Poslovni broj: 7 Pž-1903/2020-3

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-1903/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., OIB …, Z., M. 3, protiv tuženika C. O. d.d., OIB …, Z., V. J. 33, kojeg zastupa punomoćnik K. Ć., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-213/2019-13 od 28. veljače 2020., 4. listopada 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-213/2019-13 od 28. veljače 2020. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 26.986,43 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.756,14 kn od 21. travnja 2017. do isplate, na iznos od 7.156,53 kn od 23. veljače 2018. do isplate i na iznos od 18.073,76 kn od 28. veljače 2020. do isplate.

II. Preinačuje se u preostalom dijelu presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-213/2019-13 od 28. veljače 2020. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 12.238,73 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 6.970,30 kn od 13. ožujka 2016. do isplate i na iznos od 1.756,14 kn od 21. travnja 2017. do isplate, sve po stopi zateznih kamata koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, u roku od 8 dana.“

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 39.225,16 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Tuženik navodi da tužitelj izvodi svoje pravo iz štetnog događaja za koji postoji odgovornost tuženikovog osiguranika, slijedom čega smatra da treba primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je u primjeni od 1. siječnja 2016. i koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, a ne kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud zakon koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovina. Tuženik osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda glede neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare, navodeći da je tužba podnesena 2. rujna 2019., pa je od isplate mirovina do podnošenja tužbe protekao zastarni rok od tri godine. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno je preinačiti i tužitelja obvezati na naknadu troškova parničnog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj pobija tuženikove žalbene navode kao neosnovane, predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, vodeći pritom računa o razlozi zbog kojih se može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu kojim je odlučeno o prigovoru zastare u kojem je zahvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

6. U postupku koji je prethodio donošenju presude i pri samom donošenju prvostupanjske presude nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Izreka presude je jasna i razumljiva, nije u proturječju s razlozima presude, a razlozi o odlučnim činjenicama su u skladu sa sadržajem isprava u spisu.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 39.225,16 kn, koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine svom osiguraniku N. B. u razdoblju od 2015. – 2018., a za koju drži odgovorim tuženikovog osiguranika u omjeru od 60%.

8. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe zakona koji je bio na snazi u trenutku nastanka štete, odnosno odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13; dalje: ZMO) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., a ne odredbe zakona koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, kako to pogrešno žalitelj u žalbi navodi. Tužitelju je šteta nastajala sukcesivno, svakom pojedinom isplatom mirovine, pa se na obračun visine štete ima primjenjivati onaj zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štete, a ne u trenutku nastanka štetnog događaja.

9. Odredbom čl. 161. ZMO-a je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava (st. 2.). Zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina) (st. 3).

10. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je osiguraniku tužitelja N. B. priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 12. travnja 2002. zbog ozljede na radu zadobivene u prometnoj nezgodi od 19. siječnja 2001. za koju postoji odgovornost tuženikovog osiguranika u omjeru od 60%, te da je s naslova isplaćene invalidske mirovine ostao neplaćeni iznos od 39.225,16 kn (jer je tuženik naknadi tužitelju samo dio isplaćenog iznosa). Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tužitelju nastala šteta u zatraženom iznosu i da je tu štetu obvezan nadoknaditi tuženik, kao društvo za osiguranje kod kojega je korisnik motornog vozila koji je prouzročio prometnu nezgodu u trenutku štetnog događaja bio osiguran od odgovornosti za štetu.

11. Međutim, premda je prethodno pravilno zaključio o postojanju tuženikovog duga i da je tužitelju šteta nastajala sukcesivno svakom pojedinačnom isplatom mirovine, prvostupanjski sud je odlučujući o osnovanosti tuženikovog prigovora zastare zauzeo pogrešno shvaćanje da šteta nije nastala tužitelju, već njegovu osiguraniku, slijedom čega je pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), umjesto ispravo rok od tri godine od dana saznanja za štetu i štetnika propisan odredbom čl. 230. st. 1. ZOO-a. S obzirom na to da je ovaj postupak pokrenut tužbom od 30. kolovoza 2019., to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo zaključiti da je zastarjelo potraživanje naknade štete koja je dospjela zaključno s tim datumom. Tako je u zastari zahtjev za naknadu štete koju tužitelj zahtijeva s osnova mirovine isplaćene tijekom 2015. u iznosu od 6.970,30 kn, kao i dio zahtjeva za naknadu štete s osnova isplaćene mirovine tijekom 2016. godine (za prvih 9 mjeseci godine). Tužitelj potražuje za cijelu 2016. naknadu štete u neplaćenom iznosu od 7.024,57 kn, dok je u zastari potraživanje za prvih devet mjeseci te godine, odnosno ¾ tog iznosa. Imajući u vidu da godina ima 12 mjeseci, dakle, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a zaključio da je u zastari iznos od 5.268,43 kn, dok nije u zastari preostali dio naknade štete za posljednja tri mjeseca 2016. u iznosu od 1.756,14 kn.

12. Kako je dio zahtjeva pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan (12.238,73 kn) zbog osnovanosti tuženikovog prigovora zastare, to je uspjeh tužitelja u sporu 68,80%, a tuženika 31,20%, pa je prebijanjem međusobnih    uspjeha u sporu tuženika trebalo obvezati na naknadu troškova parničnog postupaka tužitelju u omjeru od 37,60% (čl. 154. st. 2. ZPP-a). Međutim, tužitelj nije zahtijevao naknadu troškova parničnog postupka, pa u nedostatku takvog zahtjeva tužitelju nisu dosuđeni troškovi postupka (arg. a con. čl. 2. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 164. st. 1. ZPP-a).

13. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučio kao u izreci.

Zagreb, 4. listopada 2021.

       Sudac

Ružica Omazić