- 1 -              I Kž 130/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 130/2021-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv izručenika D. V. C. zbog kaznenog djela iz Glave 18 Odjeljka 1343 Zakonika Sjedinjenih Američkih Država i drugih, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 7. rujna 2021. broj Kv II-945/2021-2 (Kir-672/2021), u sjednici održanoj 6. listopada 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se žalba izručenika D. V. C., ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu je pod točkom I. izreke, utvrđeno da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje iz čl. 33. i čl. 34.  Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (,,Narodne novine“ broj 178/04. - dalje: ZOMPO) radi kaznenog progona stranca D. V. C. na temelju zamolbe za izručenje Sjedinjenih Američkih Država od 10. lipnja 2021. zbog kaznenih djela računalne prijevare (prijevare elektroničkim putem) iz Glave 18, Odjeljka 1343 Zakonika Sjedinjenih Američkih Država, teške krađe identiteta iz Glave 18, Odjeljka 1028 a Zakonika Sjedinjenih Američkih Država i nezakonite monetarne transakcije iz Glave 18, odjeljka 1957 Zakonika Sjedinjenih Američkih Država. Pod točkom II. izreke, određeno je da se na temelju čl. 37. st. 1. ZOMPO izručenik D. V. C. ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može se ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te se ne može izvesti pred izvanredni sud.

 

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik po branitelju, odvjetniku I. F., zbog ,,svih zakonom predviđenih razloga", s prijedlogom ,,preinačiti pobijano rješenje i pustiti stranca iz pritvora".

 

3. U skladu s odredbom čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), koji se na odgovarajući način u ovom postupku primjenjuje u skladu s odredbom čl. 81. ZOMPO, spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja izručenik u žalbi, citirajući dijelove presude Velikog vijeća Suda Europske unije iz Luxemburga u predmetu Aleksej Petruhhin, tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zamolbi za izručenje Sjedinjenih Američkih Država (dalje: SAD) u potpunosti zanemario činjenicu da izručenik pored državljanstva SAD, ima i državljanstvo Republike Irske, što je posljedično dovelo do propusta prvostupanjskog suda da prije donošenja odluke o zamolbi za izručenje kontaktira nadležna tijela Republike Irske s ciljem razmjene informacija i eventualne provjere ugrožavanja prava iz čl. 19. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (dalje: Povelja).

 

6. U navedenom je žalitelj u pravu.

 

7. Naime, činjenica da je izručenik državljanin SAD i državljanin države članice Europske unije, Republike Irske, predstavlja odlučnu činjenicu za donošenje pravilne i zakonite odluke o izručenju. Naime, prema standardima postavljenim u žalbom apostrofiranoj presudi Petruhhin koji su primijenjeni ne samo u drugim odlukama tog suda (predmeti Pisciotti, BY) već i u odlukama ovog suda (predmeti I Kž 89/2021., I Kž 543/2020., I. K. 464/2018., I Kž 625/2017.), prilikom odlučivanja o zamolbi za izručenje treba voditi računa o zabrani diskriminacije građana Europske unije na temelju državljanstva propisanoj čl. 18. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU) jer država članica Europske unije koja odlučuje o izručenju, iako ne izručuje svoje državljanine, izručuje druge građane Europske unije. Ujedno, treba voditi računa i o slobodi kretanja građana Europske unije unutar država Europske unije zajamčenoj čl. 21. UFEU jer pravo na slobodu kretanja ne može imati za posljedicu nejednako postupanje prema građanima Europske unije neovisno o tome na teritoriju koje države članice su se zatekli, već se traži da zaštita od izručenja domaćih državljana bude izjednačena sa zaštitom građana Europske unije. U protivnom bi došlo do ograničenja slobode kretanja.

 

7.1. To znači da kada je državi članici u kojoj se nalazi građanin Europske unije (državljanin druge države članice) upućen zahtjev za izručenje treće države s kojom je prva država članica zaključila sporazum o izručenju, ista je dužna obavijestiti državu članicu čiji je navedeni građanin državljanin te, ovisno o okolnostima, na zahtjev potonje države članice predati joj tog građanina (sukladno odredbama Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.) pod uvjetom da je ta država, sukladno njezinu nacionalnom pravu, nadležna za kazneni progon te osobe za djelo počinjeno izvan njezina državnog područja. Također, država članica kojoj je podnesen zahtjev treće države za izručenje državljanina druge države članice mora provjeriti ugrožavaju li se izručenjem prava iz čl. 19. Povelje (,,Zaštita u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja“).

 

8. Primjenom iznesenih standarda iz presude Petruhhin na konkretnu situaciju, proizlazi da je Republika Hrvatska, kao država članica Europske unije koja odlučuje o zamolbi za izručenje treće države (SAD), radi progona stranca koji je građanin Europske unije (izručenik pored državljanstva SAD-a ima i irsko državljanstvo), dužna o zahtjevu za izručenje obavijestiti državu državljanstva (Republiku Irsku). Pritom, država državljanstva, ako je nadležna, može izdati europski uhidbeni nalog, u kojem slučaju europski uhidbeni nalog ima prednost pred zamolbom treće države za izručenje pa država koja odlučuje o izručenju treba predati stranca državi državljanstva. Tako država članica koja odlučuje o izručenju postupa na način koji je manje ograničavajući za ostvarenje prava na slobodno kretanje, izbjegavajući, koliko je to moguće, opasnost da kazneno djelo ostane nekažnjeno. S druge strane, ukoliko država državljanstva ne zatraži predaju svog državljanina radi kaznenog progona, država koja odlučuje o izručenju, pored utvrđivanja postojanja zakonskih pretpostavki za izručenje, mora provjeriti ugrožavaju li se izručenjem prava iz čl. 19. Povelje koja zabranjuju kolektivno protjerivanje i nalažu da nitko ne može biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.

