Poslovni broj: 69 Pž-2641/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 69 Pž-2641/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o., S., OIB …, kojeg zastupa M. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Odvjetničko društvu L. N. S. d.o.o., Z., radi isplate iznosa od 103.450,61 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-2285/2020 od 26. ožujka 2021., 5. listopada 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2285/2020 od 26. ožujka 2021. u točki I. njene izreke.

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2285/2020 od 26. ožujka 2021., u točki II. njegove izreke.

 

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-2285/2020 od 26. ožujka 2021., u točki III. njegove izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 5.932,50 kn i rješava:

 

Nalaže se tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 5.932,50 kn (pettisućadevetstotridesetdvije kune i pedeset lipa) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2021. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 517,50 kn (petstosedamnaest kuna i pedeset lipa).

 

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn (tisućudvjestopedeset lipa).

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku isplatiti iznos od 73.098,46 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke presude), utvrdio je da je tužitelj povukao tužbu u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.476,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke rješenja), naložio je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 10.456,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke rješenja) i odbio je kao neosnovano zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 21.419,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke rješenja).

 

2. Iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio, jer je utvrdio da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile ništetna, s obzirom na to da je protivna odredbi čl. 3., čl. 269. st. 2., čl. 271. i 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO) te da stranke odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu kojim su ugovorile da je visina kamatne stope vezana uz jednomjesečni LIBOR za CHF s dodatkom marže od 3%, nisu time ugovorile da je i marža promjenjiva već samo jednomjesečni LIBOR za CHF. Stoga je sud sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, naložio tuženiku vraćanje preplaćenog iznosa po anuitetima kredita. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

3. Protiv točke III. izreke rješenja žalbu je podnio tužitelj ističući da tužitelj ima pravo na nagradu u punom iznosu za pristup na ročišta održana 16. rujna 2014. i 6. listopada 2017., jer se na njima raspravljalo o glavnoj stvari. Također smatra da ima pravo i na nagradu za pristup na ročište za objavu presude kao i za sastav podneska od 23. studenog 2016., jer se njime tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka.

 

4. Tuženik nije dao odgovor na žalbu tužitelja.

 

5. Tuženik presudu pobija zbog svih žalbenih razloga u bitnome navodeći da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je presuda nejasna s obzirom na to da iz nje nije razvidno smatra li prvostupanjski sud da je odredba čl. 6. Ugovora ništetna ili nejasna. Prvostupanjski sud nije obrazložio kako je utvrdio da je predmetni Ugovor sačinio tuženik kao što nije obrazložio kako je utvrdio pravu volju ugovornih strana vezano uz odredbu čl. 3. Ugovora prilikom svoje ocjene da je mišljenja da su stranke ugovorile kamatnu stopu na način da je vezana za mjesečni LIBOR za CHF koji se mijenja, s dodatkom marže od 3% koja je nepromjenjiva. Nema razloga kako je utvrdio da je tuženik nepošten, a što je pretpostavka za dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbe čl. 225. i 215. st. 1. ZOO-a, ukazujući da zastarni rok kod stjecanja bez pravne osnove iznosi pet godina od sklapanja ništetnog posla. Ukazuje da ukoliko su stranke različito tumačile doseg odredbe čl. 3. Ugovora, odnosno ako je tužitelj bio u uvjerenju da je marža fiksna a tuženik da je marža promjenjiva, da se u tom slučaju radi o zabludi o bitnim svojstvima objekta ugovora odnosno o mani volje koja čini ugovor pobojnim te je tužitelj u tom slučaju bio dužan u roku od tri godine od dana sklapanja ugovora zahtijevati poništaj, a što nije učinio. Također smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 271. i 272. ZOO-a.

 

6. Tužitelj u odgovoru na žalbu, pobija žalbene navode tuženika.

 

7. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

8. Žalba tuženika nije osnovana.

 

9. Pobijana presuda je ispitana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

10. Predmet spora, nakon djelomičnog povlačenja tužbe, je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 73.098,46 kn na temelju stjecanja bez pravne osnove kao preplaćenog iznosa kamata uslijed jednostrane promjene stope ugovorenih kamata od strane tuženika.

