Poslovni broj: Usž-2335/21-2

Poslovni broj: Usž-2335/21-2

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, uz višu sudsku savjetnicu Tatjanu Ilić, zapisničarku, u upravnom sporu tužiteljice A. T. iz S., protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Uprave za tržite rada i zapošljavanje, Sektora za politiku zapošljavanja, Službe za normativno uređenje politike zapošljavanje i koordinaciju institucija tržišta rada, Z., radi ostvarivanja prava radnika na neisplaćene tražbine u slučaju stečaja poslodavca, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 15 UsIrs-161/20-6 od 18. veljače 2021. godine, na sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2021.

p r e s u d i o   j e

I. Žalba se odbija.

II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 15 UsIrs-161/20-6 od 18. veljače 2021.

Obrazloženje

1.               Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Uprave za tržite rada i zapošljavanje, Sektora za politiku zapošljavanja, Službe za normativno uređenje politike zapošljavanje i koordinaciju institucija tržišta rada, KLASA: UP/II-423-01/20-01/33, URBROJ: 524-04-01-02/3-20-2 od 14. rujna 2020. i rješenje Agencije za osiguranje radničkih tražbina Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-110-02/20-01/0339, URBROJ: 0479-2/8-20/0002 od 27. srpnja 2020.

2.              Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Agencije za osiguranje radničkih tražbina Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-110-02/20-01/0339, URBROJ: 0479-2/8-20/0002 od 27. srpnja 2020. godine kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu tražbina u slučaju stečaja poslodavca.

3.              Osporenu presudu tužiteljica pobija žalbom iz svih žalbenih razloga iz članka 66. Zakona o upravnim sporovima. Smatra da sud u obrazloženju pobijane presude nije dao jasne razloge o tužbenim navodima i argumentima, relevantno činjenično stanje nije u potpunosti pravilno utvrđeno, odnosno zaključak suda o istom je u cijelosti nepravilan te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pozivom na odredbu članka 26. stavka 4. Zakona o osiguranju radničkih tražbina. Navodi da je dokazala da je funkciju člana uprave trgovačkog društva D. d.d., S., obnašala do 16. ožujka 2001. te da nikada nakon toga nije bila član uprave, već je bila u klasičnom radnom odnosu kao i ostali zaposlenici tog trgovačkog društva, čiji su zahtjevi za isplatom tražbina u slučaju stečaja poslodavca D. d.d., S., redom usvojeni te su isti zaprimila isplate temeljem Zakona o osiguranju radničkih tražbina. Smatra također da je sud povrijedio materijalno pravo, budući da je primjenom odredbe članka 26. stavka 4. Zakona o osiguranju radničkih tražbina povrijedio zabranu retroaktivnosti propisa, čime je povrijedio članak 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske. Smatra da je obrazloženje pobijane presude mehaničko prepisivanje obrazloženja prvostupanjskog rješenja ministarstva te da sadrži nedostatke radi kojih se ne može ispitati zakonitost istog. Tužiteljica navodi da ne postoji ocjena, ni jasni razlozi u odnosu na osnovanost tužbenih navoda tužiteljice koji se odnose na to da primjena odredbe članka 26. stavka 4. Zakona o osiguranju radničkih tražbina nesporno ima povratno djelovanje unatrag za čak punih 19 godina, dakle u vrijeme kad ne postoji ni Agencija za osiguranje radničkih tražbina ni Zakon o osiguranju radničkih tražbina. Ponavljajući tužbene navode ističe da je njezino legitimno očekivanje nastalo u ostvarenju općih pretpostavki za podnošenje zahtjeva za isplatu tražbina u slučaju stečaja poslodavca, a to je otvaranje stečaja nad trgovačkim društvom D. d.d., Split, 22. siječnja 2020. godine, prestanak radnog odnosa otkazom stečajnog upravitelja i istekom otkaznog roka te rješenje Trgovačkog suda u Splitu koji sadrži tablicu ispitanih tražbina stačajnihi vjerovnika/radnika trgovačkog društva D., pa tako i tužiteljice. Navodeći te i druge razloge predlaže sudu da usvoji žalbu te preinači prvostupanjsku presudu na način da se tužba i tužbeni zahtjev prihvate kao osnovani, a podredno predlaže da se presuda ukine, a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje i odlučivanje.

