Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 72/2020-9
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika H. M. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika H. M., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 20. studenog 2019. broj K-46/2011-290, u sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2021.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e :
I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, prihvaćanjem žalbe optuženika H. M. i po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na optuženika H. M. i kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 5) izreke te u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženika H. M. i kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 3) izreke i kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 6) izreke te u odnosu na optuženicu G. P. i kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 4) izreke i kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 6) izreke te se u tim dijelovima predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.
Žalba državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 5) izreke osuđujućeg dijela presude je bespredmetna.
II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci od 20. studenog 2019. broj K-46/2011-290 u točki 5) izreke proglašen je krivim optuženik H. M. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora u trajanju 8 mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 77. KZ/11. i članka 560. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) od optuženika H. M. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom te je utvrđeno da novčani iznos od 30.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom opisanim pod točkom 5) izreke, koji iznos je imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženiku H. M. da Republici Hrvatskoj isplati iznos od 30.000,00 kuna u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.
3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08. u odnosu na kazneno djelo iz točke 5) izreke u iznosu od 2.000,00 kuna.
4. Na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. optuženik H. M. i optuženica G. P. oslobođeni su od optužbe za kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11., opisana u točkama 1) i 2) izreke, za kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisana u točkama 3) i 4) te za kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano u točki 6) izreke.
5. Na temelju članka 158. ZKP/08. Republika Hrvatska je s imovinskopravnim zahtjevom u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 6) izreke upućena na parnicu.
6. Na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08. odbijen je prijedlog za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od optuženika H. M. i optuženice G. P. u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 1), 2), 3) i 4) izreke presude.
7. Na temelju "članka 449. stavka 1. ZKP/08." (pravilno je članka 149. stavka 1. ZKP/08.) troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci i nagrada branitelja u odnosu na oslobađajući dio presude za kaznena djela pod točkama 1), 2), 3), 4) i 6) padaju na teret proračunskih sredstava.
8. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik u odnosu na oslobađajući dio presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona te u odnosu na osuđujući dio pobijane presude zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u osuđujućem dijelu da pobijanu presudu preinači u odluci o kazni i troškovima kaznenog postupka "sve sukladno navodima žalbe".
9. Protiv osuđujućeg dijela presude žalbu je podnio optuženik H. M. po branitelju G. M., odvjetniku u R., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "pobijanu presudu preinači, te oslobodi od optužbe žalitelja, odnosno odbije optužbu, odnosno da ju ukine i vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu".
10. Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika H. M. s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana, a odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je optuženica G. P. po branitelju N. S., odvjetniku u R., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i u odnosu na tu optuženicu potvrdi pobijana presuda.
11. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
12. Sjednica vijeća održana je, sukladno odredbi članka 475. stavka 4. ZKP/08-19, u odsutnosti uredno obaviještenih državnog odvjetnika, optuženika H. M. i njegovog branitelja G. M., odvjetnika u R., koji su u žalbi zahtijevali obavijest o sjednici vijeća.
13. Žalba državnog odvjetnika je dijelom osnovana, a dijelom bespredmetna, dok je žalba optuženika H. M. osnovana.
O žalbama optuženika H. M. i državnog odvjetnika u odnosu na osuđujući dio presude.
14. Prije svega treba reći da optuženik H. M. nije u pravu kada u žalbi, u okviru žalbene osnove povrede kaznenog zakona, dovodi u pitanje postojanje pravnog kontinuiteta i pravilnu primjenu blažeg zakona u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. KZ/11., opisano u točki 5) osuđujućeg dijela izreke pobijane presude.
14.1. Optuženik u žalbi navodi da je pitanje pravnog kontinuiteta sporno jer da "ako tvrtka nije temeljem spornog računa platila ništa, niti temeljem PDV-a, tada nije pretrpjela štetu". Također dalje navodi da ako je točno da je gotovina proslijeđena tvrtki svjedoka B. i da ako taj svjedok nije tražio isplatu 57.000,00 kuna, u tom slučaju nema kontinuiteta s novim Kaznenim zakonom.
