-1-

Poslovni broj: 2 Us I-899/2021-8

                                                                                   

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 2 Us I-899/2021-8

                                                                                   

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

                  Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice M. S. iz S. B., OIB: …, koju zastupa opunomoćenica M. T., odvjetnica u S. B., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa B. K., službena osoba tuženika, radi odobrenja stalnog boravka, 5. listopada 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I  Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/20-04/897, URBROJ: 511-01-204-21-7 od 2. srpnja 2021.

 

II  Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnoga spora.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.

Tužiteljica u tužbi navodi kako je jedan od temelja za donošenje pobijane odluke činjenica da je izbivala iz Republike Hrvatske višekratno u trajanju dužem od deset mjeseci. Ističe da je navedeno izbivanje uvjetovano činjenicom pribavljanja egzistencijalnih sredstava za njenu obitelj, zbog čega je tužiteljica odlazila u grad B. i selo D. V. na području B. i H., a sve kako bi njeni roditelji u vrijeme pandemije bili zaštićeni. Tužiteljica nije mogla zasnovati radni odnos u turističkom sektoru, već je boravila u B. i H., kako bi se zajedno s roditeljima bavila poljoprivredom. Ista ima interes ostvariti životnu i ekonomsku zajednicu sa svojim roditeljima, budući su isti u poznoj životnoj dobi te ovise o njenoj pomoći. U pogledu utvrđenja kako tročlana obitelj tužiteljice mjesečno mora raspolagati s iznosom od 4.200,00 kn, ističe kako je tijekom postupka priložila dokaze u vidu općeg naloga Raiffeisen banke, a koji nije uzet u obzir. Pojašnjava kako se kod nje radi o specifičnom slučaju, budući dodatnu zaradu ostvaruje prodajom domaćih poljoprivrednih proizvoda koje njezini roditelji uzgajaju na svom seoskom imanju u D. V., a prodaju ih na tržnici u B. B. O istome tužiteljica dostavlja odobrenje nadležnog tijela o korištenju prodajnog mjesta te ističe da od te prodaje obitelj ostvari oko 2.000,00 kn mjesečno, a koje prihode nisu dužni prijavljivati u B. i H. pa je isto također trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna. Poziva se i na izdvojeno mišljenje iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1918/2000 od 17. prosinca 2003., gdje se navodi kako je obitelj pod osobitom zaštitom države kao ustavnopravna kategorija pa tužiteljica smatra da ima pravni interes zbog spajanja obitelji te da je ovakvim postupanjem, unatoč reguliranom privremenom boravku, diskriminirana u ostvarivanju svojih temeljnih ljudskih prava. Slijedom navedenog predlaže sudu poništavanje osporavane odluke tuženika, uz naknadu troškova upravnog spora.

Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi navodima tužiteljice te ponavlja navode iz osporavanog rješenja. Smatra da tužiteljica ima ranije odobrene privremene boravke u svrhu spajanja obitelji s roditeljima koji su hrvatski državljani, ali radi boravka na teritoriju Republike Hrvatske, a ne na teritoriju B. i H. Ističe da iz sadržaja tužbe jasno proizlazi da tužiteljica pretežito boravi u B. B. Ukazuje kako navedeno izdvojeno mišljenje nema utjecaja na predmetni slučaj, budući se u istome govori o primitku u hrvatsko državljanstvo te se odnosi na osobu koja je trajno nastanjena u Republici Hrvatskoj. Pojašnjava i kako je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da tužiteljica nema osigurana mjesečna sredstva za uzdržavanje, kako to propisuju zakonske odredbe. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

U očitovanju na odgovor na tužbu, tužiteljica naglašava kako ima namjeru boraviti na teritoriju Republike Hrvatske, ali su je životne okolnosti primorale na izbivanje, budući brine o svojim roditeljima. Dodaje i kako u pogledu osiguranih sredstava za uzdržavanje tuženik nastupa sa znatnom razinom formalizma i krutom shvaćanju odredbi. Ne osporava činjenicu neispunjenja svih formalnih pretpostavki, ali ističe da se u konkretnom slučaju radi o svrsi spajanja obitelji, što tuženik ignorira.

Sud je u ovom sporu 28. rujna 2021. održao raspravu u nazočnosti službene osobe tuženika te je na takav način strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na istu raspravu nije pristupila uredno pozvana opunomoćenica tužiteljice pa je rasprava na temelju odredbe članka 39. stavka 2. ZUS održana u njenoj odsutnosti.

Službena osoba tuženika je na raspravi ostala kod odgovora na tužbu i svih navoda iz istog.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u spis i spis upravnog postupka te je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Uvidom u spis upravnog postupka, razvidno je da je tužiteljica podnijela zahtjev za odobrenje stalnog boravka 3. studenog 2020., navodeći u obrascu zahtjeva da je svrha njezinog boravka spajanje obitelji.

Odredbom članka 92. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/11., 74/13., 69/17., 46/18. i 53/20.) propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina zakoniti boravak, što uključuje odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

Stavkom 2. istoga članka određeno je da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci.

U konkretnom slučaju je nesporno kako je tužiteljica u razdoblju od 22. srpnja 2017. do dana podnošenja zahtjeva 3. studenog 2020. višekratno izbivala iz Republike Hrvatske i to u razdoblju dužem od deset mjeseci, a što ista niti ne osporava.