 

11. Iz spisa proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o kreditu br. 211-113/2007 od 20. travnja 2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za obrtna sredstva u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 410.000,00 CHF. Odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora, stranke su ugovorile da je visina kamatne stope vezana za jednomjesečni LIBOR za CHF s dodatkom marže od 3%, dekurzivno godišnje, dok su stavkom 2. ugovorile da je kamatna stopa vezana za mjesečni LIBOR te će se u skladu s tim usklađivati odnosno mijenjati. Stavkom 4. čl. 3. Ugovora je određeno da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća obavijest banke o visini kamatne stope, dok je čl. 6. Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta Banke.

 

12. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

13. Imajući u vidu navedena utvrđenja i odredbu čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbama čl. 3., čl. 269. st. 2.. čl. 271. i čl. 272. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je odredba čl. 6. Ugovora ništetna.

 

14. Naime, pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud da iz sadržaja čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da bi kreditor svojom jednostranom odlukom mijenjao način obračuna ugovornih kamata, što nije u skladu s pravnom prirodom ugovornih obveznopravnih odnosa koji nastaju suglasnošću volja ugovornih stranaka i u očitoj je protivnosti s osnovnim načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu koji je propisan odredbom čl. 3. ZOO-a. Neravnopravnost stranaka u njihovim pravima i obvezama proizlazi iz činjenice da kreditor može mijenjati ugovornu odredbu bez ikakvog obrazloženja i navođenja određenih i mjerljivih kriterija koji su uvjetovali neprimjenu jasne ugovorne odredbe, a to druga ugovorna strana mora prihvatiti. Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je odredba čl. 6. Ugovora ništetna, jer je protivna odredbi čl. 3. ZOO-a.

 

15. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je sporna odredba čl. 6. Ugovora ništetna i iz razloga što je protivna odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 271. i čl. 272. ZOO-a. Naime, ugovaranjem promjene kamatne stope na način da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci Banke, bez navođenja ni jednog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi, sasvim je razvidno da činidba nije određena niti odrediva u smislu navedene odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, slijedom čega je takva činidba nedopuštena sukladno odredbi čl. 271. ZOO-a. (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1859/11-7 od 24. veljače 2015.)

 

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz pobijane presude sasvim je razvidno da je prvostupanjski sud ocijenio da je odredba čl. 6. Ugovora, ništetna dok je u odnosu na odredbu čl. 3. Ugovora, prvostupanjski sud primijenio pravila o tumačenju spornih odredbi.

 

17. Odredbom čl. 319. ZOO-a je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase (st.1.) i da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom (st. 2.).

 

18. Pod tumačenjem ugovora dakle, razumijeva se pronalaženje smisla o domašaju pojedinih ugovornih klauzula i utvrđivanje njihovog pravno obvezujućeg značenja, u prilikama kada se prilikom ispunjenja ugovora ugovaratelji o tome ne slažu. Kako se volja stranaka može izraziti na razne načine, pri tumačenju ugovora treba uzeti u obzir svaki oblik očitovanja volje, a redovito je ona izražena ugovorom. Dakle, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a tumačiti se mogu, samo ako su nejasne. Međutim u okolnostima kad je jasno i nedvojbeno u ugovoru izražena volja sugovaratelja ne postoji potreba za tumačenjem ugovora pa se njegove odredbe tumače onako kako one glase (čl. 319. st. 1. ZOO-a). Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa.

 

19. Slijedom navedenog, imajući u vidu navedenu odredbu čl. 319. st. 1. ZOO, te odredbu čl. 3. Ugovora, sasvim je razvidno da je ova ugovorna odredba jasna, a činidba moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Naime, navedenom odredbom u st. 1. čl. 3. Ugovora je jasno određeno da je „…visina kamatne stope vezana za jednomjesečni LIBOR, sa dodatkom marže od 3%....“. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je tuženik mogao sukladno navedenoj odredbi mijenjati i visinu marže, jer su stranke sasvim jasno ugovorile tom odredbom st. 1. čl. 3. Ugovora, da je visina kamatne stope vezana uz LIBOR, a ne uz maržu, već da je marža dodatak. Nadalje, odredbom st. 2. i 3. čl. 3. Ugovora otklonjene su sve dvojbe oko drugačijeg tumačenja, jer je tom odredbom (st. 2. čl. 3) izrijekom navedeno da je kamatna stopa vezana uz mjesečni LIBOR i da će se u skladu s tim usklađivati i mijenjati, čime je isključena mogućnost promjene marže, jer je promjena kamatne stope vezana isključivo uz mjesečni LIBOR, a što proizlazi i iz odredbe st. 3. čl. 3. Ugovora, kojom je ugovoreno „…kamatna stopa se uvećava za ugovorenu maržu iz st. 1. ovog članka".