14.2. Također, u odnosu na pitanje primjene blažeg zakona optuženik ističe da je on suđen za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. KZ/11., a da "osnovno djelo iz čl. 337 st. 1 je bilo do 30.000 kn" pa "ako se radi o presudi za osnovni oblik djela, tada treba kao blaži zakon primijeniti stari KZ, u kojem je zapriječena kazna bila do 3 godine zatvora, i po kojem je apsolutna zastara 10 godina, što znači da je prije presude ona već nastupjela."
14.3. Takav žalbeni prigovor optuženika H. M. nije utemeljen.
14.4. Bitno obilježje kaznenog djela opisanog u točki 5) osuđujućeg dijela izreke pobijane presude je imovinska korist u iznosu od 30.000,00 kuna za koji iznos se optuženik H. M. tereti da ga je prisvojio na štetu trgovačkog društva R. d.o.o. R. u kojem je u inkriminiranom periodu bio odgovorna osoba. Stoga se, nasuprot mišljenju žalitelja, u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu iz članka 337. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04. 84/05. i 71/06. - dalje: KZ/97.), koji zakon je bio na snazi tempore criminis, već o kaznenom djelu iz članka 337. stavka 3. u svezi stavka 1. KZ/97. za koje kazneno djelo je bila propisana kazna zatvora od 1 do 5 godina. Slijedom iznijetoga, zastara kaznenog progona za navedeno kazneno djelo, sukladno odredbi članka 81. stavka 1. alineje 4. KZ/11. (koji zakon u konkretnom slučaju treba primijeniti sukladno odredbi članka 86. KZ/11.), nastupa nakon 15 godina od počinjenja kaznenog djela, koji rok se, sukladno odredbi članka 81. stavka 3. KZ/11., u konkretnom slučaju produžuje za dvije godine, što u konkretnom slučaju znači da zastara nastupa 2023. godine. Uz to treba reći da je za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97., sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. rujna 2006. broj Su-IV-155/2006, bilo potrebno da „znatna šteta i "znatna imovinska korist", kao zakonsko obilježje tog kaznenog djela, prelazi 30.000,00 kuna, što u ovom konkretnom predmetu nije slučaj.
14.5. Stoga, pravni kontinuitet prvostupanjski sud, protivno žalbenom prigovoru, pravilno nalazi u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11., a taj zakon je u konkretnom slučaju za počinitelja blaži zakon u odnosu na zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, s obzirom na blažu zapriječenu kaznu jer je za kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. KZ/11. zapriječena kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina za razliku od kaznenog djela iz članka 337. stavka 3. KZ/97. sa zapriječenom kaznom zatvora od 1 do 5 godina.
14.6. Slijedom iznijetoga, nije ostvarena žalbena osnova povrede kaznenog zakona na koju upire žalitelj, a ni neka druga povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 476. stavka 1. ZKP/08-19.
14.7. Međutim, u pravu je optuženik kada dovodi u sumnju pravilnost, a time i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na predmetno kazneno djelo jer je, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, barem za sada ostalo sporno je li optuženik na štetu trgovačkog društva R. d.o.o. R., u kojem je u inkriminiranom periodu bio odgovorna osoba, prisvojio iznos od 30.000,00 kuna i time stekao protupravnu imovinsku korist, a koji iznos mu je, kako se to navodi u optužnici, isplaćen od strane A. Č., za radove na izgradnji objekta u S. na kojim radovima su, uz trgovačko društvo B. d.o.o., bili angažirani zaposlenici trgovačkog društva R. d.o.o.
14.8. Optuženik u žalbi pravilno ističe da iz iskaza svjedoka R. B. koji je vlasnik trgovačkog društva B. d.o.o. i koja tvrtka je, prema njegovom iskazu, od strane optuženika bila angažirana na poslovima izgradnje objekta investitora A. Č., proizlazi da mu je optuženik upravo za taj posao u više navrata platio na ruke 5.000,00 do 10.000,00 kuna, što govori u prilog obrane optuženika M. da je novcem koji je dobio od Č. plaćao radnike na gradilištu. Da je iznos od 30.000,00 do 40.000,00 kuna isplaćen optuženiku da plati radnike na gradilištu potvrđuje i svjedok Č., a što prvostupanjski sud propušta cijeniti, na što s pravom u žalbi ukazuje optuženik, iako je ta okolnost od utjecaja na utvrđivanje odlučne činjenice je li optuženik iznos od 30.000,00 kuna zadržao za sebe i na takav način stekao protupravnu imovinsku korist, a time i trgovačkom društvu u kojem je bio odgovorna osoba pričinio štetu, kako mu je to stavljeno na teret optužnicom ili je tim novcem platio radnike na gradilištu.
