- 1 -              Rev-x 529/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 529/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. „I.“ (I. I. R. O. I.) iz J., S. A., kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u S., protiv tuženika S. M. d.o.o., kojeg zastupaju punomoćnice I. M.-G. i S. F., odvjetnice u Odvjetničkom društvu G. i P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3510/2016 od 10. studenoga 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4624/10 od 1. srpnja 2016., u sjednici održanoj 5. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja S. „I.“ protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3510/2016 od 10. studenoga 2016. odbija se kao neosnovana.

 

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj P-4624/10 od 1. srpnja 2016. pod točkom I. odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime naknade materijalne štete iznos od 2.570.356,00 kn sa zateznom kamatom obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koja teče od dana presuđenja pa do isplate.“

 

Pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 556.121,87 kuna u roku od 15 dana.

 

2. Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-3510/2016 od 10. studenoga 2016. pod točkom I. izreke djelomično je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, dok je pod točkom II. izreke djelomično uvažio žalbu tužitelja i preinačio je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke koji sadrži odluku o parničnom trošku te je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 328.809,37 kuna, dok je odbio zahtjev tuženika za više zatraženi trošak u iznosu od 227.312,50 kuna kao neosnovan.

 

3. Protiv točke I. i dijela točke II. drugostupanjske presude kojom je naloženo tužitelju platiti parnični trošak, tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovnu odluku, a podredno preinačiti drugostupanjsku presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužitelja iz revizije te je predložio reviziju odbiti kao neosnovanu pri čemu je zatražio trošak odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete zbog uništenih 824 bala deka, koje su izgorjele u požaru od 23. prosinca 1993. u skladištu za koje je tuženik pružao usluge zaštite.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da su 4. rujna 1993. tužitelj kao naručitelj i tuženik kao izvršitelj usluge sklopili ugovor o pružanju usluga zaštite koja uključuje kontrolu ulaska u objekt (kontrolu ulaza i izlaza robe i osoba u i oko objekta), održavanja reda i mira u unutrašnjosti objekta

 

- da je 23. prosinca 1993. izbio požar na otvorenom skladištu zbog čega je došlo do izgaranja robe u skladištu (bala deka) te da je uzrok požara paljevina,

 

- da tuženik nije preuzeo ugovorom obvezu zaštite objekta od požara niti je utvrđen ikakav propust u postupanju djelatnika tuženika koji su nazvali vatrogasce pri čemu u skladištu nije postojao vatrogasni aparat, a djelatnici tuženika su reagirali čim su uočili vatru,

 

- da tužitelj nije dokazao da je osigurao područje skladišta zaštitom od požara,

 

- da tužitelj nije dokazao da roba predstavlja imovinu tužitelja nego da je roba zaprimljena kao humanitarna pomoć od strane darovatelja M., W.,

 

- da tužitelj nije imao suglasnost Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske zbog čega nije bio ovlašten prikupljati i raspoređivati humanitarnu pomoć na području Republike Hrvatske, ali da je roba deklarirana kao humanitarna pomoć te spada u kategoriju općekorisnog dobra namijenjenog krajnjem korisniku (prognanicima, izbjeglicama), a ne tužitelju.

 

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer nije utvrđeno postojanje propusta tuženika u izvršavanju njegove ugovorne obveze odnosno jer nije utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između štete tužitelja i rada djelatnika tuženika. Pri tome su sudovi primijenili odredbe čl. 262.-269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

 

10. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa kao niti prvostupanjska presuda čije zaključke je u cijelosti prihvatio drugostupanjski sud primjenom čl. 375. ZPP-a, a u obrazloženju prvostupanjske presude čije razloge je prihvatio drugostupanjski sud su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presude ne sadrže proturječnosti zbog kojih se njihova pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

11. Revizijski navodi tužitelja iscrpljuju se u osporavaju utvrđenog činjeničnog stanja (da djelatnici tuženika nisu obavljali svoj posao, da je tužitelj vlasnik robe) i davanju vlastite ocjene provedenih dokaza. Međutim, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a nije dopušteno podnijeti reviziju zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

12. Tužitelj u reviziji navodi da reviziju podnosi i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

13. Međutim, tužitelj nije sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a određeno naveo i obrazložio zbog čega smatra da bi sud pogrešno primijenio materijalno pravo pa stoga ovaj sud ovakve revizijske navode nije niti uzeo u obzir.

 

14. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

 

 

 

15. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 5. listopada 2021.