 

20. Nadalje, čak i u slučaju kada bi se radilo o nejasnim odredbama (a ne radi se), potrebno je naglasiti da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je tuženik pripremio, pa se stoga nejasne odredbe tumače u korist tužitelja, a kako se radi o teretnom ugovoru, na temelju odredbe čl. 320. ZOO-a nejasne odredbe se tumače u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

 

21. Slijedom navedenog, iz sadržaja odredbe čl. 3. Ugovora ne proizlazi da tuženik ima pravo mijenjati kamatnu stopu u dijelu ugovorene marže od tri posto, a pod uvjetom kada bi se smatralo da se radi o nejasnoj odredbi (čl. 3. Ugovora), primjenom odrede čl. 320. ZOO-a, proizlazilo bi da je marža od tri posto ugovorena u fiksnom iznosu.

 

22. U odnosu na žalbeni navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je tuženik sastavio sporni Ugovor, sud predmetne navode nije ocijenio s obzirom na odredbu iz čl. 352. st. 1. ZPP-a prema kojoj se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što se ne odnosi na konkretan žalbeni navod. Naime, tuženik tijekom postupka nije osporavao navedenu činjenicu pri čemu treba navesti da je i sam žalitelj u kontradikciji budući da u žalbi prvo dovodi u pitanje ocjenu prvostupanjskog suda da je tuženik sastavio tekst ugovora, a zatim sam priznaje da je tuženik predložio tekst ugovora, a kako je to pravilno primijetio tužitelj u odgovoru na žalbu.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika da bi se u slučaju tumačenja sporne odredbe čl. 3. Ugovora na način da je marža nepromjenjiva, radilo o bitnoj zabludi o predmetu ugovora i da je stoga tužitelju protekao rok od tri godine za pobijanje Ugovora iz razloga bitne zablude, treba navesti da s jedne strane tužitelj ni ne tvrdi da je bio u zabludi glede navedene odredbe dok je s druge strane sud pravilno ocijenio da je navedena odredba jasna i određena. Stoga bi bilo jedino moguće govoriti o eventualnoj bitnoj zabludi na strani tuženika (ako je tuženik unatoč jasnoj odredbi smatrao da je navedenom odredbom ugovoreno da je marža promjenjiva) pa je zato samo tuženik mogao pobijati navedeni Ugovor iz tog razloga u rokovima iz odredbe čl. 335. ZOO-a, a ne i tužitelj.

 

24. Neosnovano smatra žalitelj da se zastarni rok od pet godina u konkretnom slučaju ima računati od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Naime, opće pravilo obveznog prava u slučaju ništetnosti ugovora je da svaka strana vrati drugoj ono što je primila temeljem takvog ništavnog ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Takvo shvaćanje svoje utemeljenje ima u jednom od osnovnih načela obveznog prava, načela ravnopravnosti stranaka. Upravo na tom tragu je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1478/2015-2 od 4. veljače 2020. i poslovni broj Rev-698/2019-2 od 5. svibnja 2020.) Kako u konkretnom slučaju odluka o ništetnosti sporne odredbe nije pravomoćna, ali je sukladno navedenom pravnom shvaćanju upravo na „drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" jer se o ništetnosti sporne odredbe čl. 6. Ugovora, odlučivalo kao o prethodnom pitanju unutar ovog postupka, to je očito da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a. Međutim, i do zauzimanja navedenog pravnog shvaćanja, ustaljena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske je bila da rok za restituciju kod ništetnih ugovora teče od svake pojedine isplate (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x-511/12-2 od 28. travnja 2015. i Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) pa imajući u vidu da je tužba podnesena 29. svibnja 2013., a da je najstariji preplaćeni iznos plaćen 2. prosinca 2008., ni u tom slučaju prigovor zastare nije osnovan, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

