1         Poslovni broj: 35 Gž Ovr-507/2021-2

 

 

Poslovni broj: 35 Gž Ovr-507/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditeljice Republike Hrvatske (za Ministarstvo), OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u O., protiv ovršenika S. F., OIB: ..., iz O., kojeg zastupaju punomoćnici S. M. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. i J. d.o.o. u O., radi ovrhe na nekretnini, povodom žalbe ovršenika podnesene protiv rješenja o ovrsi O. suda u Osijeku poslovni broj: Ovr-123/2021-10 od 28. travnja 2021., dana 6. listopada 2021.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba ovršenika i preinačuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Ovr-123/2021-10 od 28. travnja 2021. tako da se odbija ovršni zahtjev ovrhovoditeljice.

 

II. Nalaže se ovrhovoditeljici naknaditi ovršeniku troškove žalbenog postupka u iznosu od 4.687,50 kn (četiritisućešestoosamdesetsedamkuna i pedesetllipa) u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev ovršenika za naknadu troškova.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem, na temelju ovršne isprave – Ugovora o stambenom kreditu broj 5591211421 i Sporazuma o osiguranju tražbine od 8. rujna 2006., ovjerenog po javnoj bilježnici D. D. iz O. pod brojem OU-676/06, te izvatka iz poslovnih knjiga HPB – odredio predloženu ovrhu na nekretnini ovršenika, preciziranoj u izreci rješenja o ovrsi, radi naplate tražbine ovrhovoditeljice u iznosu od 195.840,41 kn i troškova ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kn. Zaključkom koji je sastavni dio iste odluke određena je zabilježba ovrhe i naloženo Zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda upisati istu i istovremeno izvršiti brisanje zabilježbe ranije donesenog rješenja o ovrsi.

 

2. Pravodobno podnesenom žalbom navedeno rješenje pobija ovršenik "zbog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 3., 6., 7. i 10. Ovršnog zakona", s prijedlogom drugostupanjskom sudu da isto ukine.

 

3. Na žalbu je odgovorila ovrhovoditeljica, navodeći da ostaje kod svih navoda iznesenih tijekom postupka, zatim da ovršena nekretnina ne služi za stanovanje ovršenika, da ona ima opravdani interes za hitnim namirenjem tražbine jer je nije uspjela naplatiti već četiri godine te da se ovršenik izričito suglasio da radi namirenja tražbine ovrhovoditeljica zatraži namirenje prodajom nekretnine. Ujedno se protivi prijedlogu za odgodu ovrhe podnesenom uz žalbu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud navodi da je, sukladno ranijim ukidnim rješenjima ovog drugostupanjskog suda, dostavio dopune prijedloga za ovrhu na očitovanje ovršeniku te potom održao ročište na kojem je saslušao stranke, a izvršio je uvid i u spisu priležeće isprave. Na temelju provedenih dokaza utvrdio je da iz pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Osijeku broj: Ovr-3506/15 od 20. srpnja 2015. proizlazi da je ovrhovoditelj pokušao namiriti svoju tražbinu na novčanim sredstvima korisnika kredita Z. B., ali da u istome nije uspio jer iz potvrde FINA-e Osijek proizlazi da za izvršenje navedenog rješenja o ovrsi nema novčanih sredstava, nadalje je uvidom u preslik predugovora o kupoprodaji nekretnine utvrdio da je kao kupoprodajna ugovorena cijena za predmetnu nekretninu (dakle, tržišna vrijednost iste) 42.000 EUR, uvidom u elektronički zapis o vlasništvu vozila utvrdio je da je ovršenik vlasnik vozila Opel Astra starog 14 godina, a uvidom u zemljišnoknjižni izvadak da je ovršenik, pored toga što je vlasnik kuće u O., koja je predmetom prodaje u ovom ovršnom postupku, i vlasnik kuće u kojoj prebiva u O. Uvidom u čl. 14. Ugovora o stambenom kreditu broj 5591211421 sud prvog stupnja utvrdio je da su se korisnik kredita i zalogodavac (ovdje ovršenik) suglasili da kreditor (ovdje ovrhovoditeljica) na temelju istog, a radi naplate bilo koje od tražbina koje mogu nastati po osnovi ovog Ugovora, a nakon njenog dospijeća, može neposredno zatražiti ovrhu protiv njih na nekretnini koja je predmetom prodaje u ovom ovršnom postupku, pa sud prvog stupnja na temelju svega navedenog zaključuje da nije narušena pravična ravnoteža između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditeljice iz čl. 80.b st. 2. i 3. Ovršnog zakona (uzimajući u obzir i to da ovršenik koji je osporio tržišnu vrijednost predmetne nekretnine navodeći da ista sada iznosi 90.000 EUR o tome na ročištu niti u podnesku nije pružio nikakav dokaz). Ujedno, u odnosu na navode ovršenika da bi provedbom ovrhe došlo do povrede prava na dom sud ukazuje na odredbe čl. 75. st. 1. toč. 4. Ovršnog zakona te ističe da na predmetnoj nekretnini ovrhovoditelj, na osnovi ugovora o kreditu, ima upisano založno pravo, pa da se ograničenje te tražbine ne odnosi na ona sredstva koja su nužna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati u slučajevima u kojima su zakonom za ovrhu na određenim stvarima i pravima utvrđena posebna pravila od izuzimanja od ovrhe ili ograničenje ovrhe propisana odredbom čl. 77. Ovršnog zakona. Također dodaje da provođenjem ovrhe u konkretnom slučaju ne bi bilo povrijeđeno pravo na dom jer odredba čl. 8. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dopušta miješanje u ostvarivanje prava na poštivanje doma ako je to miješanje u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i slobode drugih, a u tom smislu zaključuje da ovršenik, na kojem je teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njegovog doma i da je došlo do miješanja njegovog prava na dom, ni činjenično ni dokazima ne potkrepljuje (imajući u vidu i to da predmetna nekretnina nije njegova jedina nekretnina). Zbog svega navedenog donio je, sukladno čl. 41. Ovršnog zakona, rješenje o ovrsi, a ujedno i zaključak o zabilježbi ove ovrhe te istovremeno brisanje ovrhe određene ranijim rješenjem o ovrsi broj: Ovr-261/220-16.

