Broj: Revr 1449/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H., Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici S. L., dipl. pravnici Hrvatskog sindikata pošte, protiv tuženika H.-H. p. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici L. R. G., dipl. pravnici, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1760/15-2 od 14. lipnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2827/14-14 od 2. lipnja 2015., u sjednici održanoj 3. svibnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1760/15-2 od 14. lipnja 2016. potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2827/14-14 od 2. lipnja 2015. kojom je utvrđeno da je odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 14. ožujka 2014. nedopuštena i da radni odnos tužiteljici nije prestao, te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na poslove radnog mjesta referenta ili drugog odgovarajućeg mjesta.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je nedopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 14. ožujka 2014., a time i zahtjev za vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika.

Nižestupanjski sudovi su polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika zaposlena na radnom mjestu referent Divizije podrška, Grad Z., i Zagrebačka županija na temelju ugovora o radu sklopljenog 30. studenoga 2009. za koji je ona bila jedini izvršitelj,

- da je zbog gospodarskih razloga i potrebe prilagođavanja tržišnim uvjetima poslovanja, tuženik pristupio reorganizaciji svog poslovanja, te je 2013. izrađen Program zbrinjavanja viška radnika s posljedicom ukidanja radnog mjesta na kojem je tužiteljica radila,

- da se provedenom organizacijom poslovanja, poslovi koje je obavljala tužiteljica: vođenje evidencije, izdavanje putnih i radnih naloga i njihova distribucija obavljaju isključivo elektronskim putem preko Odjela help-deska i podrške osobnim računalima, dok je poslove evidencije radnog vremena za cijeli Sektor informacijskih tehnologija preuzeo Odjel za podršku ugovornim odnosima, zbog čega

- da je tuženik tužiteljicu ocijenio tehnološkim viškom te donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a nakon što je ocijenio da nije u mogućnosti tužiteljici osigurati obavljanje drugih poslova, dodatno obrazovanje i osposobljavanje za rad na drugim poslovima, odnosno rad u nepunom radnom vremenu, uzimajući u obzir i kriterije propisane odredbom čl. 107. st. 3. Zakona o radu te dodatne kriterije,

- da prema Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tuženika važećem u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužiteljici je Divizija podrška na području Grada Z. i Zagrebačke županije u kojoj je tužiteljica radila u vrijeme otkazivanja, se sastojala od Sektora: financije i računovodstvo; informacijska tehnologija, kontrolinga, održavanja i skladišnog poslovanja i upravljanja nekretninama, te Službe pisarnice i Odjela za operativne poslove, dok su unutar Sektora informacijske tehnologije ustrojene: Služba informacijske podrške, Služba za razvoj i implementaciju IT rješenja, Služba za upravljanje i nadzor IT infrastruktura i Odjel za podršku ugovornim odnosima, u kojima je prema provedenoj organizaciji poslovanja tuženika bilo predviđeno niz radnih mjesta referenata, a s kojim tužiteljica nije bila uspoređivana, a prije otkazivanja joj ugovora o radu,

ocijenili odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici nedopuštenom obzirom da je tuženik uvrstio tužiteljicu u Program rješavanja viška radnika kao tehnološki višak, a bez da je prethodno izvršio uspoređivanje tužiteljice s ostalim referentima te Divizije tuženika, sukladno odredbi čl. 107. st. 3. Zakona o radu.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovan otkaz).

Prema odredbi stavka 2. tog članka poslovno uvjetovan otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

Prema odredbi stavka 3. tog članka pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnike.

Polazeći od citiranih zakonskih odredbi te rezultata provedenog postupka, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tuženik u okolnostima konkretnog slučaja propustio prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, provesti njezino uspoređivanje sa mjerodavnim skupinama radnika – referenata unutar Divizije podrške, a koji su na području Grada Z., odnosno Zagrebačke županije obavljali poslove slične onima tužiteljice, te primijeniti kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR-a, a što ima za posljedicu nezakonitost a time i nedopuštenost otkaza ugovora o radu, unatoč tome što je odluci o otkazu ugovora o radu prethodio izrađen Program zbrinjavanja viška radnika. Još jednom treba ponoviti, a vezano za revizijske navode tuženika da je tuženikovo pravo reorganiziranje poslovanja u cilju unapređenja njegovog poslovanja, a što podrazumijeva i ukidanje nekih radnih mjesta sa posljedicom pojave tehnološkog viška dijela radnika. Ali pri određivanju koji će radnik biti proglašen tehnološkim viškom, potrebno je strogo pridržavanje zakonom propisanih uvjeta i pretpostavki, a što je u ovom slučaju izostalo.

Stoga je reviziju tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 3. svibnja 2017.