REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Božene
Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JAVNA USTANOVA NACIONALNI
PARK PLITVIČKA JEZERA, Plitvička jezera, Josipa Jovića 19, OIB 91109303119,
kojeg zastupa punomoćnik Đorđe Perković, odvjetnik u Rijeci, Zagrebačka 16, protiv
tuženika AGRAM LIFE OSIGURANJE, d. d. Zagreb, Trnjanska cesta 108, OIB
18742666873, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić
& partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od

6.033.791,55 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog
suda u Rijeci poslovni broj P-662/2018-97 od 4. prosinca 2020., u sjednici vijeća
održanoj 1. listopada 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Rijeci poslovni broj P-662/2018-97 od 4. prosinca 2020., u točkama I. i III.
njezine izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju
iznos od 4.259.081,72 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2012. do 31.
srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne
stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do
isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za pet postotnih poena.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj
P-662/2018-97 od 4. prosinca 2020., u točki III. njezine izreke u dijelu kojim je
naloženo tuženiku platiti zatezne kamate na iznos od 4.259.081,72 kn za razdoblje
od 30. travnja 2012. do 15. srpnja 2012. i sudi:

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 2

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku u
roku od osam dana platiti tužitelju zatezne kamate tekuće na iznos od 4.259.081,72
kn od 30. travnja 2012. do 15. srpnja 2012. po stopi koja se za svako polugodište
određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih
poena.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 71.663,00 kn (sedamdesetjednatisućašestošezdesettri kune).

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 52.500,00 kn (pedesetdvijetisućepetsto kuna).

r i j e š i o j e

I. Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje
rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-662/2018-97 od 4. prosinca 2020.,
u točki II. njegove izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od osam dana
naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 344.515,44 kn sa zateznim
kamatama tekućim od 4. prosinca 2020. do isplate po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj
P-662/2018-97 od 4. prosinca 2020., u točki II. njegove izreke u dijelu kojim je
naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 9.187,57 kn i
rješava:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku u
roku od osam dana platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 9.187,57 kn
(devettisućastoosamdesetsedam kuna i pedesetsedam lipa) zajedno sa zateznim
kamatama tekućim od 4. prosinca 2020. do isplate po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Rijeci utvrđeno je da su tužitelj
kao ugovaratelj osiguranja i pravni prednik tuženika kao osiguratelj za razdoblje od

27. travnja 2012. do 23. lipnja 2012. sklopili Ugovor o osiguranju imovine, od
odgovornosti, od nesreće i osiguranju vozila (točka I. izreke presude), odbijen je kao
neosnovano tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio da sud utvrdi da su tužitelj
kao ugovaratelj osiguranja i pravni prednik tuženika kao osiguratelj za razdoblje od

24. travnja 2012. do 26. travnja 2012. sklopili Ugovor o osiguranju imovine, od
odgovornosti, od nesreće i osiguranju vozila (točka II. izreke presude), naloženo je
tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.259.081,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 3

(točka III. izreke presude), utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od

1.774.709,83 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke rješenja) i
naloženo je tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 353.703,01 kn sa
pripadajućim zateznim kamatama.

2. Iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio, jer je utvrdio
da je između stranaka sklopljen ugovor o osiguranju 27. travnja 2012., kada ga je
potpisao tužitelj, čime je, sukladno odredbi čl. 925. st. 1. Zakona o obveznim
odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) prihvatio
tuženikovu ponudu i čime su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima
ugovora (čl. 247. ZOO-a), odnosno točnije kada je istoga dana tuženik elektroničkom
poštom primio potpisanu ponudu od strane tužitelja (čl. 252. st. 1. i čl. 262. st. 1.
ZOO-a). Sud je utvrdio da je 30. travnja 2012. došlo do štetnog događaja na način da
je izbio požar na objektu restorana Lička kuća i da je tuženik pretrpio štetu u iznosu
od 4.259.081,72 kn. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 2. i

155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11, 25/13, 89/14 i
70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli i tužitelj i tuženik.

