- 1 -              Revt 256/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 256/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., protiv tuženika G. K. d.o.o. P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik E. S.-K., odvjetnik u Z., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-696/2013-2 od 16. prosinca 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2241/11 od 26. rujna 2012., u sjednici održanoj 5. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku tužiteljici isplatiti 622.830,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim izrekom presude i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 62.600,00 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2241/11 od 26. rujna 2012. u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 622.830,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. ožujka 2007. do isplate i to od 31. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa nadalje po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve to u roku od osam dana, i u točki II. izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2241/11 od 26. rujna 2012. u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti zatezne kamate na iznos od 622.830,00 kn tekuće od 1. ožujka 2007. do isplate i to od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi većoj od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa nadalje po stopi većoj od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu po stopi uvećanoj za više od pet  postotnih poena, i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik u roku od osam dana plati zatezne kamate na iznos od 622.830,00 kn koje teku od 1. ožujka 2007. do isplate i to od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi većoj od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa nadalje po stopi većoj od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu po stopi uvećanoj za više od pet postotnih poena.“.

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu toč. I. izreke tuženik podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 -dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu stečenog bez osnove koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je tuženik u razdoblju od 1. ožujka 2006. do 28. veljače 2007. neovlašteno odvozio nasipni materijal s deponija Z. 2 (na kčbr.2893/1 k.o. Z.) koji materijal je potom (kao podizvođač) dovezao, ugradio i naplatio od izvođača radova V. d.o.o. Z. čime je na teret tužiteljice, kao vlasnice mineralne sirovine, stekao nepripadnu imovinsku korist.

 

7. Nižestupanjski sudovi prihvatili su osnovanim činjenične i pravne tvrdnje tužbe te su tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari ocijenili osnovanim. Pritom nižestupanjski sudovi nisu prihvatili tvrdnju tuženika o potrebi umanjenja utuženog iznosa za nužne i korisne troškove koje je tuženik imao pri utovaru mineralne sirovine.

 

8. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

10. Iako uvodno navodi da reviziju podnosi „iz razloga po. čl. 385. st. 1. tč.1.3. ZPP-a“ postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ničim ne obrazlaže.

 

11. Stoga ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP nije našao postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

12. Pretežnim revizijskim navodima tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije moguće podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to ti navodi kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

13. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 1116. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje: ZOO). Smatra tuženik da je bio pošteni stjecatelj jer da nije morao niti mogao znati da sirovinu uzima s deponije za koju nije imao odobrenje. Stoga da ima pravo na naknadu nužnih troškova, za koje troškove mu sudovi neosnovano nisu umanjili zahtijevani iznos, odnosno da je neosnovano prvostupanjski sud odbio izvođenje dokaza na okolnost visine tih troškova.

 

14. Suprotno tvrdnji revidenta pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tuženik nije bio pošteni stjecatelj jer je propustio upotrijebiti pažnju dobrog gospodarstvenika i provjeriti postojanje ovlaštenja V. d.d. za korištenje mineralne sirovine na deponiju Z. 2. Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo i kada su zaključili da pripremne radnje poduzete radi odvoza mineralne sirovine ne predstavljaju nužne troškove koje ima u vidu odredba čl. 1116. ZOO (troškovi poduzeti da bi se stvar sačuvala od propasti ili oštećenja).

 

15. Ne postoji stoga ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

16. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 5. listopada 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.