Poslovni broj: Gž-1164/2020-2

                                  U   I M E   R E P U B L I K E  HRVATSKE

            P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene-Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz R., OIB: …, protiv tuženika Z. H. d.o.o. P. Č., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u O. d. H. & p. " d.o.o. Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4976/2018 od 27. studenog 2019. u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2021.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4976/2018 od 27. studenog 2019.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži isplatiti mu s naslova uznemiravanja i troškova ukupan iznos od 1.079,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom te naložiti tuženiku da povuče sve ovršne prijedloge koji su temeljem GSK i krivotvorenja isprave od I. V. unijeli u svoj sustav nezakonitim putem (točka I izreka) te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 625,00 kn (točka II izreke).

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP).

3. U žalbi navodi da je pripremno ročište povodom njegove protutužbe održano više od godine dana od zaprimanja tog podneska, da je na pripremno ročite pristupila odvjetnička vježbenica bez uredne punomoći za zastupanje pa smatra da je sud morao donijeti presudu u njegovu korist. Navodi da je netočno da su na ročištu pročitani odgovor na tužbu i protutužba te da mu je onemogućeno predati pisani podnesak kojeg je ranije pripremio, a koji je dostavljen uz žalbu. Smatra da presuda koja je donesena nakon navedenih nezakonitosti neodrživa, odnosno da se mora poništiti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema stajalištu suda prvog stupnja protutužba sadržava sve elemente iz čl. 109. ZPP-a da bi se po njoj moglo postupati zbog čega ne prihvaća prigovor tuženika o neurednosti podneska te posljedično tome o potrebi odbacivanja podneska. Međutim, ocjenjuje da tužitelj u protutužbi te na pripremnom ročištu, odnosno glavnoj raspravi nije podnio dokazne prijedloge, a da iz samog sadržaja tužbe nije bilo moguće zaključiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, zbog čega primjenom odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a ocjenjuje neosnovanim tužbeni zahtjev te ga u konačnici odbija.

6. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku priznat trošak zastupanja odvjetnika koji se odnosi na nagradu za sastav odgovora na tužbu te pristup na ročište, što uz iznos poreza na dodanu vrijednost (PDV) ukupno iznosi 626,00 kn.

7. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da je tužitelj bio dužan iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojeg pobija navode i dokaze protivnika, kako je to propisano odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a, što u ovom postupku nije učinio.

8. Iz podnesaka i isprava koje su priložene u spisu se može zaključiti da je između stranaka u obrnutim stranačkim ulogama vođen parnični postupak, dakle po tužbi tužitelja Z. h. d.o.o. protiv Ž. M. kao tuženika, međutim taj spis nije priklopljen pa njegov sadržaj ovom sudu nije poznat, već je izdvojena protutužba povodom koje je formiran zaseban spis. Protutužba je u smislu odredbe čl. 189. ZPP-a samostalna služba te je sud ovlašten postupak po tužbi i protutužbi spojiti u smislu odredbe čl. 313. st. 1. ZPP-a, međutim, ovlašten je i o protutužbi raspravljati odvojeno od postupka po tužbi, kako je to odlučeno u ovom postupku.

9. S obzirom na odvojeno raspravljanje tužitelj je bio dužan prije svega činjenično obrazložiti osnovu i visinu zahtjeva za isplatu iznosa od 1.079,75 kn, kako bi se o tom zahtjevu moglo raspravljati, te je također bio dužan predložiti provođenje odgovarajućih dokaza kojima bi potkrijepio svoju tražbinu. Tužitelj je priložio isprave iz kojih bi se dalo zaključiti da je Z. h. d.o.o. protiv tužitelja kao ovršenika podnio tri ovršna prijedloga, u svezi kojih je javni bilježnik M. J. iz Z. donio rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i to rješenje broj Ovrv-15052/2017 te da je javni bilježnik 27. listopada 2017. izdao potvrdu pravomoćnosti i ovršenosti tog rješenja. Tužitelj je priložio i izvod iz Očevidnika o redoslijedu plaćanja financijske agencije (dalje: Fina), iz koje bi se dalo razabrati da je provedena ovrha na računu ovdje tužitelja na temelju rješenja Ovrv-15052/17 pri čemu zbroj pojedinačnih iznosa daje tražbinu iz protutužbenog zahtjeva.

10. Pored toga valja istači da se u protutužbi tužitelj  poziva na pravo na naknadu štete iz čl. 56. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ).

11. Iako sud prvog stupnja o razlozima pobijane presude neelabolira dokaze koji su priloženi u spisu, u konačnici je pravilno stajalište o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP-a te zaključak da tužitelj nije dokazao osnovu i visinu svoje tražbine. Naime, prema odredbi čl. 56. OZ-a ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz čl. 52. i čl. 53. st. 1. tog zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave i bez prestanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

12. Dakle, pretpostavka za zahtijevanja vraćanja neosnovano primljenog je da ovršenik (ovdje tužitelj) u ovršnom postupku upućen u parnicu povodom žalbe iz čl. 52. i čl. 53. OZ-a, a radi se o parnici radi proglašenja ovrha nedopuštenom. Tužitelj u ovom postupku nije dokazao ni da bi bio upućen na parnicu ni da je takvu parnicu pokrenuo pa nije ovlašten u samostalnoj parnici postaviti takav zahtjev.

13. Također tužitelj nije ovlašten zahtijevati od tuženika da povuče sve ovršne prijedloge koji su podneseni, jer takva pravna mogućnost nije propisana, već je tužitelj ovlašten u svakom od pojedinih predmeta štiti svoja prava svim dopuštenim pravnim sredstvima kako bi u konačnici ishodio povoljnu odluku.

14. Na žalbene navode tužitelja glede navodne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a (jer stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba), valja odgovoriti da prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP-a žalbu zbog tog razloga može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, a to u nazočnom slučaju nije tužitelj.

15. Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tuženik je uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja, s time što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj  142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 6. listopada 2021.

Predsjednik vijeća

Helena Vlahov Kozomara