Poslovni broj: 32 Pž-812/2019-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 32 Pž-812/2019-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nevenke Marković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. A. d.o.o. u stečaju, M. D., OIB …, protiv tuženika V. D. d.o.o., R., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i P. j.t.d., R., radi isplate iznosa od 110.000,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1386/2013-41 od 19. siječnja 2015., u sjednici vijeća od 5. listopada 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1386/2013-41 od 19. siječnja 2015., u pobijanim točkama II. i III. njene izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 110.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25%, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 88.000,00 kn.

 

2. Tužbeni zahtjev koji je glasio na utvrđenje da nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Opatiji u z.k.ul. br. … k.o. L., a označene kao k.č.br. …/… vrt površine 3302 m2, k.č.br. …/… put površine 1807 m2, k.č.br. …/… vrt površine 1375 m2, predstavljaju zajedničku imovinu tužitelja i tuženika, s udjelom tužitelja od 12/100 idealnih suvlasničkih dijelova, a tuženika 88/100 idealnih suvlasničkih dijelova, odbijen kao neosnovan.

 

3. Tužbeni zahtjev se odnosi na poslovni odnos između stranaka utemeljen na Ugovoru o pružanju usluga od 24. siječnja 2007. Primjenom pravila o teretu dokazivanja prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da je izvršio obveze iz Ugovora, dok tuženik nije dokazao osnovanost njegovih prigovora tužbenom zahtjevu (da tužitelj nije izvršio sve ugovorne obveze, da je tuženik ispunio u cijelosti svoje ugovorne obveze te da je nastupila zastara). Pobijana presuda je utemeljena na odredbama čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) te čl. 183., 9., 22. i 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

 

4. Protiv ove presude u točkama II. i III. njene izreke, tuženik je podnio žalbu navodeći u njoj da je prvostupanjski odluku utemeljio prije svega na iskazu svjedoka P. M. R., bivšeg člana tuženikove uprave, međutim, taj dokaz nije valjano ocijenio. Svjedok je naveo da je mislio da će naknada biti plaćena istovremeno s prodajom zemljišta, ali se prodaja zemljišta i poslovnih udjela nije u cijelosti realizirala; da kupoprodaja zemljišta ili poslovnih udjela treba biti dovršena do 1. siječnja 2015; da je plaćanje trebalo uslijediti nakon što se ishode građevinske dozvole za svih pet kuća. Tuženik drži da je prvostupanjski sud zanemario dio iskaza svjedoka i nije obrazložio zašto smatra da je tuženik dužan tužitelju utuženi iznos, ako nikada nije došlo do prodaje zemljišta, već poslovnih udjela tuženika, ako tužitelj nije pribavio građevinsku dozvolu za tuženika. O tome se sud uopće nije očitovao, pa je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.
ZPP-a.

 

5. Daljnjim žalbenim navodima tuženik ističe da je sud propustio utvrditi je li tužitelj pružio tuženiku sve ugovorene usluge za koje traži plaćanje. To su tri usluge: projekting usluga, usluga tuženikovog zastupanja pri tijelima državne uprave te usluga tuženikovog zastupanja u kupoprodaji nekretnine. Zaključno, tuženik drži da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da bi tužitelj imao pravo na proviziju samo pod uvjetom da je tužitelj kao nalogodavac sklopio ugovor za koji je posrednik posredovao, do čega u ovom slučaju nije došlo. Zato je tuženik predložio drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u njegovu korist.

 

6. Tuženikova žalba nije osnovana.

 

7. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t.

2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

 

8. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud na pravilan način ocijenio izvedene dokaze i da je zaključke o spornim činjenicama utemeljio na rezultatima izvedenih dokaza. Tuženik se u žalbi posebno usmjerio na ocjenu izvedenih dokaza i te na sadržaj iskaza njegovog tadašnjeg zastupnika po zakonu koji je zapravo izrijekom potvrdio da je tužitelj ispunio svoje Ugovorom preuzete obveze prema tuženika, što je potvrđeno potpisom i ovjerom Primopredaje.

