiti objekt i ostvarivati prihode iznajmljivanjem smještajnih kapaciteta. Ovo posebno zato što tužitelj planirane objekte nije završio ni nakon ukidanja spornih rješenja sve do okončanja ovog prvostupanjskog postupka, pa ukidanje građevinskih dozvola po pravu nadzora, nije onaj događaj koji bi bio relevantan za nastanak štete. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, bez upuštanja u ocjenu već izvedenih dokaza ili izvođenje novih dokaza radi utvrđivanja visine štete.

11. Neosnovano žalitelj tvrdi da je donošenjem pobijane presude učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a
jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu i za svoju odluku dao valjane i jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud.

12. Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 292. stavaka 3. i 4. ZPP-a na koju sadržajem svoje žalbe ukazuje žalitelj. Prema tim odredbama izvođenje dokaza određuje sud rješenjem u kojemu će se naznačiti sporna činjenica o kojoj treba izvesti dokaz i dokazno sredstvo, a predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja. Dakle, nije nužno da sud u presudi posebno obrazlaže razloge zbog kojih nije izveo dokaze koje su stanke predložile, dovoljno je da te razloge navede u rješenju o odbijanju izvođenja pojedinih dokaza. U rješenju donesenom na ročištu za glavnu raspravu održanom 22. travnja 2021. navedeno je da se dokazni prijedlozi odbijaju kao suvišni. Uostalom, iz obrazloženja presude jasno je kako je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključio da donošenje rješenja kojima su ukinute građevinske dozvole po pravu nadzora ne predstavljaju nepravilan i nezakonit rad državnih tijela. Ako takvog rada nema, onda nema ni odgovornosti Republike Hrvatske za nastanak štete. Stoga je bilo kakvo izvođenje drugih dokaza, posebno onih kojima bi se utvrđivala tek mogućnost da je tužitelj mogao završiti planirane objekte na temelju građevinskih dozvola i njihovim korištenjem ostvarivati dobit, u suprotnosti s načelom ekonomičnosti postupka.

13. Suprotno žalbenim navodima pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da u ovoj pravnoj stvari nije riječ o nezakonitom i nepravilnom radu državnih tijela. Tako je iz priloženih odluka upravnih tijela i sudskih odluka, očito da su rješenja o ukidanju konačnih građevinskih dozvola donesena po pravo nadzora, poništena presudama Upravnog suda Republike Hrvatske, zato što je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku poslovni broj U-IIIB/1380/2009. od 7. srpnja 2009. u kojoj je izrazio svoje načelno pravno shvaćanje o uvjetima pod kojima se mogu ukidati konačna rješenja o izdavanju građevinskih dozvola i da je nakon te odluke Upravni sud Republike Hrvatske na sjednici imovinskopravnog odjela tog suda održanoj 16. studenoga 2009. donio zaključak da je ukidanje po pravu nadzora konačne i pravomoćne građevinske dozvole na temelju odredaba Zakona o gradnji kojom je očito povrijeđen materijalni zakon moguće u roku od godine dana od dana konačnosti dozvole u kojem roku rješenje mora biti dostavljeno strankama te pod uvjetom da je u postupku utvrđeno da za to postoji interes Republike Hrvatske u kojem slučaju postoji i obveza naknade tržišne vrijednosti za oduzetu imovinu u smislu članka 50. stavka 1. u svezi članka 16. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske.
Upravo je pozivom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske i taj zaključak, Upravni sud Republike Hrvatske poništio rješenja o ukidanju građevinskih dozvola po pravu nadzora, ne ulazeći u pitanje pravilnosti i zakonitosti tih rješenja prema praksi toga suda koja je postojala u vrijeme njihovog donošenja.

14. U vrijeme donošenja rješenja o ukidanju konačnih građevinskih dozvola po pravu nadzora bila je na snazi odredba članka 178. Zakona o gradnji kojom je bilo propisano da se rješenje o poništenju, odnosno ukidanju po pravu nadzora može donijeti u roku od godine dana od dana konačnosti akta koji se ukida, odnosno poništava. Takvo rješenje bilo je u skladu s odredbama članka 262. do 265. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 i 103/96) kojima su propisane pretpostavke za primjenu ovog izvanrednog pravnog sredstava protiv konačnih upravnih akata.

15. Prema tome, u konkretnom slučaju ne radi se o nezakonitom radu upravnog tijela pod kojim se podrazumijeva postupanje suprotno zakonu ili općem aktu odnosno propuštanje primijene tih propisa, kao ni o nepravilnom radu pod kojim se podrazumijeva činjenje ili nečinjenje protivno propisanom načinu obavljanja službe odnosno poduzimanje radnji koje su u suprotnosti s općim normama u vršenju službe odnosno djelatnosti. Ništa od toga tužitelj nije dokazao. Uz to, navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske donesena je u predmetu koji se zasniva na drukčijim činjenicama, posebno činjenici da je podnositelj ustavne tužbe bio započeo (i skoro dovršio) gradnju na temelju građevinskih dozvola koje su kasnije ukinute po pravu nadzora. Tužitelj gradnju objekata prema ukinutim građevinskim dozvolama nije uopće bio započeo prije ukidanja građevinskih dozvola, niti je to učinio prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Tek u podnesku od 1. prosinca 2020. tužitelj je naveo kako je izgradio dva objekta prema ranijim građevinskim dozvolama (uporabne dozvole izdane su tek 2016., a građevinske dozvole su ponovo postale valjane 2011.), a za neke od planiranih objekata je tražio i dobio novu građevinsku dozvolu u 2016. koja je 2017. izmijenjena (str. 447. do 453., te 485. do 488. spisa).