14.9. Slijedom iznijetoga, trebalo je prihvatiti žalbu optuženika H. M., ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. KZ/11., opisano u točki 5) izreke pobijane presude i odlučiti kao pod točkom I. izreke.
15. S obzirom da je prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu ukinuta, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka u tom dijelu postala je bespredmetna.
16. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će u potpuno izmijenjenom vijeću ponovno ocijeniti sve izvedene dokaze, a po potrebi i nove, pri čemu će posebnu pažnju posvetiti ocjeni iskaza ispitanih svjedoka u korelaciji s obranom optuženika H. M. i to svjedoka R. B. i B. J. koji su obavljali predmetne radove, a osobito iskaza svjedoka A. Č., kao investitora, kojeg valja podrobnije ispitati u odnosu na okolnost je li i kada od trgovačkog društva R. d.o.o. tražio ponudu za izvođenje građevinskih radova na njegovom objektu u S. i je li takvu ponudu dobio, za koje radove i na koji novčani iznos, koliko je ukupno sredstava isplatio za izvedene radove na objektu u S., na koji način su radovi plaćeni i kome, a osobito koliko novca je ukupno dao optuženiku na ruke i u koju svrhu. Nakon toga će, vodeći računa o argumentaciji ove drugostupanjske odluke, donijeti novu presudu koju će valjano obrazložiti u skladu s odredbom članka 459. ZKP/08-19.
O žalbi državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude
17. Državni odvjetnik u žalbi u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude za kaznena djela iz točaka 1) do 4) izreke pobijane presude ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da su u tom dijelu "razlozi presude nerazumljivi i proturječni", jer da "nije jasno da li sud smatra da su iznosi navedeni u točkama 1) do 4) optužnice utrošeni u korist R. I.-a pa je donijeta iz tog razloga oslobađajuća presuda ili sud smatra da su te iznose okrivljenici prisvojili i utrošili za svoje potrebe pa je pozajmica R. Đ. povrat tih sredstava". Obrazlažući citiranu povredu državni odvjetnik zapravo polemizira s pravilnošću utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku pa, stoga, u tom dijelu nije počinjena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.
18. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na kaznena djela iz članka 246. stavka 1. KZ/11., opisana u točkama 1) i 2) oslobađajućeg dijela pobijane presude, žalitelj navodi da se, protivno utvrđenju suda, radi o "zlouporabi poslovne kartice na način da su troškovi kartice plaćeni na teret R. I.-a iako okrivljenici nisu dostavili dokaz da se radi o poslovnom trošku, zbog čega nije bilo uvjeta da se ti računi plate na teret R. I.-a". Uz to državni odvjetnik ističe da "nije odlučno o kakvoj se vrsti troška radi jer već temeljem činjenice da korisnik poslovne kartice nije dostavio dokumentaciju kojom se trošak može opravdati, računovodstveno se radi o trošku koji se ne može naplatiti na teret pravne osobe već na teret korisnika poslovne kartice". Isto se, po mišljenju državnog odvjetnika, odnosi i na iznose plaćene poslovnom karticom optuženice P. iz točke 2) izreke presude "za koje se u činjeničnom opisu izričito navodi da nemaju obilježja poslovnog troška", jer ti troškovi koje je "svojom poslovnom karticom platila II-okr. G. P. bez obzira u čiju korist je trošak izvršen, ako nisu poslovno opravdani, terete korisnika kartice".