9. Zadaća je suda ocijeniti izvedene dokaze uzimajući u obzir svaki dokaz posebno, kao i njihovu sveukupnost. Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari tu svoju zadaću ispunio na pravilan način.

 

10. Tužitelj je još u tužbi istakao da se bavi poslovanjem nekretninama, opremanjem poslovnih prostora, građenjem, projektiranjem i nadzorom. On je obrazložio poslovni odnos među strankama koji je započeo u siječnju 2007. kada su dogovorili suradnju na način da će tužitelj uložiti rad, a tuženik nekretninu, s ciljem ostvarenja zarade. Tužitelj se obvezao zastupati tuženika pred svim nadležnim upravnim tijelima radi prenamjene zemljišta u građevno prema urbanističkom planu, izraditi idejni projekt za gradnju pet obiteljskih kuća na tom zemljištu, pribaviti jednu građevinsku dozvolu, izraditi makete izgleda pet budućih kuća, izvršiti sve neophodne geometarske izmjere parcele i pristupne ceste, prijaviti planiranu gradnju kod nadležnih upravnih tijela te platiti komunalni doprinos vezan za pribavljanje građevinske dozvole. Nakon toga, stranke bi zajedno prodale predmetne nekretnine i ostvarile dobit koju bi podijelile. Tužitelj tvrdi da je sve obveze na temelju ovog ugovora ispunio, a što da je tuženik priznao potpisivanjem isprave nazvane primopredaja, od 11. studenoga 2007. Zato je od tuženika zatražio isplatu utuženog iznosa.

 

11. Tuženik je učinio nespornim da su stranke bile u dugogodišnjem poslovnom odnosu, te da su 24. siječnja 2007. sklopile ugovor o pružanju usluga: Međutim, on je osporio postojanje njegove obveze isticanjem prigovora neispunjenja tužiteljevih obveza, prigovora promašene pasivne legitimacije te zastare, kao i tvrdnjom da je on svoju obvezu iz ugovora tužitelju ispunio.

 

12. Kako bi prvostupanjski sud ocijenio osnovanost međusobno suprotstavljenih tvrdnji stranaka relevantnih za odluku o tužbenom zahtjevu, trebalo je najprije ispitati koje su obveze stranke Ugovorom preuzele ispuniti, te jesu li te svoje obveze ispunile ili ne, odnosno, jesu li se ostvarili uvjeti da tuženik tužitelju plati utuženi iznos.

 

13. Iz Ugovora kojeg su stranke sklopile 24. siječnja 2007., čiji sadržaj stranke nisu dovele u pitanje, proizlazi da su stranke suglasno utvrdile da je tuženik (naručitelj usluge) vlasnik nekretnine te da je tužitelj (pružatelj usluge) osposobljen za pružanje usluga na području građevinskog konzaltinga i prometa nekretninama. One su ovim ugovorom suglasno utvrdile da će tužitelj za potrebe uređenja zemljišta i njegove kasnije prodaje, obaviti slijedeće radnje: pružanje projekting usluga u cilju razrade i elaboriranja mogućnosti lociranja pet samostalnih zgradbenih cjelina na zemljištu u tuženikovom vlasništvu, zastupanje pri tijelima državne uprave radi postizanja navedenog cilja te zastupanje u kupoprodaji nekretnina. Odredbom čl. 3. Ugovora stranke su izrijekom suglasno utvrdile da tužitelju pripada naknada u visini od 110.000,00 EUR uvećana za PDV, koja se mora isplatiti prije prodaje nekretnine, odnosno prodaje poslovnih udjela.

