- 1 -              III Kr 82/2021-4

Broj: III Kr 82/2021-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. C., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenog A. C. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-818/17-43 od 27. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Zadru broj Kž-264/18-6 od 21. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog A. C. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-818/17-43 od 27. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Zadru broj Kž-264/18-6 od 21. listopada 2020., A. C. proglašen je krivim zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11., i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

2. Protiv te presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđeni A. C. putem branitelja, odvjetnika I. L. zbog „povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika s obzirom da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti; zbog povreda odredaba kaznenog postupka s obzirom da je optužba prekoračena; zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku s obzirom da je ta povreda utjecala na drugostupanjsku presudu“, s prijedlogom „da se pravomoćna presuda preinači na način da se u odnosu na osuđenika donese oslobađajuća presuda, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja kod drugog raspravnog suca.“.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u odgovoru predložilo da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan. Ovaj odgovor dostavljen je na znanje osuđenom A. C. i njegovom branitelju, odvjetniku I. L.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u svom zahtjevu ističe da mu je optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-820/17 od 20. travnja 2017. stavljeno na teret da je „... radi daljnje preprodaje na ilegalnom narkotržištu od nepoznate osobe pribavio veće količine droge marihuane ... u navedenom cilju držao ukupno 40.690,9 grama marihuane ...“, dok je pobijanim presudama proglašen krivim da je „nabavio i posjedovao tvari koje su propisom proglašene drogom i koje su namijenjene neovlaštenoj prodaji.“. Nastavno navodi da je u svojoj obrani izjavio da je točno da je kod njega u stanu pronađena utvrđena količina droge marihuana, kao i to da je ista bila upakirana kako je to naznačeno u optužnici. Međutim, da je tu drogu čuvao za drugu osobu za koju je kasnije obznanio da je riječ o K. M. Stoga smatra da je i drugostupanjski sud, odgovarajući na njegove žalbene navode iznesene protiv prvostupanjske presude, pogrešno zaključio da „iz nesporno utvrđene činjenice da je kod okrivljenika pronađena velika količina droge koja nikako ne može biti namijenjena za osobnu uporabu, jedini je mogući zaključak kako je riječ o drogi koja je namijenjena za daljnju prodaju.“. S tim u vezi, podnositelj zahtjeva smatra pogrešnim i zaključak drugostupanjskog suda o pravilnosti odluke prvostupanjskog suda kojom je odbijen prijedlog njegove obrane za traženje podataka o ostvarenoj telefonskoj komunikaciji između njega i svjedoka M., uz obrazloženje da nije bilo nikakvog razloga upuštati se u traženje odgovora na pitanje tko je vlasnik sporne droge. Pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-605/14-4 od 17. veljače 2015. (u kojoj je iznesen zaključak „Ako osoba posjeduje vlastitu drogu, onda je počinitelj, a ako čuva tuđu drogu namijenjenu prodaji, onda je sudionik i to pomagač.“), osuđeni A. C. u svom zahtjevu zaključno ističe da je riječ o pogrešnoj kvalifikaciji kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, zbog čega je u pobijanim presudama došlo do povrede kaznenog zakona na način da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

5.1. Istaknuti navodi zahtjeva, kojima se upire na povredu propisanu odredbom članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkom 4. ZKP/08., nisu osnovani. Prije svega, opis kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-818/2017-43 od 27. studenog 2017. (uključujući, dakle, njegov činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju) potpuno je identičan onom koji je sadržan u optužnici Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-820/17 od 20. travnja 2017. Pri tome i zakonski opis kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude i njegova pravna kvalifikacija u svemu odgovaraju činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je osuđenik pravomoćno proglašen krivim. Druga je stvar što ovaj osuđenik zapravo ne prihvaća kao pravilne zaključke prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja u izreci prvostupanjske presude, koje je kao takve u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud, zaključivši da je žalba tada optuženog A. C. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (u kojoj su isticani istovjetni navodi kao i sada u ovom zahtjevu) neosnovana.