 

9. O svemu navedenom prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja nije vodio računa, kako se to s pravom apostrofira žalbom izručenika.

 

10. Stoga je žalbu izručenika trebalo prihvatiti te, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08., pobijano rješenje ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

11. U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud uzeti u obzir primjedbe iznesene u ovoj odluci te će putem nadležnih tijela Republike Hrvatske žurno izvijestiti državu članicu Europske unije čiji je izručenik državljanin (Republiku Irsku) i zatražiti očitovanje u odnosu na izručenje njezinog državljanina državi izvan područja Europske unije (SAD). Ukoliko Republika Irska ne bude zainteresirana za predaju svog državljanina, prvostupanjski će sud provjeriti da li bi izručenjem moglo doći do ugrožavanja prava iz čl. 19. Povelje te će ponovno provjeriti postojanje zakonskih uvjeta za izručenje, nakon čega će, pritom osobito vodeći računa da se izručenik nalazi u istražnom zatvoru, žurno donijeti novu odluku koju će i valjano obrazložiti.

 

12. Prilikom ponovnog odlučivanja, prvostupanjski će sud, s obzirom na to da je u konkretnom predmetu riječ o zamolbi za izručenje SAD, svakako voditi računa i o sljedećem.

 

12.1. Člankom XI. Konvencije o izdavanju krivaca zaključene između Kraljevine Srbije i Ujedinjenih Američkih Država od 12/25. listopada 1901. (dalje: Konvencija iz 1901.), a koja je na snazi na temelju opće sukcesije pravnih propisa, određeno je da će ugovor ,,ostati u sili za vrijeme od šest mjeseci pošto jedna ili druga ugovorna Vlada izjavi namjeru za njegov prestanak“. Budući da nema podataka o tome da bi ili SAD ili Republika Hrvatska takvu izjavu dale, to je navedena Konvencija još uvijek na snazi, a sve u skladu s čl. 26. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora odnosno načelom pacta sunt servanda (svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri). Takav zaključak uostalom jasno proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 22. srpnja 2021. broj U-III-4126/2021 kojom je ocjenjivana ustavnost rješenja prvostupanjskog suda donesenih u ovom predmetu vezano uz primjenu mjere istražnog zatvora protiv izručenika.

 

12.2. Nadalje, Republika Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala članica Europske unije, a Europska unija je prethodno, 25. lipnja 2003., sa SAD zaključila Sporazum o izručenju (dalje: Sporazum), koji je 1. veljače 2010. stupio na snagu te su sve tadašnje države članice Europske unije i SAD u pisanom instrumentu, u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. podst. a) Sporazuma, potvrdile primjenu svojih bilateralnih ugovora o izručenju na način da je ta primjena usklađena sa Sporazumom. S obzirom na to da Republika Hrvatska u trenutku zaključenja Sporazuma nije bila članica Europske unije, trebala je naknadno poduzeti takve instrumente iz čl. 3. st. 2. Sporazuma, međutim, te mjere i postupci nisu bili dovršeni do dana pristupanja Europskoj uniji. Zbog toga se, u skladu s čl. 3. st. 3. Sporazuma, odredbe Sporazuma primjenjuju na odnose između Republike Hrvatske i SAD tek od datuma od kojeg Republika Hrvatska i SAD obavijeste kako jedna drugu tako i Europsku uniju o završetku njihovih unutarnjih postupaka u svrhu usklađenja svojih bilateralnih ugovora o izručenju s odredbama Sporazuma. Međutim, navedeno se, još uvijek nije dogodilo.

 

12.3. Doduše, Republika Hrvatska i SAD su sklopile Ugovor koji predstavlja instrument predviđen čl. 3. st. 2. Sporazuma. Naime, 8. svibnja 2020. je objavljen Zakon o potvrđivanju Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Sjedinjenih Američkih Država koji predstavlja instrument predviđen čl. 3. st. 2. Sporazuma o izručenju između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država potpisanog 25. lipnja 2003., u pogledu primjene Ugovora o izručenju potpisanog 25. listopada 1901. (,,Narodne novine“ broj 2/2020., dalje: Zakon). Taj Zakon, premda promašeno osporavajući zakonitost primjene mjere istražnog zatvora radi izručenja jer to nije predmetom odlučivanja pobijanog rješenja, spominje i izručenik u svojoj žalbi. Međutim, prema članku 4. Zakona, Ugovor između Vlade RH i Vlade SAD nije na snazi te će se podaci o njegovom stupanju na snagu objaviti u skladu s odredbom čl. 30. st. 3. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (,,Narodne novine“ broj 28/96.), a što se do danas nije dogodilo.

 

12.4. Sve navedeno upućuje na zaključak da se Sporazum ne primjenjuje na odnose Republike Hrvatske i SAD te da je Konvencija iz 1901., kojim je pitanje izručenja regulirano za izrijekom propisana kaznena djela, još uvijek na snazi. Što se tiče kaznenih djela koja nisu taksativno navedena u Konvenciji iz 1901. treba svakako voditi računa o tome da Konvencija 1901. niti jednom svojom odredbom ne isključuje izručenje po drugom pravnom temelju za druga djela što znači niti uz primjenu odredaba ZOMPO. No, u takvoj situaciji je potrebno utvrditi postojanje načela uzajamnosti (čl. 17. ZOMPO) u postupanju sa SAD, odnosno može li se, na temelju uvjerenja koje je dala država moliteljica, očekivati da bi ista izvršila usporedivu zamolbu domaćeg pravosudnog tijela.

 

Zagreb, 6. listopada 2021.