1                         Poslovni broj: 2 UsI-836/2021-5

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
        Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 2 UsI-836/2021-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja Z. B., iz K., kojeg zastupaju opunomoćenici u Z. o. u. V. B. i J. B. K., u K., protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi, Službe za inspekcijski nadzor, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, radi inspekcijskog nadzora pružanja socijalnih usluga smještaja, 6. listopada 2021.,

p r e s u d i o   j e

              I. Poništava se rješenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi, Službe za inspekcijski nadzor, KLASA: UP/I-550-06/21-07/181, URBROJ: 524-10-02/02-21-2 od 8. lipnja 2021., u dijelu točke 1.1. izreke rješenja koji glasi „odmah, po primitku ovog rješenja“.

              II. U preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja točke 1. izreke rješenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi, Službe za inspekcijski nadzor, KLASA: UP/I-550-06/21-07/181, URBROJ: 524-10-02/02-21-2 od 8. lipnja 2021. godine. 

              III. Nalaže se tuženiku da o roku za izvršenje mjere iz točke 1.1. rješenja, KLASA: UP/I-550-06/21-07/181, URBROJ: 524-10-02/02-21-2 od 8. lipnja 2021. odluči polazeći od toga da je za ispunjenje svrhe diskrecijske ovlasti određivanja predmetnog roka u konkretnom slučaju potrebno odrediti prikladniji rok, koji realno omogućuje izvršenje mjere.

              IV. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora.

              V. Svaka stranka snosi svoje troškove spora.

r i j e š i o   j e

              Otkazuje se ročište za raspravu zakazano za 3. studenog 2021. kao bespredmetno.

Obrazloženje

1. Točkom 1. izreke rješenja više inspektorice tuženika, KLASA: UP/I-550-06/21-07/181, URBROJ: 524-10-02/02-21-2 od 8. lipnja 2021., donesenim slijedom redovnoga inspekcijskog nadzora nad radom Obiteljskog doma u K., provedenog 3. svibnja 2021., kojem domu je predstavnik ovdje tužitelj, tužitelju je naređena provedba mjera u pogledu obveze života sa članovima svoje obitelji u objektu u kojem pruža socijalne usluge smještaja, usklađenja broja korisnika ove usluge, sklapanja pisanih ugovora s korisnicima usluge i pribave odgovarajuće dokumentacije za radnike i druge izvršitelje poslova u obiteljskom domu. Za izvršenje svake od tih mjera određen je rok. Točkom 2. rješenja tužitelju je naložena dostava dokaza o izvršenju navedenih mjera.

              2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, usredotočujući se u svojem izlaganju na mjeru obveze života sa članovima obitelji u obiteljskom domu. Povezano s time, tvrdi, u bitnome, da je, sa članovima obitelji, u dotičnom objektu živio od otvaranja obiteljskog doma do prosinca 2020., nakon čega su, uslijed epidemije bolesti COVID-19, radi zaštite života i zdravlja korisnika doma (koji u tom pogledu spadaju u rizičnu skupinu) i članova obitelji, bili prisiljeni odseliti iz doma. Dodaje da mu oboje djece pohađaju vrtić, gdje su izloženi zarazi, a starije dijete se kasnije i zarazilo rečenim virusom. Smatra da, zbog pandemijskih okolnosti, zakonsku odredbu o obvezi života u domu treba primjenjivati selektivno, te da tuženik nije potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice. Tužitelj predlaže da Sud poništi točku 1. izreke rješenja tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u iznosu od 3.125,00 kuna (PDV uključen).

              3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.                           

4. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Obiteljski dom je oblik pružanja usluge smještaja ili boravka za pet do 20 odraslih korisnika, odnosno za četvero do desetero djece koji žive ili borave s obitelji pružatelja usluge (čl. 175. st. 1. Zakona o socijalnoj skrbi, „Narodne novine“, broj 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/20, 133/20 i 138/20). U osporavanom rješenju citirane su mjerodavne odredbe Zakona o socijalnoj skrbi i Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga ("Narodne novine", broj 40/14, 66/15, 56/20 i 28/21). Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

6. Tužitelj iznosi navode koji su ograničeni na zakonitost točke 1.1. izreke osporavanog rješenja, što se odnosi na obvezu života tužitelja i članova njegove obitelji u objektu u kojem pruža spomenute usluge. Stoga se i razmatranje Suda kreće u tim okvirima, imajući na umu obveze tužitelja iz članka 34. stavka 1. ZUS-a, kao i to da Sud, u svjetlu članka 31. toga Zakona, ne nalazi razloge ništavosti osporavanog rješenja (na koje pazi po službenoj dužnosti), ni na druge razloge koji bi ukazivali na nezakonitost ostalih dijelova tog rješenja.

7. Sud utvrđuje da je sâm sadržaj mjere naređen točkom 1.1. izreke osporavanog rješenja sukladan mjerodavnim pravnim normama, što je u tom rješenju pravilno obrazloženo i tužitelju poznato.