18.1. Takav žalbeni prigovor nije utemeljen.
18.2. Prije svega treba reći da je potpuno pogrešna žalbena tvrdnja da u konkretnom slučaju, za opstojnost navedenih kaznenih djela, nije odlučno o kakvoj se vrsti troška radi, već da je dovoljno da korisnik poslovne kartice nije dostavio dokumentaciju kojom bi taj trošak opravdao. Upravo suprotno, bitno obilježje kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. KZ/11., koje je stavljeno na teret optuženiku H. M. i optuženici G. P. u točkama 1) i 2) izreke, je protupravno stjecanje imovinske koristi na štetu trgovačkog društva u kojem su u inkriminiranom periodu bili odgovorne osobe pa je, stoga, protivno mišljenju žalitelja, odlučno o kojoj vrsti troška se radi jer upravo o toj činjenici ovisi je li poslovna kartica korištena u poslovne ili privatne svrhe, odnosno je li time stečena protupravna imovinska korist optuženicima, odnosno pričinjena šteta trgovačkom društvu u kojem su oni bili odgovorne osobe. Okolnost da trošak učinjen korištenjem poslovne kartice nije opravdan odgovarajućom dokumentacijom svakako jest propust u knjigovodstveno računovodstvenom smislu, ali taj propust ne znači nužno da su takvim postupanjem u ponašanju optuženika ostvarena bitna obilježja kaznenih djela stavljenih im na teret u točkama 1) i 2) izreke pobijane presude.
18.3. Naime, već iz činjeničnog opisa kaznenih djela pod točkama 1) i 2) izreke proizlazi da je kaznenopravna odgovornost optuženika utemeljena samo na činjenici da su izvršena plaćanja poslovnom karticom za koja nisu ispunjeni uvjeti da se smatraju poslovnim troškom jer nisu opravdani predajom računa i dokumentacije o poslovnoj namjeni troška, što je na tragu žalbene argumentacije državnog odvjetnika, međutim, sama ta činjenica, kao što je ranije navedeno, ne dokazuje sama po sebi da su se optuženici protupravno okoristili korištenjem poslovne kartice na štetu trgovačkog društva za iznose navedene u činjeničnom opisu, neovisno o tome što iskazi pojedinih svjedoka i rezultat financijsko knjigovodstvenog vještačenja ukazuju na to da je bilo propusta u vođenju knjigovodstva trgovačkog društva. To tim više što optuženici u svojim obranama tvrde da su poslovnu karticu koristili u poslovne svrhe, dok iz iskaza pojedinih svjedoka proizlazi da su za određene transakcije dobivali račune od korisnika kartice, ovdje optuženika, da je trošak goriva uglavnom pravdan odgovarajućom dokumentacijom (J. Z. - administrativna tajnica i zadužena za vođenje blagajne), da je i gotovina, za koju optuženici također tvrde da je podizana za namirenje troškova poslovanja tvrtke, podizana i karticama, da računi vezani uz kartično poslovanje nisu bili knjiženi ni evidentirani (G. P. Š. - stečajna upraviteljica), da je optuženik M. znao zagubiti račune kojim je plaćana autocesta kao i račune za kupljeni materijal kojim se služilo trgovačko društvo (J. Z. – vlasnica knjigovodstvenog servisa), da iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog računa proizlazi da iznos od 23.498,91 kunu (M.) i iznos od 17.801,27 (P.) nije priznat kao materijalni trošak samo iz razloga što nije pravdan vjerodostojnom financijsko knjigovodstvenom dokumentacijom iako za dio 2007. kao i za 2008. godinu (dio inkriminacija u odnosu na kaznena djela iz točaka 1) i 2) izreke se odnosi i na 2008. godinu) financijsko knjigovodstvo uopće nije vođeno pa opravdanost pojedinih troškova nije niti mogla biti provjerena u poslovnim knjigama, što potvrđuju u svojim iskazima svjedokinja G. P. Š. i financijsko knjigovodstvena vještakinja K. P.