 

6. Ovršenik u žalbi najprije navodi da je ovršna isprava ništetna i da kao takva ne proizvodi nikakve pravne učinke, jer da je Ugovor o stambenom kreditu broj 5591211421 od 8. lipnja 2006. suprotan moralu društva jer sadrži krajnje nepoštene odredbe, namećući ovršeniku nerazmjerne terete i kršeći načelo savjesnosti i poštenja, a zbog čega je on podnio tužbu radi utvrđenja tog ugovora ništetnim, a isto tako ističe da je predmetni ugovor ništetan i kao zelenaški ugovor jer smatra da su njime ovrhovoditeljica i Z. B. iskoristili njegovo nedovoljno iskustvo i lakomislenost da Republika Hrvatska stvarno jamči poštovanje ugovora te ugovorili, na teret ovršenika, korist za Z. B..

 

6.1. U odnosu na navedene tvrdnje ovaj sud primjećuje da tvrdnje o ništetnosti ovršenik ne dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, nego dostavlja tek presliku tužbe od 20. veljače 2020., kojom je pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti predmetne ovršne isprave, utvrđenja da je nevaljana uknjižba založnog prava u korist ovrhovoditeljice i brisanja uknjižbe tog založnog prava, dok iz navoda ovršenika u ovom postupku, a imajući u vidu sadržaj spisa, ne proizlazi da bi se radilo o zelenaškom ugovoru iz čl. 329. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05 – nastavno: ZOO) niti o ugovoru koji bi bio protivan moralu društva, i kao takav ništetan u smislu čl. 322. ZOO, sve iz razloga jer se, s obzirom na priležeće isprave, ne čini da se ovrhovoditeljica, prilikom sklapanja Ugovora o stambenom kreditu broj 5591211421 od 8. lipnja 2006. ciljano okoristila nedovoljnim iskustvom ili lakomislenošću ovršenika, niti da je tom prilikom nastupala nemoralno.

 

7. Unatoč navedenom, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da zbog svih okolnosti ovog slučaja predmetni prijedlog za ovrhu valja odbiti jer bi provedba ovrhe na nekretnini ovršenika narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i ovrhovoditelja, kao stranaka ovog ovršnog postupka, te nerazmjerno lišila ovršenika prava vlasništva, sve iz razloga koji će biti nastavno obrazloženi.

 

8. Predmetna ovrha pokrenuta je na nekretnini ovršenika kao zalogodavca. Ovršenik S. F. u tom je svojstvu potpisao ovršnu ispravu – "Ugovor o stambenom kreditu broj 5591211421 i Sporazum o osiguranju tražbine" od 8. rujna 2006. (kojeg je potvrdila javna bilježnica D. D. iz O. pod brojem OU-676/06 – nastavno: Ugovor o kreditu), a po kojem je korisniku kreditora Z. B. iz O. ovrhovoditeljica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 42.000,00 EUR, radi kupnje "stana ili kuće u vlastitoj organizaciji".