8. Povredu zakona na štetu tužitelja Sud nalazi samo u odnosu na određivanje roka za izvršenje mjere. Taj je rok u točki 1.1. osporavanog rješenja određen formulacijom „odmah, po primitku ovog rješenja“. U kontekstu članka 227. i članka 231. Zakona o socijalnoj skrbi, određivanje tog roka podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. ZUS-a). Pritom je na umu potrebno imati i odredbu članka 6. stavka 2. ZUP-a, koja, u okviru uređenja načela razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, propisuje i načelo najmanje tegobnosti pri donošenju oneroznoga upravnog akta, također vodeći računa o postizanju svrhe propisa. Upravni sud nije ovlašten reformacijski (meritorno) odrediti drugi rok umjesto onoga koji je odredio tuženik, ali je ovlašten utvrditi da svrha diskrecijske ovlasti može biti ispunjena i određivanjem razmjernijega, te za tužitelja povoljnijeg roka.

9. Ovdje je nesporno da je određivanje roka obavljeno u okviru zakonom dane ovlasti. No, tuženik nije obrazložio odabir ovog roka. Propustio je to učiniti unatoč navodima tužitelja, iznesenima u upravnom postupku, koji je prigovarao ovoj mjeri zbog okolnosti vezanih uz epidemiju bolesti COVID-19. Nedvojbeno je da očekivati promjenu mjesta boravka četveročlane obitelji s rokom „odmah“ nije realno, a time ni usklađeno s načelom zdravog razuma, u smislu tog pojma razvijenome u novijoj ustavnosudskoj praksi u kontekstu izgradnje objektivnoga pravnog poretka i zaštite prava pojedinaca (npr. odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016., i dr.). Pretjerani formalizam pri tumačenju mjerodavnih odredbi, nespojiv je, naime, s primjenom teleološke tehnike pravne interpretacije u odnosu na konkretnu situaciju, ali i s argumentom zdravog razuma. Pored zbiljske nemogućnosti momentalnog preseljenja tužiteljeve obitelji, u ovoj je upravnoj stvari potrebno razmotriti i epidemiološke okolnosti na koje upozorava tužitelj, te zaključke javnopravnog tijela o tome valjano obrazložiti.

10. Slijedom dosad iznesenog, Sud utvrđuje da rok određen za izvršenje točke 1.1. izreke osporavanog rješenja nije u skladu sa svrhom dotične diskrecijske ovlasti tuženika, niti je razmjeran u smislu odredbe članka 6. stavka 2. ZUP-a.

11. Sud je, stoga, poništio navedeni dio točke 1.1. izreke tuženikova rješenja, te je sâm riješio stvar odbijanjem tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu, kao i nalaganjem tuženiku da o dijelu tužiteljeve žalbe što se odnosi na poništeni dio prvostupanjskog rješenja odluči polazeći od toga da je za ispunjenje svrhe diskrecijske ovlasti određivanja predmetnog roka u konkretnom slučaju potrebno odrediti prikladniji rok, koji realno omogućuje izvršenje mjere (čl. 58. st. 1. ZUS-a). Na taj način žalbeno preispitivanje odluke ovog Suda omogućeno je i tužitelju (u pogledu potvrđenog dijela prvostupanjskog rješenja), i tuženiku (u odnosu na nalaganje određivanja za tužitelja povoljnijeg roka izvršenja mjere iz točke 1.1. izreke osporavanog rješenja). To ne bi bilo moguće donošenjem presude koja bi formalno bila kasacijska, ali bi pravno shvaćanje i primjedbe Suda sadržane u obrazloženju presude imale zbiljski učinak reformacijske presude.

12. U izvršenju ove presude tuženiku, dakle, preostaje ponovno odlučiti o roku za izvršenje konkretne mjere, u skladu s točkom III. izreke ove presude (čl. 81. st. 1. i 2. ZUS-a).

13. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

14. Tužitelj je u sporu uspio u manjem dijelu, u segmentu koji se odnosi samo na rok za izvršenje jednog od inspekcijskih naloga. Sud je, stoga, odlučio odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove spora, u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a. Slijedom navedenog, ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora.

15. Neovisno o zakazivanju rasprave, upravni sud može donijeti presudu bez rasprave prije negoli je rasprava otvorena. Stanje spisa ovog spora omogućuje djelomično presuđenje u korist tužitelja i bez provedbe rasprave (koja dosad nije otvorena), pri čemu je tužitelj podneskom od 30. rujna 2021. najavio da neće pristupiti na zakazano ročište, a presuda je donesena bez rasprave, pa je trebalo otkazati zakazano ročište za raspravu. Na taj način Sud je postupio u skladu s načelom učinkovitosti (čl. 8. ZUS-a).

U Rijeci 6. listopada 2021.

                              S u d a c

              dr. sc. Alen Rajko,v.r. 

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.