 

25. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana stjecanja sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a. Sukladno toj odredbi, radi utvrđenja od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate, potrebno je utvrditi je li tuženik bio savjestan ili nesavjestan stjecatelj. Pitanje savjesnosti odnosno nesavjesnosti se odnosi na razlikovanje subjektivnog uvjerenja stjecatelja, odnosno zna li, ili bi prema postojećim okolnostima morao znati da ono što je dobio ili ono što mu je učinjeno u stvari ne pripada njemu nego osiromašenom. U konkretnom slučaju pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik u trenutku stjecanja utuženog iznosa nije bio savjestan stjecatelj, već nesavjestan. Naime, osim što je tuženik taj koji je spornu odredbu čl. 6. Ugovora i predložio, on je prema okolnostima slučaja kao profesionalac u svom poslu, morao znati da mijenjanjem kamatne stope na način kako je to učinio, stječe nešto što mu ne pripada. Stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

 

26. Pravilna je i zakonita odluka o parničnim troškovima u točki II. izreke rješenja, koju je sud donio uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

 

27. Dakle, svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u osnovanu sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude i rješenja, slijedom čega je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu kako je odlučeno u izreci presude i točki I. izreke rješenja.

28. U odnosu na žalbu tužitelja.

 

29. Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška za pristup na ročišta održana 16. rujna 2014. i 6. listopada 2017. preko dosuđenog iznosa od 500,00 kn za svako od navedenih ročišta kao i u dijelu kojim je odbio zahtjev tužitelja za naknadom troška za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn. Naime, u odnosu na ročišta održana 16. rujna 2014. i 6. listopada 2017., ne radi se o ročištima na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, budući da je na ročištu održanom 16. rujna 2014. tužitelj raspravljao o glavnoj stvari i obrazlagao zadatak koji treba postaviti vještaku kod izrade nalaza i mišljenja te je prvostupanjski sud na tom ročištu i odlučio o tom dokaznom prijedlogu tužitelja na načini da je odredio izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Jednako tako i na ročištu održanom 6. listopada 2017. se raspravljalo o glavnoj stvari, jer su stranke iznosile svoje stavove o visini tužbenog zahtjeva i sud je na tom ročištu odlučio da će se na idućem ročištu saslušati vještak koji je izradio nalaz i mišljenje. Jednako tako u odnosu na trošak pristupa na ročište za objavu, neosnovano je prvostupanjski sud odbio dosuditi traženi trošak tužitelju, jer prema pravnom shvaćanju ovog suda usvojenog na 17. Sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održane 20. prosinca 2012., troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude su parnični troškovi čiju naknadu može osnovano zahtijevati stranka koja je uspjela u parnici budući da se radi o troškovima učinjenim u povodu postupka.

 

30. S druge strane, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 23. studenog 2016., jer se navedenim podneskom tužitelj nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, kako to sugerira u žalbi, već je njime uredio tužbeni zahtjev sukladno visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem vještaka pa se stoga ne radi o podnesku koji pripada u krug podnesaka iz Tbr. 8. t. 1. Tarife.

 

31. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je bilo potrebno dosuditi daljnji parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kn s uključenim PDV-om.

32. S obzirom na to da je tužitelj uspio sa žalbom u omjeru od 82% (5.625,00 kn od ožaljenih 6.875,00 kn), to sukladno vrijednosti predmeta spora u odnosu na ožaljeni dio troškova od 6.875,00 kn po Tbr. 10. t. 5. Tarife, ima pravo na trošak žalbe u iznosu od 307,50 kn, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točkama II. i III. izreke rješenja.

 

33. Tužiteljev trošak sastava odgovora na žalbu ovaj sud sukladno čl. 155. ZPP-a ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice pa je stoga odlučeno kao u točki IV. izreke rješenja.

 

Zagreb, 5. listopada 2021.

 

Sudac

Mirta Matić