4. Tužitelj u žalbi pobija rješenje o trošku smatrajući da je prvostupanjski sud
pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio samo razmjerni dio
troškova smatrajući da je tužitelj uspio samo djelomično u postupku, a imajući u vidu
da je tužitelj uspio u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Također
ukazuje da je tuženik na ročištu održanom 20. veljače 2020. dostavio tužitelju
podnesak suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku, zbog čega je ročište
moralo biti odgođeno, kao što je i ročište održano 18. lipnja 2020. odgođeno jer je
tuženik na njemu predložio novi dokazni prijedlog, slijedom čega smatra da je tuženik
dužan naknaditi trošak navedena dva ročišta sukladno odredbi čl. 156. ZPP-a.
Jednako tako ističe da je pogrešan i matematički izračun troškova.

5. Tuženik nije dao odgovor na tužiteljevu žalbu.

6. Tuženik žalbom pobija presudu zbog svih dopuštenih razloga u bitnome
navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno naznačio tužitelja u uvodu presude čime
je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8., 11. i 12. ZPP-a.
Sud nije dao ocjenu izvedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka Rože Poznanović,
Ivana Kolakovića i Nataše Maričić Brkljačić te je pogrešno primijenio materijalno
pravo kada je ocijenio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije imajući
u vidu činjenicu da je pravni prednik tuženika Sunce osiguranje d.d., prije pripajanja
tuženiku, prenio na društvo Euroherc osiguranje d.d., sve ugovore o osiguranju
sklopljene u vrstama osiguranja unutar skupine neživotnih osiguranja prema rješenju
Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 16. listopada 2015. Ukazuje da je
pogrešan stav prvostupanjskog suda da je bespogovorno vezan za pravno stajalište
iz rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Pž-3551/2016-3 od 18. rujna 2018. i da u pobijanoj presudi prvostupanjski sud ne
daje razloge zašto je promijenio svoje izraženo pravo stajalište u ranijoj presudi
poslovni broj P-1471/2012-26 od 7. studenog 2014., slijedom čega je pogrešno

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 4

primijenjeno materijalno pravo i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Osporava da je
došlo do sklapanja ugovora o osiguranju, jer ugovor nije potpisan od strane
ovlaštenih osoba tuženika i da je stoga trebalo utvrditi pravu volju stranaka
saslušanjem ovlaštenih osoba stranaka, što je prvostupanjski sud odbio učiniti, zbog
čega je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 11.
ZPP-a. Smatra da nije bio ispunjen ni drugi uvjet kao bitan sastojak ugovora u smislu
odredbe čl. 247. ZOO-a, jer tužitelj nije pribavio i dostavio odobrenje Državne
komisije. Ukazuje da postoje razlozi za isključenje iz osiguranja u smislu odredbe čl.

24. st. 1. t. 4. Uvjeta za osiguranje od rizika požara i drugih rizika, jer je požar
izazvan grubom nepažnjom tužitelja. Ističe da je Ugovor sukladno odredbi čl. 922.
ZOO-a, ništetan, jer je u trenutku njegovog sklapanja bilo izvjesno da će osigurani
slučaj nastupiti, a što proizlazi iz rezultata ispitivanja napravljenih od strane vještaka
Davora Belasa, Stanislava Peruška i Mladena Rutalja. Osporava i utvrđenu visinu
štete, jer je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da visina štete iznosi

4.020.029,46 kn dok je sud dosudio iznos od 4.259.081,72 kn. Također smatra da je
tužitelj izvedenim radovima poboljšao, prenamijenio i povećao vrijednost objekta u
odnosu na stanje prije požara pa je dosuđeni iznos trebalo umanjiti za vrijednost
radova i materijala koje je tužitelj utrošio u cilju poboljšanja, povećanja vrijednosti i
prenamjene stanja objekta. Ukazuje na odredbu čl. 949. ZOO-a i navodi da prema
saznanju tuženika, tužitelj financiran kod obnove objekta Lučka kuća posredstvom
fondova EU na koje okolnosti je sud odbio dokazne prijedloge tuženika. Osporava
pravo tužitelja na zatezne kamate od 30. travnja 212. kada je nastupio štetni događaj
kao i stopu zateznih kamata te dosuđene parnične troškove i stopu zatezne kamate
na dosuđene parnične troškove.

7. U odgovoru na žalbu, tužitelj osporava tuženikove žalbene navode.

8. Žalba nije osnovana, osim u dijelu tijeka zateznih kamata, stope zatezne kamate i troškova postupka.