 

14. Na opisani način, ugovorom su točno određene tužiteljeve obveze, kao i tuženikova obveza na plaćanje naknade tužitelju, kao i rok do kada se ta naknada tužitelju mora platiti: do prodaje nekretnine, odnosno do prodaje poslovnih udjela. Nije sporno da nije došlo do prodaje nekretnine, međutim, došlo je prodaje poslovnih udjela.

 

15. U tuženikovo ime ugovor je potpisao P. M. R., tadašnji tuženikov član uprave, koji je u ovoj pravnoj stvari saslušan kao svjedok kako bi pojasnio poslovni odnos između stranaka. Za tužitelja je ugovor potpisao Igor Staraj, član uprave, koji je također saslušan radi rasvjetljavanja spornih okolnosti vezanih uz ispunjenje Ugovora.

 

16. Nije sporno da su stranke 11. prosinca 2007. potpisale Primopredaju (str. 10 spisa) kojom su utvrdile da su suglasne da su na temelju navedenog Ugovora zadovoljene sve stavke i pritom su utvrdile da su izvršeni sljedeći zadaci:

 

17. zastupanje poduzeća u nadležnim tijelima državne uprave i grada Opatije,

18. temeljem dokumentiranih stavaka Grad Opatija je prihvatio komentar na prostorni plan i uveo z.č.3078. k.o. Lovran u izgrađeno građevinsko područje u cijelosti,

19. izrađeni su idejni projekti za pet obiteljskih kuća te pribavljena građevna dozvola za jednu kuću,

20. izrađena je maketa izgleda budućih kuća,

21. izvršena je geometarska izmjera parcele i pristupne ceste do parcele,

22. prijavljena je gradnja i plaćen komunalni doprinos po toj građevnoj dozvoli,

23. izvršena primopredaja svih projekata.

 

24. U ovoj ispravi stranke su suglasno izrijekom utvrdile da je tužitelj u potpunosti izvršio sve svoje ugovorne obveze prema tuženiku. Sadržaj te isprave ne ostavlja sumnju u tom pogledu. Tužitelj je upravo na tome utemeljio svoj zahtjev prema tuženiku.

 

25. Unatoč tome što je tuženik još 11. prosinca 2007. ovjerio primopredaju i potvrdio da je tužitelj u potpunosti ispunio sve ugovorne obveze prema njemu, u ovoj pravnoj stvari je istaknuo ozbiljne prigovore u pogledu postojanja njegove novčane obveze prema tužitelju. Sve te prigovore prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanima.

 

26. U odnosu na prigovor neispunjenja tužiteljevih ugovornih obveza, tuženik tvrdi da tužitelj nije ispunio uslugu projektiranja i zastupanja pred tijelima državne uprave, kao ni uslugu tuženikovog zastupanja u kupoprodaji nekretnine, budući da nekretnina nije prodana. Međutim, suprotno tuženikovim prigovorima, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti ovog tuženikovog prigovora. Prvostupanjski sud je svoju ocjenu o tome utemeljio na sadržaju pisane isprave (primopredaja od 11. prosinca 2007.) i na iskazu svjedoka P. M. R., koji je bio tuženikov zastupnik po zakonu u ovo vrijeme i koji je na ročištu od 4. prosinca 2014. izrijekom i jasno potvrdio da je njegov potpis na ugovoru i primopredaji, te da je tužitelj temeljem ugovora izvršio sve obveze prema tuženiku.

 

27. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije, tuženik je tvrdio da mu tužitelj nije pružio uslugu zastupanja, već da je to pružio bivšem imatelju tuženikovih poslovnih udjela - društvu S. L. Zatim, da tuženik nije prodao nekretninu, već da je to društvo prodalo svoj poslovni udjel u tuženikovom društvu trećoj osobi, trgovačkom društvu C. I. & D. L... Zato tuženik tvrdi da s obzirom na to da nije došlo do prodaje nekretnine, već samo do prodaje poslovnih udjela, da tužitelj neosnovano traži isplatu naknade za usluge njegovog zastupanja u kupoprodaji nekretnine. Tijekom postupka, tuženik je tvrdio da je tužitelju utuženi iznos platio S. L., jer da je to strano društvo tu obvezu i preuzelo Ugovorom o prijenosu i preuzimanju 100% tuženikovih poslovnih udjela.

