- 1 -              I Kž 356/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 356/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. U. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 31. ožujka 2020.  broj K-3/20-8, u sjednici održanoj 6. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženom N. U. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pod točkom 1. izreke presude, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, dok se, prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora od po 6 (šest) mjeseci za svako kazneno djelo iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 228. stavkom 1. KZ/11. opisano u točkama 2. i 3. izreke presude, pa se optuženi N. U., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. studenog 2019. do 31. ožujka 2020.

 

 

Obrazloženje

 

1. Županijski sud u Sisku presudom broj K-3/20-8 od 31. ožujka 2020. proglasio je krivim optuženog N. U. što je pod točkom 1., 2. i 3. izreke počinio kaznena djela protiv imovine i to djelom pod točkom 1. razbojništvom - iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., a djelima pod točkom 2. i 3. teškom krađom - iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi članka 228. stavka 1. KZ/11., nakon čega mu je za kazneno djelo pod točkom 1., na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a za kaznena djela pod točkom 2. i 3., na temelju članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11. u vezi članka 228. stavka 1. KZ/11. utvrdio kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci. Potom je optuženog N. U., temeljem članka 230. stavka 2. KZ/11. i članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11. u vezi članka 228. stavka 1. KZ/11., a uz primjenu članka 48. i 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. i članka 51. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 8 (osam) mjeseci, u koju kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. studenog 2019. pa do 31. ožujka 2020.

 

1.1. Temeljem članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan oštećenom trgovačkom društvu M. i. p. d.o.o. S. nadoknaditi iznos od 843,08 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

1.2. Temeljem članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. – 6. ZKP/08. u cijelosti te nagrade i nužnih izdataka za branitelja postavljenog po službenoj dužnosti.

 

1.3. Temeljem članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi članka 560. stavka 1. ZKP/08. od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelima opisanim pod točkama 2. i 3. tako da je utvrđeno da novčani iznos od 2.600,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11. opisanog u točki 2., a novčani iznos od 7.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11. opisanog u točki 3., nakon čega je utvrđeno da je novčani iznos od 10.100,00 kuna imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da navedeni novčani iznos uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu (članak 471. stavak 3. ZKP/08.), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu te preinači pobijanu presudu na način da optuženiku za kaznena djela pod točkama 1., 2. i 3. izreke pobijane presude utvrdi kazne zatvora u duljem trajanju te potom izrekne i jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju te da imovinskopravni zahtjev u iznosu od 843,08 kuna dosudi oštećenom društvu W. o. d.d.

 

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

 

4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je osnovana, a zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu nedopuštena.

 

6. Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti ocijenivši ih naročito olakotnima, pri čemu je podcijenio otegotne okolnosti. Smatra da, iako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio olakotne okolnosti na strani optuženika (priznanje, kajanje i žaljenje te smanjenu ubrojivost, ali ne bitno), istima je neopravdano dao značaj naročito izraženih olakotnih okolnosti, dok s druge strane nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotnu okolnost odnosno činjenicu da je ranije uvjetnom osudom već bio osuđen zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave i prijevare, a koja osuda na njega očigledno nije u dostatnoj mjeri utjecala u smislu specijalne prevencije. Također navodi da je prvostupanjski sud u odnosu na otegotne okolnosti trebao uzeti u obzir činjenicu da je optuženik u razmaku od tri dana počinio tri kaznena djela protiv imovine, čime je pokazao izrazitu upornost u protupravnom ponašanju. Stoga ističe da utvrđene olakotne okolnosti niti u svome zbiru ne predstavljaju naročito izražene olakotne okolnosti pa nije bilo mjesta sudskom ublažavanju kazne za kazneno djelo pod točkom 1., dok su utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci za kaznena djela pod točkom 2. i 3. izreke pobijane presude preblage, a samim time je i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci preblaga i njome se neće ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije.