18.4. U odnosu na dio inkriminacija iz točke 2) izreke protiv optuženice G. P., a tiče se troška za sunčane naočale u iznosu od 870,00 kuna i troška računa za noćenje optuženika H. M. u hotelu B. u iznosu od 1.216,00 kuna, koji troškovi su plaćeni poslovnom karticom koju je koristila optuženica G. P., treba reći da su ti troškovi, kao što je vidljivo već iz činjeničnog opisa, učinjeni i pravdani računima. Što se tiče računa troška noćenja H. M. u H. B. u iznosu od 1.216,00 kuna koji je plaćen poslovnom karticom koju je koristila optuženica G. P., treba reći da plaćanjem toga računa za hotelsku uslugu koju je koristio H. M., optuženica G. P. nije mogla steći imovinsku korist na štetu trgovačkog društva R.-I. d.o.o., već bi se, eventualno moglo raditi o imovinskoj koristi koju bi, pod pretpostavkom da trošak nije bio opravdan, stekao optuženik H. M., a kojem se ta inkriminacija ne stavlja na teret, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. U odnosu na trošak sunčanih naočala u iznosu od 870,00 kuna treba reći da bi taj trošak, za koji optuženica tvrdi da je učinjen u svrhu reprezentacije kao poklon poslovnom partneru, i prema vještačkom nalazu mogao biti priznat kao poslovni trošak pod pretpostavkom da je na poleđini računa navedeno ime i prezime osobe za koju su te naočale kupljene, a što u ovom slučaju nije učinjeno, pa i taj dio inkriminacije i prema mišljenju ovoga suda, u nedostatku drugih dokaza koji bi dokazivali suprotno, treba tumačiti u korist optuženice, kako to pravilno tumači i prvostupanjski sud. Slijedom iznijetoga, potpuno je pogrešna žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da je "bez obzira kome je poklon namijenjen, bez obzira tko je noćio u hotelu", sama činjenica da ti troškovi, prema vještačkom nalazu i mišljenju, u konkretnom slučaju u knjigovodstvenom smislu nemaju obilježje poslovnog troška, dokaz kaznenopravne odgovornosti optuženice kao korisnika poslovne kartice.
18.5. Stoga je i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, cijeneći naprijed iznijete okolnosti, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazano da bi optuženici pod točkama 1) i 2) izreke počinili kaznena djela iz članka 246. stavka 1. KZ/11. na način kako im je to stavljeno na teret optužnicom pa je u tom dijelu trebalo odbiti žalbu državnog odvjetnika, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao pod točkom II. izreke.
19. Međutim u pravu je državni odvjetnik kada žalbom dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na optuženike H. M. i G. P. za kaznena djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisana u točkama 3) i 4) izreke pobijane presude.
19.1. Državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud činjenično stanje pogrešno utvrdio i iz tako utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio da su optuženici novčane iznose koje su podigli iz blagajne na ime akontacije materijalnih troškova i to M. u iznosu od 484.759,53 kuna, a P. u iznosu od 268.450,00 kuna, "iskoristili za podmirenje stvarnih materijalnih troškova društva kao i da se ti iznosi imaju prebiti sa pozajmicom R. Đ. iz 2008". Ukazuje na činjenicu, proisteklu iz provedenog vještačenja, da su te iznose optuženici uzeli s "računa društva", a nisu opravdali dokumentacijom te da podizanje novca iz blagajne društva bez valjane dokumentacije nije rezultat neznanja i nesnalaženja jer da je jedan dio novca koji je podizan iz blagajne optuženik M. i opravdao vjerodostojnom dokumentacijom što mu je i priznato provedenim vještačenjem. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno "ocijenio dokazanim da su sva sredstva koja su okrivljenici uzeli na ime akontacija materijalnih troškova utrošena za potrebe poslovanja društva na temelju iskaza nekoliko svjedoka o manjim isplatama troškova i dijela plaće u manjim iznosima u odnosu na ukupno prisvojen novac". Dalje navodi da "svjedočenja zaposlenica u upravi R. I. i knjigovodstvenog servisa potvrđuju da su okrivljenici namjerno ignorirali zahtjeve knjigovodstva za dostavu poslovne dokumentacije potrebne za pravilno knjiženje i pravdanje primljenih akontacija", a također smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje "kada je iznos pozajmice R. Đ. u R. I. prebio sa sredstvima koja su na teret R. I. u ranijim poslovnim godinama prisvojili I-okr. H. M. i II.-okr. G. P." Zaključno ističe da je nejasno smatra li sud da su iznosi "utrošeni u korist R. I.-a pa je donijeta iz tog razloga oslobađajuća presuda ili sud smatra da su te iznose okrivljenici prisvojili i utrošili za svoje potrebe pa je pozajmica R. Đ. povrat tih sredstava".