 

8.1. Iz sviju u spis priloženih isprava, među kojima su i dva predugovora o kupoprodaji nekretnina datirana s 18. kolovoza 2006., može se zaključiti da je korisnik kredita Z. B. namjeravao kupiti nekretninu u vlasništvu ovršenika (po jednom od predugovora kupoprodajna cijena iznosi upravo 42.000,00 EUR, koliki je i iznos kredita po Ugovoru o kreditu) i da je ovršenik, kao prodavatelj po predugovorima, upravo u tom kontekstu pristao svoju nekretninu opteretiti založnim pravom. Po tužbi ovršenika protiv Z. B. pravomoćno je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnina od 18. kolovoza 2006. i ukinuti su svi učinci tog pravnog posla, jer je utvrđeno da Z. B. nije ispunio preuzetu obvezu plaćanja kupoprodajne cijene po realizaciji stambenog kredita.

 

8.2. Točno je, kako u odgovoru na žalbu navodi ovrhovoditeljica, da se ovršenik izričito suglasio da radi namirenja tražbine iz Ugovora o kreditu ona ima pravo zatražiti namirenje prodajom predmetne nekretnine koju je radi toga on sam pristao opteretiti založnim pravom. Međutim, već je istaknuto kako nema dvojbe da je ovršenik pristao na navedeno upravo u poziciji prodavatelja nekretnine, a u cilju ostvarenja kredita kupca za kupnju te nekretnine, slijedom čega bi nakon realizacije kredita i potom realizirane kupoprodaje založno pravo teretilo nekretninu u vlasništvu kupca, dakle korisnika kredita i dužnika po istome. U ovom slučaju korisnik kredita Z. B., koji je pretendirao kupiti predmetnu nekretninu, nije ispunio preuzetu obvezu plaćanja kupoprodajne cijene po realizaciji stambenog kredita, zbog čega je došlo do raskida zaključenog predugovora o kupoprodaji nekretnina i ukidanja svih učinaka tog pravnog posla. To nije sporno.

 

8.3. Iz stanja spisa proizlazi da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Ovr-3358/2015-2 od 7. srpnja 2015. određena ovrha na predmetnoj nekretnini ovršenika, ali je rješenje naknadno ukinuto i odbačen prijedlog za ovrhu posljedično istovremenom ukidanju potvrde pravomoćnosti i ovršnosti Ugovora o kreditu.

 

8.4. Također, Hrvatska poštanska banka d.d., koja je kao poslovna banka zastupala Republiku Hrvatsku te u ime i za račun Ministarstva obavljala poslove kreditiranja hrvatskih branitelja, obaviješću od 28. studenog 2008. Z. B. je otkazala Ugovor o kreditu (list 32 priklopljenog spisa Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Ovr-3358/2015), čime je tražbina iz tog Ugovora dospjela. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Ovr-3506/2015-3 od 20. srpnja 2015. određena je ovrha na novčanim sredstvima Z. B. u korist Republike Hrvatske (ovršni postupak pokrenut je 16. srpnja 2015.), međutim, rješenjem istog suda poslovni broj: Ovr-3506/2015-9 od 27. veljače 2019. navedena ovrha obustavljena je iz razloga što ovrhovoditeljica nije udovoljila zaključku suda da ga u roku od 8 dana izvijesti je li tražbina namirena odnosno dostavi prijedlog o daljnjem postupanju.

 

8.5. Iz prednjih utvrđenja proizlazi da se ovrhovoditeljica pokušala namiriti na imovini njega i Z. B., ovrhama pokrenutima 2015. Kako iz isprava u spisu ne proizlazi da bi prije toga inicirala vođenje ovršnih postupaka radi naplate predmetne tražbine, valja konstatirati dulju neaktivnost u naplati tražbine od kraja 2008. do 2015. U tom smislu tvrdnja ovrhovoditeljice da ima opravdani  interes za hitnim namirenjem tražbine, jer da nije uspjela naplatiti tražbinu već četiri godine, nije osnovana, time da ista nije ni uvjerljiva kada se ima u vidu vrijednost tražbine i činjenicu da je ovrhovoditelj država.