 

6.1. Ispitujući povodom žalbe državnog odvjetnika osnovanost odluke o kazni ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve olakotne okolnosti na strani optuženika kao što su potpuno priznanje počinjenih kaznenih djela, izraženo žaljenje i kajanje zbog toga te njegovu smanjenu ubrojivost.

 

6.2. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da kod utvrđivanja otegotnih okolnosti sud prvog stupnja u pobijanoj presudi, uz utvrđenu otegotnu okolnost kao što su njegova dosadašnja osuđivanost, nije kao takvu cijenio i činjenicu da je optuženik u jednom kratkom vremenskom intervalu od svega tri dana (od 1. do 3. studenog 2019.) počinio tri kaznena djela protiv imovine, čime je iskazao izrazitu upornost prilikom počinjenja ovih kaznenih djela. Stoga je u tom dijelu u pravu državni odvjetnik kada u izjavljenoj žalbi ističe da je sud prvog stupnja naprijed navedenu okolnost odnosno izrazitu upornost prilikom počinjenja ovih kaznenih djela trebao također cijeniti kao otegotnu okolnost.

 

6.3. Slijedom navedenog sve naprijed utvrđene olakotne i otegotne okolnosti na strani ovog optuženika, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., i po ocjeni drugostupanjskog suda, svakako su od utjecaja na to da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, iste su odlučne za proces individualizacije kazne i o svima njima je prvostupanjski sud trebao voditi računa prilikom odabira vrste i visine kazne i pritom ih, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, pravilno vrednovati.

 

6.4. Stoga, a kada se ima u vidu sve naprijed navedeno, u pravu je žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, dok istovremeno nije u dovoljnoj mjeri cijenio i vrednovao otegotne okolnosti, a koje su postojale na strani ovog optuženika.

 

6.5. Pritom je sud prvog stupnja, po ocjeni suda drugog stupnja, kod utvrđivanja kazne zatvora za kazneno djelo pod točkom 1. izreke pobijene presude, a kako to pravilno primjećuje i državni odvjetnik, pogrešno zaključio kako utvrđene olakotne okolnosti u svome zbiru, u smislu članka 48. stavka 2. KZ/11., predstavljaju naročito olakotne okolnosti, već se u konkretnom slučaju radi samo o običnim olakotnim okolnostima, to tim više što optuženik, nakon počinjenja ovog kaznenog djela, niti u potpunosti, a niti u većem dijelu nije nadoknadio štetu koja je prouzročena ovim kaznenim djelom, a niti se ozbiljno trudio nadoknaditi navedenu štetu. Stoga, po ocjeni suda drugog stupnja, nije bilo mjesta ublažavanju kazne zatvora za kazneno djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude jer se u konkretnom slučaju svrha kažnjavanja, suprotno tvrdnjama prvostupanjskog suda, ne može postići blažom kaznom od kazne koja je zakonom propisana za ovo kazneno djelo. Naime, iz izvadaka iz kaznene evidencije za optuženika (list 232 spisa predmeta)  proizlazi da se radi o osuđivanoj osobi, optuženik je do sada je osuđivan zbog kaznenih djela krivotvorenja isprave i prijevare. Po ocjeni ovog suda upravo ovakva ranija osuđivanost optuženika zbog različitih  kaznenih djela, između ostalog i imovinskog karaktera, ukazuju na dva aspekta koji se tiču ocjene ličnosti optuženika. Kao prvo može se zaključiti da se i u ovom konkretnom slučaju radi o optuženikovoj konstantnoj i trajnoj neusklađenosti s društveno prihvatljivim normama ponašanja te da se zbog navedenog nikako ne može govoriti o eventualnom ekscesu, odnosno incidentu u njegovom dosadašnjem životu, već se radi o njegovoj opetovanoj sklonosti protupravnom postupanju. S druge strane očigledno je i da ranija osuđivanost, pa makar i na uvjetnu osudu, nije u potpunosti ispunila svrhu kažnjavanja, odnosno nije u dovoljnoj mjeri utjecala na optuženika da više ne čini kaznena djela, posebno kaznena djela imovinskog karaktera, a kakva su i ova za koje je proglašen krivim.