4.              Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da su neosnovani navodi tužiteljice koje opetovano ponavlja da se u konkretnoj upravnoj stvari radi o retroaktivnoj primjeni odredbe članka 26. stavka 4. Zakona, jer je nedvojbeno da je podnesenim zahtjevom tužiteljice od 3. srpnja 2020. pokrenut upravni postupak u smislu odredbe članka 40. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku kada je nedvojbeno na snazi bio citirani Zakon, koji je pravilno primijenjen. U odgovoru na žalbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iz dosadašnjeg tijeka postupka te predlaže sudu da odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.

7.              Uvidom u spis predmeta dostavljen ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem Agencije za osiguranje radničkih tražbina od 27. srpnja 2020. godine odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu tražbina u slučaju stečaja poslodavca D. d.d., nad kojim je otvoren stečaj rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj: ST-156/2012 od 22. siječnja 2020. Nesporno je također da je tužiteljici radni odnos kod poslodavca – stečajnog dužnika prestao 22. veljače 2020. godine odlukom o otkazu ugovora o radu, kao i da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod poslodavca u razdoblju za koje se provodi zaštita i osiguranje prava u slučaju stečaja poslodavca.

8.              Zahtjev tužiteljice je odbijen uz obrazloženje da je tužiteljica obnašala funkciju člana uprave trgovačkog društva.

9.              Odredbom članka 26. stavka 1. Zakona o osiguranju radničkih tražbina ("Narodne novine", 70/17.) propisano je da kada je stečajni postupak otvoren i provodi se, prava propisana u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem radnik može ostvariti ako mu je tražbina utvrđena u stečajnom postupku i ako zahtjev za osiguranje svoje tražbine podnese u roku i na način utvrđen ovim Zakonom. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da kada se otvoreni stečajni postupak ne provodi prava propisana u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem radnik može ostvariti ako zahtjev za osiguranje svoje tražbine podnese u roku i na način utvrđen ovim Zakonom. Stavkom 3. istoga članka Zakona propisano je da pravo iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovog Zakona iznimno ostvaruje radnik koji nije ostvario naplatu pravomoćno dosuđene naknade štete zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, bez obzira na to kada mu je prestao radni odnos pod uvjetom da je prije otvaranja stečajnog postupka postavio poslodavcu zahtjev za izvršenje pravomoćne presude u roku za dobrovoljno izvršenje ili je zahtijevao prisilno izvršenje. Prema stavku 4. istog članka Zakona, iznimno od odredbe stavaka 1. i 2. ovoga članka, prava propisana u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem, po ovom Zakonu, ne mogu ostvariti članovi uprave trgovačkog društva, član upravnog odbora, izvršni direktor i upravitelj zadruge bez obzira na vrijeme kada su te poslove obavljali.

10.              Nije sporno u ovoj upravnoj stvari da je tužiteljica obnašala funkciju članice uprave trgovačkog društva D. d.d., S., a koju činjenicu ne osporava ni sama tužiteljica u svojoj žalbi.

11.              S obzirom na nesporno činjenično stanje u predmetnoj upravnoj stvari, pravilno je primijenjena odredba članka 26. stavka 4. Zakona o osiguranju radničkih tražbina, budući da za primjenu te odredbe nije odlučno u kojem je vremenskom periodu obnaša funkcija člana uprave poslodavca.

12.              Valja reći da nije u pravu tužiteljica kada prigovara da je primjenom odredbe članka 26. stavka 4. Zakona o osiguranju radničkih tražbina povrijeđena povreda članka 90. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske, odnosno da je zakon retroaktivno primijenjen. To stoga, što je nesporno da je predmetni zakon donesen 2017., a tužiteljica je predmetni zahtjev podnijela 2020. godine, prema tome u vrijeme podnošenja njezinog zahtjeva taj je Zakon bio na snazi.

13.              Prema ocjeni ovoga Suda osporena se presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu počinjene niti povrede postupka, pa stoga ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.

14.              Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 6. listopada 2021.

Predsjednik vijeća:

Boris Marković, v .r.