 

28. Ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti navedenog tuženikovog prigovora. S. P. M. R. je na izravni upit prvostupanjskog suda na ročištu od 4. prosinca 2014., naveo da je tuženik bio dužan tužitelju isplatiti utuženi iznos koji mu nije isplaćen. Riječ je o naknadi za izvršene usluge koja proizlazi i iz odredbe čl. 8. Ugovora o prijenosu i preuzimanju 100% poslovnih udjela s temeljnim ulogom društva tuženika (str. 61. – 72. spisa) od 4. studenoga 2009. Na taj način je zapravo pojačana tuženikova obveza (točnije, tužiteljeva tražbina) iz spornog Ugovora i posebno je istaknuto da se prenositelj udjela tuženika (S. L.) obvezuje stjecatelju (C. I. & D. L…) da će s osnove ugovora o pružanju usluga od 24. siječnja 2007., podmiriti obveze prema tužitelju. Međutim, to ne oslobađa tuženika od njegove ugovorom preuzete obveze, već pojačava tužiteljev pravni položaj tuženikovog vjerovnika (arg. iz odredbe čl. 103. ZOO-a). Na temelju ove odredbe tužitelj kao vjerovnik (tužitelj) nema prava prema preuzimatelju (čl. 103. st. 3.
ZOO-a), a tuženik se ovim činom nije oslobodio svoje ugovorne obveze prema tužitelju.

 

29. U odnosu na tuženikov prigovor ispunjenja ugovora sklapanjem Ugovora o projektiranju i zastupanjem pri projektiranju broj 04/2008 od 7. travnja 2008. (str. 28. - 31. spisa) s Aneksima, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda, jer iz sadržaja tih ugovora proizlazi da su oni sklopljeni za druge poslove i projekte. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavio sa svrhom potkrijepe osnovanosti tog prigovora (račune za obavljene usluge koje je tužitelj izdavao tuženiku i izvatke o stanju i prometu po računu tuženika, str. 81. – 100. spisa), proizlazi da su tužitelju plaćene neke druge naručene usluge, a ne one iz spornog Ugovora, što je potvrdio i svjedok P. M. R. koji je izrijekom potvrdio da utuženi iznos od 110.000 EUR s pripadajućim PDV-om tuženik nije isplatio tužitelju, iako je to bio dužan učiniti.

 

30. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare tužiteljev tražbine navodeći da je on bio dužan ispuniti novčanu tražbinu tužitelju prije prodaje poslovnog udjela društva. Kako je prijenos poslovnih udjela upisan u sudski registar 22. veljače 2010., a rješenje o upisu je postalo pravomoćno 5. ožujka 2010., to je prema njegovom mišljenju do podnošenja tužbe sudu 17. svibnja 2013., protekao zastarni rok od tri godine. Prvostupanjski sud je zaključio da taj prigovor nije osnovan polazeći od toga da su stranke ugovorile tuženikovu obvezu isplate utuženog iznosa tužitelju prije prodaje nekretnine, odnosno prije prodaje poslovnih udjela. Neovisno o tome što su poslovni udjeli preneseni, do prodaje nekretnine do zaključenja glavne rasprave nije došlo, pa zato zastara nije nastupila. Dakle, prvostupanjski sud smatra da je tuženikova obveza dospijevala najkasnije prijenosom poslovnih udjela ili prodajom nekretnine.

 

31. Ako je tužiteljeva obveza dospjela prijenosom poslovnih udjela tada je do dana podnošenja tužbe protekao trogodišnji zastarni rok. U slučaju da je riječ o obvezi koja dospijeva najkasnije prodajom nekretnine (a do prodaje nije došlo), zastara nije nastupila. Ovdje se postavlja pitanje tumačenja te ugovorne odredbe, odnosno činjenice kada dospijeva obveza tuženikovog plaćanja tužitelju?