 

8.6. Ranije je navedeno da je Hrvatska poštanska banka d.d. otkazala Ugovor o kreditu, međutim valja primijetiti i da iz Dopisa ministrice od 12. listopada 2006. (stranica 56 i 57 spisa spisa) proizlazi da je to Ministarstvo u obvezi primjene Uredbe o stambenom zbrinjavanju članova obitelji smrtno stradaloga, zatočenoga ili nestaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i HRVI iz  Domovinskog rata (Narodne novine, broj: 86/05) te da prema čl. 25. te Uredbe Ministarstvo može jednostrano raskinuti ugovor o stambenom kreditu, između ostalog, ako se odobreni stambeni kredit koristi nenamjenski. Dopisom od 5. rujna 2007. isto Ministarstvo obratilo se Z. B. sa zahtjevom za dostavu dokaza o namjenskom korištenju dodijeljenog kredita, no iz isprava u spisu niti iz navoda ovrhovoditeljice ne proizlazi da je Republika Hrvatska odnosno Ministarstvo potom aktiviralo pravo iz čl. 25. navedene Uredbe i jednostrano raskinulo ugovor o kreditu, premda nema dokaza o namjenskom korištenju kredita i unatoč tome što mu je bilo poznato da je Predugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen između Z. B. i ovdje ovršenika S. F. raskinut. U slučaju da je navedeno Ministarstvo iskoristilo pravo jednostranog raskida Ugovora o kreditu, nastupile bi pravne posljedice iz čl. 368. ZOO te bi raskidom ugovora obje strane bile oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, a strana koja je ispunila ugovor potpuno ili djelomično, imala bi pravo na povrat onoga što je dala. To posljedično znači da bi prestao postojati i pravni temelj za uknjižbu prava zaloga u korist Republike Hrvatske na nekretnini ovršenika koja je predmet ovrhe.

 

8.7. Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je ovršenik vlasnik vozila Opel Astra starog 14 godina, međutim, sud prvog stupnja ne navodi je li ovrhovoditeljica pokušala naplatu protiv korisnika kredita Z. B. na drugim predmetima ovrhe (osim na novčanoj tražbini) niti iz spisa takvo što nije vidljivo.

 

9. U ranijem ukidnom rješenju dana je uputa da prijedlog za ovrhu na nekretnini ovršenika treba ocijeniti i s obzirom na postojeće pravno uređenje iz čl. 80.b st. 2. i 3. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – nastavno: OZ), odnosno utvrditi bi li prodaja ovršenikove nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja. Navedenom odredbom propisano je da u slučaju kada glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 20.000,00 kuna sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja. Prema st. 3. toga članka, sud će pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža iz st. 2. uzeti u obzir okolnosti slučaja, a osobito: je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu; je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri; služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji; ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga; je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine.

 

9.1. Već je rečeno da se ovršenik izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja tražbine zatraži namirenje prodajom predmetne nekretnine. Osim toga, nije sporno da se ne radi o ovršenikovoj jedinoj nekretnini, budući da sam ovršenik u žalbi navodi da se nije ni pozivao na pravo na dom. S druge strane, ranije je obrazloženo zbog čega ne stoji tvrdnja ovrhovoditeljice da ima opravdani interes za hitnim namirenjem tražbine, kao i da iz stanja spisa ne proizlazi da bi ovrhovoditeljica pokušala provedbu ovrhe prema Z. B. na drugim predmetima ovrhe, što znači da ovrhovoditeljica nije učinila vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna. Što se tiče vrijednosti nekretnine, iako je točno da je ovršenik u podnesku predložio pribaviti podatke Porezne uprave, na kasnije održanom ročištu 22. travnja 2021. nije posebno ponavljao taj prijedlog, dok tvrdnju da je od agencija koje se bave prometom nekretnina neformalno dobio informaciju kako predmetna nekretnina, koja se nalazi u dijelu grada gdje su nekretnine s najvećom vrijednosti, vrijedi znatno više (očitom omaškom pritom se navodi iznos od oko 90.000,00 kn, jer je logično da se radi o navedenom iznosu u valuti EUR, kao što je to olovkom i prepravljeno na zapisniku s ročišta u spisu), ni na koji način nije dokazao, premda se ne radi o nemogućem dokazu.