16. Pravilno je stajalište žalitelja da Republika Hrvatska odgovara za nepravilan i nezakonit rad državnih tijela po načelu objektivne odgovornosti. Ali za postojanje takve odgovornosti nije dovoljno samo navesti da su odluke državnih tijela ukinute, nego prije svega da je riječ o nepravilnom i nezakonitom radu i da je upravo to uzrokovalo štetu. Bez utvrđivanja uročno-posljedične veze između štetne radnje i štete nema odgovornosti za naknadu štete, pa makar se radilo i o objektivnoj odgovornosti za štetu.

17. U smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave, za odgovornost države za naknadu štete trebaju biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke: nezakonit ili nepravilan rad državne uprave, postojanje štete koja je zbog toga nastala podnositeljima i uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete podnositeljima, a nije bitno postojanje volje ili pristanka državnih tijela da se time oštete prava i interesi trećih osoba. Uostalom o tome je svoje pravno stajalište dao Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007. u kojoj je pored ostalog istaknuto i da je za postojanje uzročne veze bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo.

18. Kako ne postoje razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. njene izreke.

19. Odluka o troškovima postupka pravilna je po osnovanosti (članak 154. stavka 1. ZPP-a), ali u pogledu visine troškova koji su priznati tuženiku prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 155. ZPP-a i odgovarajuće odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

20. Tako prvostupanjski sud pogrešno smatra da tuženik ima pravo na četiri obrazložena podneska prema Tbr. 8/1 neovisno o tome kakav je njihov sadržaj. Tim tarifnim brojem je naime propisano da se nagrada za sastav samo određenih vrsta podnesaka priznaje u visini koja je Tbr. 7 propisana za tužbu i to za one obrazložene podneske u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku.

21. Od onih podnesaka za koje je tuženik zahtijevao nagradu prema Tbr. 8/1 samo podnesak od 26. listopada 2015. predstavlja tu vrstu podneska jer sadrži očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka. Podnesak od 10. prosinca 2015. po svom sadržaju ne predstavlja podneske iz Tbr. 8/1, podnesak od 19. ožujka 2021. nije uložen u sudski spis, a tuženik uopće nije zahtijevao nagradu za još jedan, četvrti podnesak prema Tbr. 8/1 koji mu je prvostupanjski sud priznao (osim onih za koje je prvostupanjski sud naveo da tuženik uopće nema pravo na nagradu ni prema Tbr. 8/3).

22. Pogrešno je određena i visina nagrade za sastav žalbe protiv presude jer se za vrijednost predmeta spora za žalbu ne može uzeti ukupna vrijednost tužbenog zahtjeva, nego samo onaj dio o kojem je odlučeno presudom protiv koje stranka podnosi žalbu. Tuženikova žalba je izjavljena protiv dijela presude kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 3.499.671,26 kn, pa mu prema Tbr. 10/1 i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, za tu radnju pripada nagrada u iznosu od 43.750,00 kn umjesto iznosa od 63.710, 00 kn.

23. Na temelju navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud nepravilno utvrdio da tuženiku pripada nagrada za sastav dva podneska u ukupnom iznosu od 101.940,00 kn (2x5097 bodova), te da mu za podnesak od 10. prosinca 2015. pripada nagrada u iznosu od 26.570 kn umjesto pravilno 500,00 kn prema Tbr. 8/3, što znači da mu je nepravilno priznata naknada tih troškova u iznosu od 26.070,00 kn, kao i da su za sastav žalbe pogrešno priznati troškovi u iznosu od 19.960,00 kn.

24. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženiku trebalo priznati troškove u iznosu od 357.080,00 kn, a u preostalom dijelu odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova.

25. Zato je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 357.080,00 kn. U preostalom dijelu ta odluka je preinačena na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a tako da je zahtjev tuženika za naknadu troškova u iznosu od 147.970,00 kn odbijen kao neosnovan.

26. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova žalbe jer je njegova žalba osnovana samo u pogledu odluke o troškovima postupka, a prema odredbi članka 35. stavka 2. ZPP-a parnični troškovi ne uzimaju se u obzir za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora ako ne čine glavni zahtjev, pa se prema njima ne može utvrđivati ni razmjeran uspjeh u sporu.

Zagreb, 6. listopada 2021.

Predsjednik vijeća

Dubravka Matas