5.2. Premda su ostali izneseni navodi zahtjeva istaknuti u okviru zakonom propisane osnove iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkom 4. ZKP/08., iz suštine njihova sadržaja proizlazi da osuđenik njima zapravo problematizira ispravnost činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćnoj presudi tražeći njegovu preocjenu, a sve u namjeri da izazove odluku suda trećeg stupnja bez uvjeta predviđenih u zakonu. Međutim, pogrešno utvrđeno činjenično stanje ne može biti osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

6. Podnositelj zahtjeva nadalje navodi da mu optužnicom povodom koje su donesene pobijane presude nije stavljeno na teret da bi postupao „s ciljem pribavljanja materijalne koristi radi daljnje preprodaje na ilegalnom narkotržištu.“. Ističe da on, ne samo da nije ostvario bilo kakvu materijalnu korist, već je i izričito u svojoj obrani naveo da za svoju „uslugu“ čuvanja robe nije trebao dobiti nikakvu nagradu. Osim što u tijeku postupka nije izveden nijedan dokaz iz kojega bi proizlazilo postojanje elementa koristoljublja kod njega, indikativno je to što u torbi koja je kod njega pronađena prilikom pretrage doma i drugih prostorija nije pronađena nijedna bilješka o dugovima, nijedan sumnjivi kontakt ili bilo koji drugi indicij koji bi govorio u prilog tome da je on postupao s ciljem pribavljanja materijalne koristi, odnosno koristoljublja kao pobude iz koje je kazneno djelo počinjeno. Osim što je koristoljublje u pobijanim presudama uzeto kao otegotna okolnost, sudovi su na temelju iste samostalno i neovisno od bilo kakve inicijative ovlaštenog tužitelja otvorili prostor primjeni članka 40. stavaka 2. i 5. KZ/11., čime je, po mišljenju podnositelja zahtjeva, ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. koja se sastoji u prekoračenju optužbe od strane nadležnih sudova.

6.1. Ovi navodi zahtjeva istaknuti su u okviru zakonom propisane osnove iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 1. točkom 9. ZKP/08. Riječ je, dakle, o razlogu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koji se, sukladno odredbi članka 517. stavka 2. ZKP/08., može isticati samo ako je bio istaknut u žalbi protiv prvostupanjske presude ili se radi o povredi počinjenoj u drugostupanjskom postupku. Budući da osuđeni A. C. ovu povredu nije isticao ni u žalbi protiv prvostupanjske presude podnesenoj po tadašnjem branitelju, odvjetniku F. O. (listovi 332 do 337 spisa predmeta Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-818/2017) ni u onoj koju je podnio po tadašnjem branitelju, odvjetniku L. P. V. (listovi 340 do 342 spisa predmeta Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-818/2017), njegov zahtjev u ovom dijelu nije dopušten.

6.2. Međutim, prethodno istaknuti navodi ne bi bili osnovani ni u slučaju da je konkretni zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u tom dijelu dopušten. Prije svega, koristoljublje samo po sebi nije bitan element kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11. za koje je osuđeni A. C. pravomoćnom presudom proglašen krivim, već je riječ o pobudi iz koje se, između ostalih, može počiniti i to kazneno djelo. Prema tome, radi se o činjeničnom pitanju koje je prvostupanjski sud mogao utvrđivati i utvrditi nevezano za prijedloge ovlaštenog tužitelja u smislu primjene odredbe članka 40. stavaka 2. i 5. KZ/11., odnosno mogućnosti izricanja novčane kazne kao sporedne kazne za kazneno djelo počinjeno iz koristoljublja. Utvrdivši u postupanju tada optuženog A. C. taj element, prvostupanjski mu je sud koristoljublje cijenio kao otegotnu okolnost prilikom odmjeravanja kazne (stranica 10., odlomak 4. presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-818/2017-43 od 27. studenog 2017.). Prema tome, i ovdje je riječ o problematiziranju ispravnosti činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćnoj presudi zbog čega se, kao što je već prethodno navedeno, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti.