19.2. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u odnosu na kaznena djela iz točaka 3) i 4) izreke, između ostalog, navodi da kada se uzmu u obzir iskazi pojedinih svjedoka i sadržaj materijalne dokumentacije iz kojih proizlazi da je "bilo radnika kojima se puna plaća isplaćivala na ruke, da je bilo radnika kojima su se određeni iznosi isto tako isplaćivali na ruke, da su okrivljenici plaćali određene obveze T. „R.-i.“ d.o.o. putem općih uplatnica ili u gotovini", a što vještakinja nije mogla uzeti u obzir jer ista vještači samo na temelju vjerodostojne knjigovodstvene dokumentacije, a ne na temelju iskaza svjedoka i uz činjenicu da dijela dokumentacije za 2008. godinu nema, proizlazi da nema dokaza da su "okrivljenici bilo što od podignutih akontacija materijalnih troškova" trošili za svoje potrebe pa ih je primjenom načela "in dubio pro reo" trebalo osloboditi od optužbe. Međutim, u nastavku prvostupanjski sud navodi da je "I-okrivljenik (preko R. Đ.) nedvojbeno uplatio na ime pozajmice T. „R.-i.“ d.o.o. iznos od 1.000.000,00 kuna koji je iznos potrošen isključivo na potrebe podmirenja obveza navedenog trgovačkog društva" te da je trgovačko društvo R.-I. d.o.o. "dužno još 887.023,08 kn", a da u isto vrijeme to trgovačko društvo ima potraživanja od optuženika M. i optuženice P. u visini od 697.961,47,00 kuna pa je, prema mišljenju prvostupanjskog suda, jasno da su optuženici dali više od onoga što su primili, odnosno da su "u konačnici više pozajmili od koristi koju su ostvarili".
19.3. Ovakvim obrazloženjem prvostupanjskog suda ostaje nejasno smatra li prvostupanjski sud da, s obzirom na iskaze pojedinih svjedoka o isplatama plaća ili dijela plaća na ruke i podmirenja određenih materijalnih troškova poslovanja gotovinom podignutom iz blagajne društva, koji iznosi su daleko niži od iznosa za koje se terete optuženici, treba tumačiti da su, u situaciji kada nedostaje i dio poslovne dokumentacije iz 2008. godine (iako inkriminacijama u točkama 3) i 4) izreke nije obuhvaćena 2008. godina već ranije godine), cjelokupan iznos naveden u činjeničnom opisu tih kaznenih djela koji je podignut iz blagajne društva, optuženici utrošili u poslovne svrhe pa ih iz tog razloga, primjenom načela in dubio pro reo, treba osloboditi od optužbe, ili prvostupanjski sud smatra da je osnova za donošenje oslobađajuće presude što su ti iznosi sredstava podignuti iz blagajne društva u svrhu kompenzacije radi namirenja međusobnih dugovanja i potraživanja između optuženika i trgovačkog društva u kojem su bili odgovorne osobe, uključujući i pozajmicu od 1.000.000,00 kuna koja datira iz 2008. godine, na što s pravom u žalbi ukazuje državni odvjetnik.
19.4. Stoga je činjenično stanje u tom dijelu, barem za sada, pogrešno utvrđeno pa je pobijanu presudu u tom dijelu trebalo ukinuti.
20. U odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11, opisano u točki 6) izreke pobijane presude državni odvjetnik u žalbi dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tvrdnjom da je, u skladu s rezultatima financijsko knjigovodstvenog vještačenja, porezna obveza nastala u trenutku izdavanja privremene situacije koja predstavlja račun pa da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da optuženik nije postupao s izravnom namjerom da izbjegne plaćanje poreza, a da je, uz optuženika H. M., optuženica G. P. na radnom mjestu zamjenika direktora bila „zadužena i odgovorna upravo za financijske i knjigovodstvene poslove uključujući nadzor nad vođenjem ulaznih i izlaznih računa“. Stoga smatra da je „pravilnim utvrđenjem činjeničnog stanja za ovo kazneno djelo sud trebao naći utvrđenim da su okrivljenici neprijavljivanjem PDV-a po navedenoj privremenoj situaciji počinili kazneno djelo utaje poreza i carina iz optužnice i to upravo sa izravnom namjerom uskrate PDV-a“.