 

6.6. Stoga sve naprijed navedene i utvrđene otegotne okolnosti, po ocjeni suda drugog stupnja, uz postojanje specijalno i generalno preventivnih razloga, kako se to s pravom navodi u žalbi državnog odvjetnika, u konkretnom slučaju opravdavaju izricanje strože kazne zatvora optuženiku za kazneno djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude i jedino na taj način, odnosno izricanjem kazne zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, bez primjene odredbi o ublažavanju, će se prema optuženiku u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. S druge strane nije u pravu žalitelj  kada smatra da su utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci za kaznena djela pod točkom 2. i 3. izreke pobijane presude preblage, jer imajući u vidu sve utvrđene olakotne i otegotne okolnost, okolnosti izvršenja ovih djela, način izvršenja djela i ličnost optuženika navedene kazne su, i po ocjeni suda drugog stupnja, primjerene svim naprijed navedenim okolnostima i strožim kaznama, za koje se zalaže državni odvjetnik, neće se ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrđena kazna zatvora, po ovom sudu, u trajanju od tri godine za kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude te potom prihvaćene pojedinačne kazne zatvora od po šest mjeseci za kaznena djela opisana pod točkama 2. i 3. izreke navedene presude, utvrđene po prvostupanjskom sudu,  odnosno izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca, po ocjeni drugostupanjskog suda, u sebi sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovih kaznenih dijela nanio oštećenicima, ali isto tako i društvu u cjelini te će se njima, uz specijalnu prevenciju, istovremeno ostvariti i svrha generalne prevencije.

 

6.6. Stoga je, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni, trebalo preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni, na način kako je to pobliže označeno u izreci ove presude.

 

7. Iako je u pravu državni odvjetnik kada ističe da je prvostupanjski sud donio pogrešnu odluku o imovinskopravnom zahtjevu, a kada je iznos od 843,08 kuna dosudio trgovačkom društvu M. i. p. d.o.o. S., iako je osiguravatelj W. o. d.d. dana 27. siječnja 2020. u cijelosti namirio štetu trgovačkom društvu M. i. p. d.o.o., čime je stekao status oštećenika u ovom kaznenom postupku i temeljem prava na regres stekao pravo na isplatu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 843,08 kuna, uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja pa do dana isplate te iako Republika Hrvatska nije oštećena predmetnim kaznenim djelom, suprotno tvrdnjama žalitelja, državni odvjetnik nema pravo podnijeti žalbu i u odnosu na odluku koja se odnosi na dosuđeni imovinskopravni zahtjev.

 

7.1. Naime, žalba državnog odvjetnika, u dijelu u kojem se pobija odluka prvostupanjskog suda u odnosu na imovinskopravni zahtjev, je nedopuštena jer budući da isti u ime osiguravajućeg društva W. o. d.d., temeljem regresnog zahtjeva, u kaznenom postupku nije ovlašten staviti prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva (zahtjev je postavilo samo osiguravajuće društvo), to isto tako ne može odnosno nije ovlašten, u ime i za korist navedenog društva kao oštećenika, podnijeti žalbu zbog odluke suda prvog stupnja, a koja se odnosi na dosuđeni imovinskopravni zahtjev. To tim više što iz izvršenog uvida u spis predmeta proizlazi kako se samo osiguravajuće društvo, nakon što je tijekom postupka postavilo imovinskopravni zahtjev, a nakon što mu je dostavljena prvostupanjska presuda na istu nije žalilo te na taj način u žalbenom postupku nije ostvarivalo svoje pravo na naknadu štete, što međutim ne znači da to svoje pravo ne može naknadno ostvarivati u zasebnom parničnom postupku.

 

8. Kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 6. listopada 2021.