 

9.2. Iz navedenog proizlazi da je ovrhovoditeljica pokrenula ovršne postupke na temelju predmetne ovršne isprave (protiv ovršenika i Z. B.) tek nakon nekoliko godina od ovršnosti te isprave, da je propustila zatražiti ovrhu na eventualno drugim predmetima ovrhe protiv Z. B. kao korisnika kredita te da je do obustave ovrhe prema Z. B. došlo zbog neudovoljenja ovrhovoditeljice zaključku ovršnog suda da ga u određenom roku izvijesti je li tražbina namirena odnosno da dostavi prijedlog o daljnjem postupanju. Kada se s time u vezi uzme u obzir i da je ovrhovoditeljica imala saznanje da je Predugovor o kupoprodaji nekretnina, sklopljen između Z. B. i ovdje ovršenika S. F., raskinut, ali, iako na to ovlaštena (preko svojeg Ministarstva), nije raskinula Ugovor o kreditu, čime bi prestao postojati i pravni temelj za uknjižbu prava zaloga na nekretnini ovršenika koja je predmet ovrhe, ovaj sud je stava da okolnosti ovog slučaja, u vidu cjelokupnog postupanja ovrhovoditeljice te ishoda pravnog odnosa između ovršenika i Z. B., opravdavaju odbijanje prijedloga za ovrhu.

 

9.3. Prihvaćanjem tog prijedloga došlo bi, naime, do poremećaja pravične ravnoteže  između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditeljice, na štetu ovršenika koji je, doduše, pristao na uknjižbu založnog prava i provedbu ovrhe radi naplate tražbine po Ugovoru o kreditu, međutim,  to je učinio računajući da će kupoprodaja nekretnine, u koju svrhu je ugovor o kreditu i sklopljen, biti uspješno dovršena. Kao kreditor u Ugovoru o kreditu nastupila je država – Republika Hrvatska, čije ponašanje u ovršnim postupcima provedenim vezano za Ugovor o kreditu i čiji cjelokupan odnos spram tražbine iz Ugovora o kreditu nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Republika Hrvatska osoba je javnog prava koja, premda nesporno ima pravo na naplatu svojih tražbina, ima i dužnost savjesnog i obazrivog postupanja u pravnim odnosima, vodeći računa o pravima drugih subjekata. Iz svega ranije navedenog ne proizlazi da bi toj dužnosti odgovarajuće odgovorila, već ustraje na prisilnoj naplati tražbine na nekretnini ovršenika znajući da on zauzvrat nije dobio nikakvu naknadu (ovrhovoditeljica čak tvrdi da ima interes za hitnim namirenjem) i za konkretan razlog zbog kojeg je ovršenik dozvolio upis založnog prava, te znajući da nije poduzela sve što je moguće za naplatu tražbine iz imovine korisnika kredita, kojemu je kredit isplaćen, a nije ga vratio, niti realizirao dogovorenu kupoprodaju s ovršenikom (ovršni postupak na novčanim sredstvima Z. B. je obustavljen zbog toga što ona nije udovoljila zahtjevu ovršnog suda, a njegove druge predmete ovrhe nije, sudeći prema stanju spisa, ni pokušala zahvatiti), niti je iskoristila pravnu mogućnost jednostranog raskida Ugovora o kreditu.

 

9.4. Kako traženje ovrhe u opisanim okolnostima ovog slučaja nije razmjerno te bi, na štetu ovršenika, narušilo pravičnu ravnotežu u interesima stranaka ovog postupka, i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja (poštovanja kojeg bi Republika Hrvatska trebala biti predvodnik i primjer), a ujedno bi, u slučaju provedbe ovrhe, lišilo ovršenika njegova prava vlasništva u korist Republike Hrvatske, čiji je interes propušteno zaštititi na način manje tegotan po ovršenika (primjerice, u slučaju raskida Ugovora o kreditu i hitrijeg pokretanja ovršnog postupka možda je bilo moguće provesti ovrhu na određenoj imovini Z. B.), a čije je postupanje ranije obrazloženo, ovaj sud ocijenio je da je žalba ovršenika osnovana pa je istu prihvatio i primjenom čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ, preinačio rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda na način da se odbija ovršni zahtjev ovrhovoditeljice.

 

10. S obzirom na osnovanost predmetne žalbe, ovaj sud je ujedno, sukladno čl. 166. st. 2. ZPP u vezi sa čl. 21. OZ, naložio ovrhovoditeljici naknaditi ovršeniku troškove sastava triju prihvaćenih žalbi protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 4.687,50 kn (3 x 1.562,50 kn), sukladno Tbr. 10. toč. 5. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) roku od 8 dana, a u preostalom dijelu odbio zahtjev ovršenika za naknadu troškova žalbenog postupka (iznad dosuđenog iznosa sastava žalbi jer se radi o žalbama protiv rješenja, a ne presude, odnosno glede zatraženog troška sudske pristojbe jer zahtjev za naknadu tog troška nije preciziran sukladno čl. 164. st. 1. i 2. ZPP u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ).

 

U Varaždinu 6. listopada 2021.