Obzirom na prethodno citirane odredbe, jasno je određeno da ako je državljanin treće zemlje u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno više od deset mjeseci ukupno ili jednokratno više od šest mjeseci, smatra se da nije neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj, čime ujedno ne ispunjava jednu od kumulativnih pretpostavki za odobrenje stalnog boravka.

Navedena norma članka 92. stavka 2. Zakona o strancima ne razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, već je posrijedi odredba striktne naravi kojom su propisane pretpostavke za odobravanje stalnog boravka.

Stoga tužiteljica nesporno ne ispunjava jednu od kumulativnih pretpostavki za odobrenje stalnog boravka.

Pritom nisu relevantni navodi tužiteljice kako je njen boravak na teritoriju Bosne i Hercegovine uvjetovan obiteljskom situacijom, budući ista ne predstavlja relevantan razlog zbog čega bi na strani tužiteljice postojala iznimka od neispunjenja kumulativnih uvjeta prethodno citirane odredbe.

Nadalje, prema odredbi članka 96. stavka 1. istog Zakona, stalni boravak odobrit će se državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 92. ovoga Zakona: 1. ima valjanu stranu putnu ispravu, 2. ima sredstva za uzdržavanje, 3. ima zdravstveno osiguranje, 4. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

Pravilnik o statusu i radu državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj: 52/12., 81/13., 38/15., 110/17., 61/18. i 116/18.– dalje u tekstu: Pravilnik) odredbom članka 6. stavka 1. propisano je da sredstva za uzdržavanje u smislu članka 4. stavka 1. podstavka 2. i članka 18. stavka 1. podstavka 2. ovoga Pravilnika moraju biti u visini koja je kao minimum utvrđena Uredbom o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj. Prema stavku 2. istog članka, dokazi iz stavka 1. ovoga članka moraju glasiti na ime državljanina treće zemlje, člana obitelji kako je propisano člankom 56. stavkom 1. Zakona o strancima ili člana zajedničkog domaćinstva državljanina treće zemlje. Stavak 3. istog članka propisuje da se dokazom iz stavka 2. ovoga članka smatra: šest platnih lista, porezno rješenje, izvadak od mirovine, ugovor o radu, odnosno pisana potvrda o sklopljenom ugovoru o radu ili odgovarajući dokaz o radu iz kojeg mora biti razvidna visina plaće državljanina treće zemlje, ukoliko državljanin treće zemlje radi manje od 3 mjeseca, dokaz o stipendiranju i rješenje o upisu u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava od nadležnog ministarstva te dokaz o ostvarivanju sredstava s navedene osnove.

Uredbom o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 35/18.; dalje - Uredba), člankom 2., propisano je da za ispunjenje uvjeta iz članka 54. točke 3. i članka 96. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima, državljanin treće zemlje mora mjesečno imati osigurana sredstva za uzdržavanje u visini od tri osnovice na temelju koje se utvrđuje visina zajamčene minimalne naknade u skladu s propisima o socijalnoj skrbi.

Sud nalazi da je pravilno tuženik ocijenio da tužiteljica nije pružila dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da ona i njezina obitelj ostvaruje redovita i dostatna sredstva za uzdržavanje.

Naime, pravilno je tuženik u provedenom postupku utvrdio kako otac tužiteljice ostvaruje mirovinu u iznosu od 2.390,39 kn, uz najamninu od 650,00 kn mjesečno, dok je tužiteljica tijekom 2019. godine ostvarila dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 32.452,40 kn, ali tijekom 2020. i 2021. nije ostvarila primanja.

Isto tako pravilno je tuženik utvrdio kako sporni nalog na kojeg se poziva tužiteljica nije uplaćen istoj, već njenoj sestri, dok navodi tužiteljice o svakomjesečnoj zaradi u vidu prodaje poljoprivrednih proizvoda na tržnici u B. B. nisu relevantni za predmetnu upravnu stvar.

Ovo sve iz razloga jer se u konkretnom slučaju radi o tročlanoj obitelji koja prema Uredbi mora imati minimum osiguranih sredstava za uzdržavanje u visini od 4.200,00 kn te se mora raditi o sigurnim i redovitim izvorima sredstava, a tužiteljica tijekom upravnog postupka, odnosno spora nije priložila nikakve dokaze da raspolaže s takvim sredstvima u minimalno propisanom iznosu.

Uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku i ovom sporu, koje tužiteljica svojim navodima nije dovela u sumnju, ovaj sud smatra da su rješenja tuženika i prvostupanjskog javnopravnog tijela donesena na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, budući da u slučaju tužiteljice nisu ispunjeni uvjeti za odobravanje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.

Na kraju sud navodi kako pozivanje tužiteljice na predmetno izdvojeno mišljenje Ustavnog suda Republike Hrvatske nije relevantno za ovu upravnu stvar, budući se isto odnosi na različitu činjeničnu i pravnu situaciju.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

Kako tužiteljica nije uspjela u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i  odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

 

U Osijeku 5. listopada 2021.

                                                                                                                  

Sudac

Berislav Babić v.r.

                                                       

Uputa o pravnom lijeku: 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).