Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 1197/2016-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. d.d. Z., protiv tuženika S. J. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 7356/14-2 od 10. studenog 2015., kojom je djelomična potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv - 17560/12-47 od 21. srpnja 2014., u sjednici održanoj 6. listopada 2021.
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za održavanje na snazi platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika N. D. iz Z., poslovni broj Ovrv – 134/09 od 20. svibnja 2009. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti zateznu kamatu na iznos glavnice od 4.182,83 kune počevši od 1. svibnja 2009. do isplate (izreka pod t. I. drugostupanjske presude). Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačena je prvostupanjska presuda na način kojim se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika N. D. iz Z., poslovni broj Ovrv – 134/09 od 20. svibnja 2009. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti iznos od 425.064,91 kunu sa zakonskom zateznom kamatom koja se na iznos od 398.737,96 kuna obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena do dana 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, s time da zakonska zatezna kamata teče od 1. svibnja 2009. do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 5.686,51 kunu sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2009. do isplate (izreka pod t. II. drugostupanjske presude).
2. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i u odluci o troškovima postupka, reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno da u ovom dijelu ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Na reviziju nije odgovoreno.
4. Revizija nije osnovana.
5. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP ) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Neosnovani su i revizijski navodi tuženika koji se odnose na izreku pobijane presude s obzirom na odluku o zateznim kamatama. Naime, izrekom pobijane presude jasno je određena visina i tijek zatezne kamate, kao i iznos na koji se ista obračunava. U okolnostima da presudom nije odlučeno o zateznoj kamati na cjelokupni iznos dosuđene tražbine, tužitelj je bio ovlašten u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni, a kada taj prijedlog nije podnijet smatra se da je tužba u tom dijelu povučena u smislu odredbe čl. 339. st. 1. i 2. ZPP-a. Kako se tuženik u reviziji poziva na činjenicu da tužitelj vodi radi naplate iste tražbine parnični postupak protiv treće osobe (P. d.o.o. G.), to se neosnovano poziva i na bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a. Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Daljnjim revizijskim prigovorima tuženika istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskog suda faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.
7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 425.064,91 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, koji zahtjev tužitelj temelji na Ugovoru o eskontu mjenica sklopljenom između tužitelja, trgovačkog društva P. d.o.o. G., i tuženika 31. srpnja 2008.
8. Prvostupanjski sud odbio je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 425.064,91 kune cijeneći: - da je između tužitelja i trgovačkog društva P. d.o.o. G., 31. srpnja 2008. sklopljen Ugovor o eskontu mjenica temeljem kojih se tuženik obvezao da će u slučaju da tužitelj po dospijeću mjenice ne uspije naplatiti od izdavatelja mjenice trgovačkog društva E. d.o.o. preuzeti na sebe isplatu nepodmirene obveze s osnove eskontiranih mjenica, - da za obveze iz navedenog ugovora tuženik jamči u svojstvu jamca platca, - da dospjela tražbina tužitelja nije podmirena, te - da tužitelj nije dokazao da bi primljenu mjenicu od klijenta P. d.o.o. G. stavio na naplatu izdavatelju mjenice trgovačkom društvu E. d.o.o. prije nego je na iznos eskontirane mjenice teretio klijenta tvrtku P. d.o.o. G. i tuženika kao solidarnog jamca. U skladu s prethodno navedenim činjenicama, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, ispunjene su pretpostavke iz odredbe čl. 118. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) u kojima se tuženik kao jamac oslobađa od odgovornosti zbog vjerovnikova odugovlačenja sa zahtjevom glavnom dužniku na ispunjenje dospjele obveze.
9. Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu na način kojim se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika N. D. iz Z., poslovni broj Ovrv – 134/09 od 20. svibnja 2009. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti iznos od 425.064,91 kuna s pripadajućom zateznom kamatom kako je to precizno određeno izrekom pod t. II. drugostupanjske presude cijeneći: - da je 31. srpnja 2008. sklopljen ugovor o eskontu mjenica između tužitelja i trgovačkog društva P. d.o.o. G. (klijenta), te tuženika (jamca platca), prema kojem se tužitelj (banka) obvezao ukupni iznos mjenica, umanjen za naknadu za eskont i iznos eskonta uplatiti po nalogu klijenta (trgovačkog društva P. d.o.o. G.), koji iznos je i uplaćen, - da je nakon isplate klijent mjenicu iz predmetnog ugovora indosirao na banku (tužitelja) na način da je tužitelj postao ovlašteni imatelj mjenice, te se na taj način tužitelj po mjeničnom dospijeću u ukupnom iznosu na koji glase mjenice mogao naplatiti od glavnog dužnika – izdavatelja mjenice E. d.o.o., - da je čl. 3. citiranog Ugovora usuglašeno da za slučaj da banka ne naplati mjenice na dan dospijeća, nenaplaćeni iznos mjenica od dana dospijeća postaje dospjela nepodmirena obveza klijenta (trgovačkog društva P. d.o.o. G.), dok je tuženik jamac platac nepodmirene obveze klijenta (trgovačkog društva P. d.o.o. G.), - da do dana mjeničnog dospijeća (15. prosinca 2008.) nije uslijedila niti jedna uplata po predmetnim mjenicama, dok su nakon mjeničnog dospijeća uslijedile dvije uplate i to dana 16. prosinca 2008. u iznosu od 1.262,05 kuna, te 2. siječnja 2009. u iznosu od 100.000,00 kuna, te - da na dan s kojim je tužitelj sačinio obračun (30. travnja 2009.) ukupna tražbina tužitelja nastala temeljem predmetnog ugovora o eskontu mjenica iznosi ukupno 425.064,91 kuna. U skladu s prethodno navedenim činjenicama, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, na razrješenje ovog spora treba primijeniti Zakon o mjenici ("Narodne novine" broj 74/94 i 92/10 – dalje: ZM), prema kojem (shodno odredbi čl. 46. ZM-a) svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imatelju mjenice. U tom smislu imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan držati se reda kojim su se oni obvezali, dok isto pravo pripada svakom potpisniku mjenice koji ju je iskupio.
10. Kako je prema utvrđenju nižestupanjskog suda klijent (trgovačko društvo P. d.o.o. G.) nakon isplate mjenicu iz predmetnog ugovora indosirao na banku (tužitelja), pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, da je odgovornost mjeničnih obveznika (svih onih koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali) u smislu odredbe čl. 46. ZM-a solidarna. U tom smislu, kako to pravilno cijeni drugostupanjski sud, nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 118. st. 1. ZOO-a u kojima se tuženik kao jamac oslobađa od odgovornosti zbog vjerovnikova odugovlačenja sa zahtjevom glavnom dužniku na ispunjenje dospjele obveze. U smislu navedene odredbe, jamac se oslobađa svake odgovornosti samo ako vjerovnik na poziv jamca upućen nakon dospjelosti i dalje ne zahtijeva ispunjenje obveze od glavnog dužnika u roku od mjesec dana od primitka poziva. Naime, svrha navedenog uređenja je da se vjerovniku stavi na znanje da će ga njegova nemarnost i neaktivnost dovesti u prilike da će mu otpasti osiguranje za naplatu njegove tražbine, te da jamca potiče na aktivnost prema vjerovniku, koje pretpostavke u konkretnom slučaju prema utvrđenju nižestupanjskog suda nisu ispunjene. Obzirom na daljnje revizijske navode tuženika po ovom osnovu, treba reći da se u reviziji ne mogu prvi put isticati nove činjenice.
11. Suprotno revizijskim navodima tuženika, pobijanom presudom nije prihvaćen zahtjev tužitelja prema tuženiku kao mjeničnom jamcu – avalisti (aval se sodno odredbi čl. 30. st. 1. ZM-a daje na mjenici ili na alonžu i potpisuje ga avalista, koje pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ispunjene), već prema tuženiku kao jamcu platcu, a koji pravni odnos je zasnovan Ugovorom o eskontu mjenica od 31. srpnja 2008. Tuženik se, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, obvezao kao jamac platac (solidarno jamstvo). U skladu s odredbom čl. 111. st. 3. ZOO-a, kod solidarnog jamstva jamac odgovara vjerovniku na isti način i pod istim uvjetima kao i glavni dužnik za cijelu obvezu, s time da vjerovnik ima pravo izbora zahtijevati ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jamca ili od obojice istodobno. Suprotno revizijskim navodima tuženika, kod solidarnog jamstva vjerovnik je ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze od jamca i prije nego što se pokušao namiriti od glavnog dužnika.
12. U smislu prethodno izloženog (kako tražbina tužitelja po dospijeću u dosuđujućem dijelu nije ispunjena), tužitelj je ovlašten zahtijevati ispunjenje predmetne obveze od tuženika kao jamca platca, neovisno o tome je li prethodno istu pokušao naplatiti od klijenta (trgovačkog društva P. d.o.o. G.) kao mjeničnog obveznika koji je mjenicu indosirao ili od E. d.o.o. kao izdavatelja mjenice.
13. Odluka o zateznim kamatama utemeljena je na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
14. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.