 

32. Uzimajući u obzir sadržaj ugovora, iskaze tužiteljevog zastupnika po zakonu kao i svjedoka koji je u sporno vrijeme bio tuženikov zastupnik po zakonu, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o tome da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila. Stranke su rok ugovorile na dvostruk način, ne dajući pri tome prednost ni jednom niti drugom roku (prodaja nekretnine ili prodaja poslovnih udjela). Dakle, rok je ugovoren alternativno. Tuženikov tadašnji zastupnik po zakonu izjavio je da je mislio da će naknada biti plaćena istovremeno s prodajom zemljišta, da se prodaja zemljišta i poslovnih udjela nije u cijelosti realizirala i da smatra da je to trebalo biti dovršeno do 1. siječnja 2015. (str. 157. spisa). S druge strane, tužiteljev zastupnik po zakonu u pogledu dospijeća tuženikove obveze naveo je: „…ništa nisu mislili, cilj je bio prodati nekretnine, do prodaje poslovnih udjela društva da se ima isplatiti naknada je loše uneseno, interpretirano, možda sigurnosti radi i to u smislu da postoji mogućnost da nekretnina nikada ne bude prodana, pa se tužitelj nikada ne bi naplatio za svoje usluge. Zato je sigurnosti radi uneseno do prodaje poslovnih udjela, kao i zbog opasnosti da se proda firma…“

 

33. Slijedom navedenoga, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, u takvoj situaciji, s obzirom na to da je u Ugovoru jasno određeno kada dospijeva plaćanje, ocjenjuje da zastara nije nastupila, jer nekretnina, barem do zaključenja glavne rasprave, nije prodana. Odredbe ugovora treba tumačiti onako kako one glase, a pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog izričaja, već treba istražiti zajedničku namjeru suugovaratelja i odredbu ugovora razumjeti u skladu s načelima obveznog prava (čl. 319. ZOO-a). Tuženik nije dovodio u pitanje tu njegovu obvezu kad je potpisivao primopredaju, pa ni onda kada ga je tužitelj pozvao na plaćanje. Da je rok dospijeća obveze u ugovoru alternativno postavljen proizlazi i iz tuženikovog odgovora na opomenu pred tužbu od 2. kolovoza 2011. (str. 60 spisa) u kojem je tuženik, osim što je prigovarao ispunjenju svoje obveze zbog neispunjenih obveza tužitelja, jasno naveo da svoju nekretninu nije prodao, pa je prvostupanjski sud uzimajući u obzir i odredbu čl. 3. utuženog ugovora, pravilno zaključio da tužiteljeva tražbina do podnošenja tužbe sudu nije zastarjela.

 

34. Kod takvog stanja stvari i ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj dokazao postojanje tuženikove ugovorne obveze koju on tužitelju nije podmirio. Tužitelj je dokazao da je izvršio ugovorne obveze prema tuženiku (temeljem isprave nazvane primopredaja od 11. prosinca 2007., temeljem čl. 8. Ugovora o prijenosu i preuzimanju 100% poslovnih udjela s pripadajućim temeljnim ulogom društva tuženika, temeljem iskaza zastupnika po zakonu tužitelja I. S. i temeljem iskaza svjedoka P. M. R.). S druge strane, tuženik nije dokazao da je on ispunio ugovorom preuzetu obvezu (čl. 219. ZPP-a). Zato je tuženik dužan tužitelju tu svoju ugovorom preuzetu obvezu prema tužitelju ispuniti (čl. 9., 183., 29. ZOO-a).

 

35. Odluci o troškovima tuženik nije posebno prigovorio, a prvostupanjski sud je tu odluku donio na pravilan i zakonit način.

 

36. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 5. listopada 2021.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Zubović