9. Pobijana presuda je ispitana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a,
u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14.
ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi utvrđenja da su tužitelj, kao
ugovaratelj osiguranja, i tuženik, kao osiguratelj, za razdoblje od 23. travnja 2012. do

23. lipnja 2012. sklopili Ugovor o osiguranju imovine od odgovornosti, od nesreće i
osiguranju vozila, te radi isplate osigurnine u iznosu od 6.033.791,55 kn sa
zakonskom zateznom kamatom.

11. Suprotno žalbenim navodima, time što je prvostupanjski sud pogrešno
naveo adresu sjedišta tužitelja kao Plitvička jezera b.b., umjesto Josipa Jovića 19,
Plitvička jezera, nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8.,

11. i 12. ZPP-a, jer je adresa sjedišta stranke samo jedan od podataka koji služi za
pravilno utvrđenje identiteta stranke, a posebno imajući u vidu da je ranija adresa
sjedišta tužitelja bila upravo Plitvička jezera b.b. U odnosu na činjenicu što tužitelj u
jednom od podnesaka odnosno u podnesku od 16. rujna 2020. u nazivu tvrtke

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 5

tužitelja, dio naziva tvrtke tužitelj koji glasi: NACIONALNI PARK PLITVIČKA
JEZERA, stavio pod znake navoda, nije došlo ni do preinake tužbe, niti je time tužitelj
pogrešno naznačen, jer navedeno ne dovodi u sumnju identitet tužitelja, što svjedoči
i činjenica da je tuženik u podnesku od 16. listopada 2020. kojim se očitovao upravo
na taj podnesak tužitelja, ispravno naveo naziv tužitelja, što ukazuje da ni kod
tuženika nije bilo zabune ili dvojbe glede identiteta tužitelja.

12. U odnosu na tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije pravilno je prvostupanjski sud navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

13. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je u ovoj pravnoj stvari tužitelj tužbu
podnio 3. srpnja 2012. protiv tuženika Sunce osiguranje d.d. Nije sporno da je
tuženik Sunce osiguranje d.d. pripojeno društvu Agram life osiguranje d.d., rješenjem
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-15/37592-2 od 30. prosinca 2015.
Tuženik je nakon donošenja prve prvostupanjske presude poslovni broj P-1471/2012
od 7. studenog 2014. i nakon donošenja rješenja od 9. ožujka 2016., o prekidu
postupka zbog toga što je tuženik prestao postojati, podneskom od 22. ožujka 2016.
predložio nastavak postupka u odnosu na društvo Agram life osiguranje d.d. kojem
društvu je raniji tuženik Sunce osiguranje d.d., pripojen. Nakon što je postupak
nastavljane s Agram life osiguranje d.d. kao tuženikom i nakon što je prvostupanjska
presuda ukinuta, tuženik je podneskom od 20. prosinca 2018. istaknuo prigovor
promašene pasivne legitimacije te je naveo da je 16. listopada 2015. došlo do
promjene u obveznom odnosu na način da je društvo Sunce osiguranje d.d. prenijelo
na društvo Euroherc osiguranje d.d. sve ugovore o osiguranju sklopljene u vrstama
osiguranja unutar skupine neživotnih osiguranja a kako je to pobrojano u rješenju
Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 16. listopada 2015., pri čemu
izravno ne iznosi tvrdnju da bi i sporni ugovor bio prenijet na društvo Euroherc
osiguranje d.d. i dodatno ne obrazlaže istaknuti prigovor promašene pasivne
legitimacije. U svojoj žalbi tuženik također ističe navedeni prigovor promašene
pasivne legitimacije te ponovno eksplicitno ne navodi da je i sporni ugovor prenijet na
Sunce osiguranje, ali ukazuje da su svi ugovori o osiguranju unutar skupine
neživotnih osiguranja preneseni na Euroherc osiguranje i da sporni ugovor spada u
skupinu neživotnih osiguranja, čime neizravno implicira da je i sporni ugovor ipak
prenesen na društvo Euroherc osiguranje d.d.

14. Imajući u vidu navedeno, odnosno da je tek u žalbi tuženik iznio tvrdnju
koja dovoljno razvidno ukazuje da je sporni ugovor prenesen na Euroherc osiguranje
d.d., sud predmetne navode nije ocijenio s obzirom na odredbu iz čl. 352. st. 1. ZPP
prema kojoj se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi,
osim ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se
žalba može izjaviti, što se ne odnosi na konkretan žalbeni navod.

