Broj: Revr 955/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. K. iz S., zastupane po punomoćniku I. P., odvjetniku u S., protiv tužene Turističke zajednice Općine Rogoznica, zastupane po predsjednici S. J., a ova po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. i p. j.t.d. u Š., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-317/2013-2 od 25. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1766/12 od 13. studenoga 2012., u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi nedopuštenom i nezakonitom Odluka o razrješenju dužnosti temeljem koje je tužiteljici otkazan Ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen između stranaka 7. ožujka 2009., a koji je temeljem Zakona postao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa slijedom navedenog radni odnos tužiteljice nije prestao, te se obvezuje tužena vratiti tužiteljicu na radno mjesto direktorice Turističkog ureda Turističke zajednice Općine Rogoznica, uz priznanje i ispunjenje svih dospjelih prava iz Ugovora o radu. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljici da tuženoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu ili da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopuštena i nezakonita Odluka o razrješenju dužnosti direktorice Ureda Turističke zajednice, a kojom odlukom je tužiteljici ujedno otkazan ugovor o radu na određeno vrijeme, a slijedom toga predmet spora je i zahtjev tužiteljice da joj radni odnos kod tuženika nije prestao, te da je tuženik dužan vratiti tužiteljicu na prijašnje radno mjesto direktorice Turističkog ureda.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica sa tuženom sklopila Ugovor o radu dana 7. ožujka 2009. kojim je ujedno tužiteljica imenovana za direktoricu Turističkog ureda Turističke zajednice Općine Rogoznica,

- da je tužena na sjednici vijeća Turističke zajednice Općine Rogoznica od 28. ožujka 2012. donijela Odluku o razrješenju tužiteljice sa mjesta direktorice Ureda Turističke zajednice,

- da su po obavljenom nadzoru nadležnog ministarstva utvrđene nepravilnosti u sastavu vijeća Turističke zajednice Općine Rogoznica iz vremena donošenja predmetne odluke, te je naloženo da se iste nepravilnosti uklone,

- da se je vijeće Turističke zajednice u zakonitom sastavu izjasnilo o ranije donesenim odlukama istog tijela, pa tako i na sjednici od 18. kolovoza 2012. je jednoglasno usvojena Odluka o razrješenju tužiteljice kao direktorice Turističkog ureda Turističke zajednice Općine Rogoznica od 28. ožujka 2012.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz razloga što su kod donošenja Odluke o razrješenju tužiteljice, a ujedno i otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme, bile ispunjene pretpostavke iz čl. 61. st. 1. toč. 6. Statuta tužene.

Tužiteljica u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodeći da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da su izreke pobijanih presuda nerazumljive i proturječe same sebi i razlozima presude te da nisu u njima navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i proturječni, a posebno da postoji proturječnost zaključaka suda iz obrazloženja u odnosu na izreku presude te sadržaj spisa. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidentica ukazuje na to da sudovi nisu uopće razmotrili odredbu čl. 61. st. 2. Statuta prema kojem prijedlog za pokretanje postupka za razrješenje donose direktor, predsjednik, Skupština zajednice ili Nadzorni odbor, a da u konkretnom slučaju nije bilo ovlaštenog predlagača za donošenje pobijane odluke. Nadalje, tužiteljica ističe da je prvotna odluka o razrješenju nezakonito potvrđena na novoj sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2012. i koju odluku ona nije niti zaprimila. Pored navedenog tužiteljica smatra da je njen ugovor o radu na određeno vrijeme u biti protekom tri godine postao ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da je ukupno pobijana odluka nezakonita.

Suprotno navodima tužiteljice nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP iz razloga što obje nižestupanjske presude sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može zaključiti zbog čega su sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice. Također ne postoji proturječnost između obrazloženja nižestupanjskih odluka te njihovih izreka, a ne postoji niti proturječnost između stanja spisa i razloga o odlučnim činjenicama u nižestupanjskim presudama, slijedom čega se obje nižestupanjske presude mogu valjano ispitati. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužiteljica je sa tuženikom sklopila ugovor o radu na određeno vrijeme u trajanju od četiri godine za radno mjesto direktorice Turističkog ureda Turističke zajednice. Pritom treba napomenuti da se ne radi o klasičnom ugovoru o radu na određeno vrijeme, već o ugovoru koji ima elemente menadžerskog ugovora, odnosno na koji se primjenjuju odredbe Statuta tužene prema kojem se direktor Turističke zajednice imenuje na mandat od četiri godine. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da se na odluku o razrješenju dužnosti, a kojom je ujedno otkazan ugovor o radu na određeno vrijeme, ima primijeniti Statut tužene i koji u odredbi čl. 61. st. 1. toč. 6. predviđa mogućnost da ako turističko vijeće ne prihvati izvješće o radu direktora Turističkog ureda da isti može biti razriješen. U konkretnom slučaju upravo je turističko vijeće donijelo odluku kojom ne prihvaća izvješće o radu direktora, slijedom čega je bilo ovlašteno donijeti i pobijanu odluku kojom je automatizmom prestao i ugovor o radu tužiteljici. Nije u pravu tužiteljica kada smatra da je sporni ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen suprotno odredbi čl. 10. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) i koji bi u smislu odredbe čl. 10. st. 5. ZR se smatrao da je sklopljen na neodređeno vrijeme. To iz razloga jer se radi o specifičnom ugovoru za radno mjesto s posebnim ovlaštenjima koji ima elemente menadžerskog ugovora i gdje je mandat direktora četiri godine sukladno Statutu tužene.

U odnosu na revizijski prigovor tužiteljice da prije odluke o njenom razrješenju od strane turističkog vijeća nije postojao prijedlog ovlaštenog predlagača sukladno odredbi čl. 61. st. 2. Statuta tužene, proizlazilo bi da zaista prije donošenja pobijane odluke nije postojao prijedlog za pokretanje postupka za razrješenje direktora. Međutim, ovaj sud smatra da turističko vijeće može donijeti odluku u smislu odredbe čl. 61. st. 1. toč. 6. i na vlastitu inicijativu, a u čl. 61. st. 2. propisana je samo dužnost određenih osoba da stave prijedlog za razrješenje. Ovaj sud također prihvaća da je temeljem odluke turističkog vijeća tužene od 18. kolovoza 2012., a koje vijeće je konstituirano nakon obavljenog nadzora nadležnog ministarstva te utvrđenih nepravilnosti, u cijelosti je potvrđena ranija odluka o razrješenju tužiteljice s mjesta direktorice od 28. ožujka 2012. kada i nastaju svi pravni učinci takve odluke. Stoga ukupno nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 61. st. 1. toč. 6. Statuta tužene i temeljem koje odredbe je tužiteljici donesena odluka o razrješenju s mjesta direktorice, i ujedno odluka o otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme.

Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 20. travnja 2017.