- 1 -              Revt 562/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 562/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. O. M., vlasnik ugostiteljskog obrta M. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika H. a. d.o.o. iz Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4408/2014-2 od 9. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1306/2011-39 od 17. travnja 2014., u sjednici održanoj 6. listopada 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4408/2014-2 od 9. ožujka 2017. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1306/2011-39 od 17. travnja 2014. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4408/2014-2 od 9. ožujka 2017. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1306/2011-39 od 17. travnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos 18.612.227,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama te ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 2.500,00 kn.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju te dopunu revizije pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na reviziju i dopunu revizije nije odgovoreno.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuju na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu revizije i dopune revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji i njezinoj dopuni.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu štete u vidu izmakle koristi u obavljanju ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu M. u razdoblju siječanj 2008. – prosinac 2013., koju potražuje od tuženika vezano za zakašnjenje tuženika u izgradnji pješačkog nathodnika na autocesti Z.-S.-D., lokalnog odmorišta Z., izvan rokova predviđenih Ugovorom o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti od 27. studenoga 2006.

 

7. Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja uz izraženo pravno shvaćanje da tuženik jest dospio u zakašnjenje s ispunjenjem ugovorne obveze o izgradnji pješačkog nathodnika (čija svrha je bila tužiteljev ugostiteljski objekt sa zapadne strane autoceste A1 povezati sa odmorištem na istočnoj strani autoceste) do kraja 2007. godine, a koji je dovršen i pušten u promet tek 2. rujna 2013.

 

8. No pritom ocjenjuju da je zakašnjenje tuženika u ispunjenju ugovorne obveze u razdoblju 2008. godine zaključno sa srpnjem 2009. bila posljedica naknadnih izmjena u projektu iniciranih od tužitelja, zbog čega da tuženik nije odgovoran za naknadu štete u vidu izmakle koristi tužitelju u tom razdoblju, već sam tužitelj.

 

9. Odnosno, da za daljnje utuženo razdoblje (rujan 2009. – prosinac 2013.) ocjenjuje da tužitelj u postupku nije dokazao da mu je nastala šteta zbog tuženikovog zakašnjenja u izgradnji nathodnika.

 

10. Osporavajući pravilnost nižestupanjskih presuda, tužitelj u reviziji i dopuni revizije prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP počinjenih pred prvostupanjskim sudom u smislu da su izostali odlučni razlozi kako glede ocjene nepostojanja odgovornosti tuženika za utuženu štetu, tako i glede nedokazane visine štete, a kako je ove nedostatke drugostupanjski sud propustio sankcionirati, a bez da ih je otklonio, to da je drugostupanjska presuda opterećena takvom bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

 

11. Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito ako izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni ili proturječni ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što je u razlozima presude navedeno o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

12. Osnovano tužitelj u reviziji prigovara da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud u svojim odbijajućim odlukama nisu dali jasne i razumljive te uvjerljive razloge o tome zbog čega ocjenjuju da tuženik nije mogao pristupiti izvedbi preuzete ugovorne obveze izgradnje pješačkog nathodnika do kraja 2007. godine. Odnosno, zašto je tuženik aktivnostima oko izgradnje tog objekta pristupio tek 13. prosinca 2010. sklapanjem sa izvođačem Ugovor o izgradnji pješačkog nathodnika, 21. ožujka 2011. uveo izvođača u posao, te nathodnik nakon dovršetka pušten u rad 2. rujna 2013., a posebno jesu li, odnosno na koji su to način navodne izmjene u projektu tužiteljevog objekta bile, odnosno mogle biti od utjecaja na započinjanje te izgradnje pješačkog nathodnika.

 

Paušalna ocjena sudova da bi to uzrokovalo opravdano odgađanje ovih radova od strane tuženika, a time i nedostatak njegove odgovornosti za navodnu štetu tužitelju, za sada se čine neprihvatljivim razlogom.

 

13. Isto tako, za sada su neprihvatljivi razlozi iz nižestupanjskih presuda kojima je pozivanjem na pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a u vezi s odredbom čl. 219. ZPP ocijenjeno da tužitelj u postupku nije pružio dokaze na temelju kojih bi se moglo utvrditi visina utužene štete s osnova izmakle koristi u objektu tužitelja, a zbog zakašnjenja u izvedbi radova na izgradnji pješačkog nathodnika.

 

14. Nije sporno da je ovakav pješački nathodnik izgrađen u svrhu omogućavanja pristupa ugostiteljskom objektu putnicima sa suprotne strane prometnice, jedinstven u Republici Hrvatskoj, a time i nema mogućnosti pravljenja usporedbe sa ostvarenim prometom u nekom drugom ugostiteljskom objektu u spornom razdoblju.

 

No, sasvim je jasno da postojanje pješačkog nathodnika, a koji putnicima sa obje strane autoceste omogućava pristup ugostiteljskom objektu kao što je ovaj tužitelja, objektivno utječe na broj posjetitelja tom objektu, a time i na ostvarenje prometa u istom.