7. U okviru osnove propisane odredbom članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. osuđeni A. C. ističe da su mu drugostupanjskom presudom povrijeđena pravo na obranu, pravo na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku budući da je ovaj kazneni postupak proveden na način koji predstavlja kršenje njegovih temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. - dalje u tekstu: Ustav) i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ -Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - dalje u tekstu: Konvencija). Obrazlažući navedeno, ističe da je prvostupanjski sud na 6. stranici svoje presude samo naveo dokaz proveden vještačenjem bioloških tragova i papilarnih linija na drogi oduzetoj od njega s pripadajućim potvrdama, dok ga ni na koji način nije analizirao, a drugostupanjski sud, ne samo da nije provjerio tu žalbenu osnovu i posvetio joj dužnost kontrolnog suda, već je sasvim općenito, neodređeno i bez zakonom predviđenog pravnog interesa propustio utvrditi stanje stvari ili se na bilo koji način očitovati o tom žalbenom navodu. Nadalje ističe da iz drugostupanjske presude nije moguće utvrditi na koji je način drugostupanjski sud došao do zaključka da ne postoji proturječje između razloga i izreke prvostupanjske presude, već se ograničio na obrazloženje svojstveno presudama u kojima se zaobilazi i samo formalno ulazi u žalbeni postupak, što je dovelo do obezvrjeđivanja žalbenih argumenata obrane. Također smatra da je drugostupanjski sud potpuno arbitrarno utvrdio pravo prvostupanjskog suda da ne prihvati njegovu obranu te da činjenično stanje utvrdi bez te obrane iako je prvostupanjski sud činjenično stanje, i to ono nesporno u kontekstu čuvanja droge od strane osuđenog A. C., utvrdio na temelju njegovog izričitog priznanja.

7.1. Tvrdnju da je prvostupanjski sud na 6. stranici svoje presude samo naveo izvedene dokaze, no da ih uopće nije analizirao podnositelj zahtjeva isticao je u žalbi protiv prvostupanjske presude podnesenoj po svom tadašnjem branitelju, odvjetniku F. O., i to u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu žalbi državnog odvjetnika i okrivljenog A. C., drugostupanjski je sud zaključio da žalba okrivljenika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. nije osnovana „jer iznijeti razlozi o odlučnim činjenicama u prvostupanjskoj presudi su potpuno jasni i bez proturječja, dok se iznijeti razlozi zbog tog žalbenog osnova svode na prigovore ocjeni sadržaja provedenih dokaza.“. (stranica 3., odlomak 3. presude Županijskog suda u Zadru broj Kž-264/2018-6 od 21. listopada 2020.). Nastavno je navedeno da drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske presude, gdje su određeno i potpuno izložene činjenice koje je prvostupanjski sud utvrdio izvedenim dokazima, izneseni su razlozi za donesene zaključke, kao i razlozi kojima se prvostupanjski sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a posebno pri utvrđivanju postojanja kaznenog djela i krivnje optuženika, zaključujući da ne postoji „nikakva bitna povreda postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08,  na koju bi se mogao odnositi sadržaj žalbe, zbog čega se okrivljenik upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.“. Drugostupanjski sud je, osim toga, prvostupanjsku presudu ispitao i u smislu odredbe članka 476. stavka 1. ZKP/08. te ni pri tome nije utvrdio postojanje bilo koje od povreda na koje pazi po službenoj dužnosti. Jednako tako, drugostupanjski sud je obrazložio, odnosno odgovorio je i na žalbene navode okrivljenika usmjerene osporavanju pravilnosti činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi, zaključivši da su i ti žalbeni navodi neosnovani, a druga je stvar što se podnositelj zahtjeva s takvim zaključcima drugostupanjskog suda ne slaže.

7.2. Kako je, dakle, drugostupanjski sud odgovorio na sve navode žalbe tada optuženog A. C. protiv prvostupanjske presude, podnositelj zahtjeva nije u pravu ni kada tvrdi da su mu drugostupanjskom presudom povrijeđena pravo na obranu, pravo na pravično suđenje i pravo na obrazloženu sudsku odluku i time ostvarena osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka propisana člankom 517. stavkom 1. točkom 3. ZKP/08.

8. Zbog navedenog je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan trebalo odbiti, te presuditi kao u izreci, na temelju članka 512. u vezi s člankom 519. ZKP/08.

Zagreb, 5. listopada 2021.