20.1. Što se tiče žalbene osnove povrede kaznenog zakona državni odvjetnik ističe da je sud pogrešno ocijenio da nisu u ponašanju optuženika ostvarena obilježja kaznenog djela nego prekršaja jer zakonski opis kaznenog djela iz članka 256. KZ/11 „propisuje kažnjivost za utaju porezne obveze koja premašuje 20.000,00 kuna, što znači da utaja porezne obveze ispod tog iznosa predstavlja prekršaj i potvrđuje istovjetnost namjere utaje poreza kod kaznenog djela i prekršaja“. Smatra da je prvostupanjski sud na takav način povrijedio kazneni zakon iz osnove u članku 469. točki 1. ZKP/08.
20.2. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, na temelju članka 476. stavka 1. ZKP/08-19, utvrdio je da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano u točki 6) izreke pobijane presude jer je u tom dijelu izreka pobijane presude u proturječju s razlozima, a i razlozi dani u obrazloženju pobijane presude u odnosu na to kazneno djelo su međusobno proturječni.
20.3. Naime, prvostupanjski sud je optuženika H. M. i optuženicu G. P. oslobodio od optužbe za kaznena djela opisana pod točkama 1), 2), 3), 4) i 6) izreke pobijane presude pozivom na odredbu članka 453. točke 3. ZKP/08. Međutim, u razlozima zbog kojih smatra da optuženici nisu počinili kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano u točki 6) izreke pobijane presude prvostupanjski sud navodi da je "došlo do prekršaja, a ne do kaznenog djela", što bi bila osnova za oslobođenje od optužbe po članku 453. točki 1. ZKP/08., jer u tom slučaju nema kaznenog djela, a što izreku čini proturječnom razlozima. Također, u nastavku obrazloženja prvostupanjski sud ističe da su povrijeđeni propisi koji se odnose na reguliranje poreznih obveza čime su ostvarena objektivna obilježja utuženog kaznenog djela, ali da nedostaje "dokaza da je ostvaren subjektivni element", odnosno izravna namjera na počinjenje kaznenog djela, pa, stoga, postoji i znatna proturječnost između razloga danih u obrazloženju pobijane presude u tom dijelu, čime je ostvarena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.
20.4. Slijedom iznijetoga, a zbog počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, trebalo je pobijanu presudu i u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11., opisano u točki 6) izreke, ukinuti i odlučiti kao pod točkom I. izreke.
21. U ponovljenom postupku, u odnosu na kaznena djela opisana u točkama 3), 4) i 6) izreke, prvostupanjski sud će u potpuno izmijenjenom vijeću ponovno ocijeniti sve izvedene dokaze, a po potrebi i nove, pri čemu će u odnosu na kaznena djela iz točaka 3) i 4) optužnice, vodeći računa i o argumentaciji ove drugostupanjske odluke, nakon pažljive ocjene obrana optuženika kako zasebno, tako i u odnosu prema iskazima ispitanih svjedoka i rezultatima provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, ocijeniti jesu li u ponašanju optuženika H. M. i optuženice G. P. ostvarena sva bitna obilježja kaznenih djela stavljena im na teret u tim točkama optužnice te za svoj zaključak dati jasne, razumljive i potpune razloge. U odnosu na kazneno djelo opisano u točki 6. izreke prvostupanjski sud treba s osobitom pažnjom cijeniti prvenstveno nalaz i mišljenje vještaka u kojem je decidirano navedeno da je u konkretnom slučaju privremena situacija suštinski račun koji nije evidentiran u knjizi izdanih računa u poslovnim knjigama društva niti je PDV, koji je iskazan na tom računu, obračunat u mjesečnim prijavama PDV za 2008. godinu, iako je trgovačko društvo obveznik plaćanja PDV po izdanoj, a ne po naplaćenoj fakturi. Potom će, vodeći računa i o obranama optuženika te drugim izvedenim dokazima, ocijeniti jesu li u ponašanju optuženika M. i optuženice P., na način kako im je to stavljeno na teret optužnicom, ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. Nakon toga će prvostupanjski sud donijeti novu presudu koju će valjano obrazložiti u skladu s odredbom članka 459. ZKP/08-19.
22. Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. i članka 483. stavka 1. ZKP/08-19.
Damir Kos, v.r.