 

15. U tom pravcu, tužitelj je podneskom od 11. veljače 2014. priložio dokumentaciju, uz ostalo opsežnu knjigovodstvenu dokumentaciju koja se odnosi na poslovanje njegovog ugostiteljskog objekta Z. u razdoblju 2011., 2012., 2013. godina (list 194 – 241 spisa predmeta), predloživši da se na temelju nje provede financijsko vještačenje na okolnosti visine utužene štete s osnova izmakle koristi u spornom razdoblju.

 

16. Prvostupanjski sud, bez da je odlučio o tom dokaznom prijedlogu tužitelja, je zaključio glavnu raspravu i presudio odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz ostalo obrazlažući da tužitelj nije ponudio dokaze na okolnosti nastanka mu štete makar u visini 1 kn, a drugostupanjski sud takav procesni propust prvostupanjskog suda ocijenio neodlučnim uz daljnje obrazloženje da "i prema mišljenju ovog suda ponovno vještačenje nije bilo potrebno provoditi. Naime, da bi se vještačenje radi utvrđivanja visine izmakle koristi moglo provesti prethodno je potrebno utvrditi navike putnika, odnosno broj (postotak) putnika koji prelaze s jedne strane autoceste na drugu stranu zbog ugostiteljskog objekta koji se nalazi na toj (drugoj) strani, a tek nakon toga bi se omjerom tog broja (postotka) putnika na autocesti koji se zaustavljaju na drugoj strani radi korištenja ugostiteljskih usluga koje pruža tužitelj i prosječne potrošnje svakog gosta, odnosno prihoda kojeg tužitelj ostvaruje po svakom gostu (te uzimajući pritom u obzir i povećane tužiteljeve troškove, npr. plaće dodatnih zaposlenika, reprezentacije i sl.) mogla utvrditi točna visina izmakle koristi koju bi tužitelj ostvario da tuženik nije kasnio s ispunjenjem svoje ugovorne obveze izgradnje nathodnika. Međutim, budući da tužitelj nije po raspravnim rješenjima suda dostavio podatke o navikama putnika, odnosno broju putnika koji s jedne strane autoceste prelaze na drugu stranu autoceste zbog ugostiteljskog objekta koji se nalazi na drugoj strani, to nije knjigovodstvenim vještačenjem moguće utvrditi točnu visinu štete u obliku izmakle koristi. Naprotiv, bez pribave relevantne studije, odnosno bez pribavljanja iskustva nekih sličnih objekata nije moguće ispitati visinu štete i oblik izmakle koristi ...".

 

17. Je li na temelju dokumentacije dostavljene po tužitelju, a koja se odnosi na poslovanje ugostiteljskog objekta Z. prije i poslije otvaranja pješačkog nathodnika bilo moguće provesti financijsko vještačenje ili ne u pravcu utvrđivanja visine izmakle koristi, trebao se izjasniti financijski vještak, a ne sud, jer sud nema u tom pravcu stručno znanje da procjenjuje značaj ponuđenih isprava.

 

18. Stoga ovakvim postupanjem nižestupanjskih sudova, a kojim, bez da je odlučeno o prijedlogu tužitelja za provođenje dokaza vještačenjem na temelju dostavljene dokumentacije je njegov zahtjev ocijenjen nedokazanim te odbijen, ima značaj onemogućavanja tužitelja u raspravljanju pred sudom, a što je pak bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju tužitelj osnovano upire.

 

19. Nižestupanjski sudovi argumentirajući razloge odbijanja zahtjeva tužitelja uz ostalo ističu i propust tužitelja da postupajući po raspravnom rješenju prvostupanjskog suda od 14. veljače 2012. pribavi podatke o navikama putnika na autocesti itd. (studija o navikama putnika).

 

Iz sadržaja ovakvog raspravnog rješenja čini se da ni sudu nije jasno što bi to tužitelj trebao dostaviti u dokazne svrhe, zbog čega nepostupanje tužitelja po takvom raspravnom rješenju suda ne smije biti negativno protumačeno po tužitelja. Dokazi koji se provode u postupku na okolnost utvrđivanja relevantnih činjenica moraju se kretati u okviru mogućeg i dostupnog, a ne nečeg imaginarnog.

 

20. Kako iz prethodno obrazloženog proizlazi da je u donošenju prvostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP, a koji nedostaci drugostupanjskom presudom nisu otklonjeni ni sankcionirani, sa posljedicom da i drugostupanjska presuda nema razloga o činjenicama odlučnim za ovaj spor, zbog čega se pravilnost iste ne može ispitati, to je, a na temelju odredbe čl. 354. st. 1. ZPP, koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 81. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor, trebalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

21. U nastavljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti procesne nedostatke na koje je ukazano ovim ukidnim rješenjem te donijeti novu zakonitu presudu.

 

22. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku, sve na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 6. listopada 2021.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.