15. Podredno se ukazuje da je odredbom čl. 195. st. 1. ZPP-a, propisano da
otuđenje stvari i prava o kojem teče parnica nema one pravne učinke koje bi imalo da
je do otuđenja došlo prije pokretanja parničnog postupka, a cilj te odredbe, pravilno
shvaćene, jest, prije svega, sprječavanje zloupotreba, tj. spriječiti prestanak
legitimacije za vođenje postupka stvarnim ili fiktivnim otuđenjem stvari ili prava o
kojem teče parnica, odnosno o kojem ovisi rješenje u parnici. Odredba čl. 195. st. 1.

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 6

ZPP-a je procesnopravna odredba koja po svom smislu i cilju ne može imati drugo
značenje osim da se tom odredbom, u situacijama kada se otuđi stvar ili pravo o
kojima teče parnični postupak ili stvar ili pravo o kojima ovisi odluka o tužbenom
zahtjevu, neutralizira osnovno pravilo prema kojem su „relevantne činjenice one koje
postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

16. Ako se odredba čl. 195. st. 1. ZPP-a shvati isključivo kao nalog da parnicu
nekako treba dovršiti, onda ta odredba ostaje bez suvislog značenja - jer se i bez te
odredbe podrazumijeva da se svaki sudski postupak vodi radi razrješenja spornog
pravnog odnosa, što nije moguće bez dovršetka postupka. (tako i Vrhovni sud
Republike Hrvatske poslovni broj Rev-451/18-3 od 19. studenog 2019.)

17. Prema tome, okolnost da je tuženik prenio na Euroherc osiguranje Ugovor
o kojem ovisi rješenje u parnici, nije „sama po sebi“ razlog zbog kojeg bi valjalo odbiti
tužbeni zahtjev imajući i na umu da je tuženik slobodno raspolagao pravom o kojem
ovisi rješenje u parnici, i to za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka.

18. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju, okolnost što je tuženik tijekom
parnice otuđio pravo o kojem ovisi rješenje u parnici, nije razlog zbog kojeg bi tuženik
bio oslobođen svoje obveze, jer je takva situacija nastala njegovim aktivnostima,
nakon što je obaviješten o parničnom postupku pokrenutom protiv njega.

19. Navedeno shvaćanje je u skladu i s pravnim shvaćanjem zauzetim na
petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. listopada

2019., poslovni broj Su-IV-56/19-10, prema kojemu: „Kada tuženik otuđi stvar ili
pravo tijekom parnice, na što suprotna stranka nije mogla utjecati, primjenjuju se
odredbe iz čl. 162. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a tek u
slučaju kada te odredbe nije moguće primijeniti, tada čl. 195. st. 1. Zakona o
parničnom postupku isključuje primjenu pravila o pravnom relevantnim činjenicama
koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, dakle, mjerodavno je stanje koje
je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe.“

20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije ni bio dužan
obrazlagati zašto je promijenio svoje izraženo pravno stajalište u ranijoj presudi
poslovni broj P-1471/2012-26 od 7. studenog 2014., već je bio dužan pravilno utvrditi
činjenično stanje te pravilno primijeniti materijalno pravo i donijeti pravilnu i na
zakonu osnovanu odluku koja je valjano obrazložena. Stoga su neosnovani žalbeni
navodi da je prvostupanjski sud bespogovorno vezan za pravno stajalište iz rješenja
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3551/2016-3 od 18.
rujna 2018.

21. U odnosu na žalbene navode vezane uz žaliteljeve prigovore kojima
osporava da je došlo do sklapanja ugovora o osiguranju, jer ugovor nije potpisan od
strane ovlaštenih osoba tuženika i da je stoga trebalo utvrditi pravu volju stranaka
saslušanjem ovlaštenih osoba stranaka, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je
sporni Ugovor sklopljen i to za razdoblje od 27. travnja 2012. do 23. lipnja 2012. i da
tužitelju nije bilo potrebno odobrenje Državne komisije. Napominje se da je u rješenju
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3551/2016-3 od 18.

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 7

rujna 2018. detaljno obrazloženo na koji način je došlo do sklapanja Ugovora pa se u tom dijelu žalitelj upućuje na predmetnu odluku, a radi izbjegavanja ponavljanja.

22. Jednako tako, nisu osnovani žalbeni navodi da je odobrenje Državne
komisije bilo bitan sastojak Ugovora u smislu odredbe čl. 247. ZOO-a. Naime,
činjenica što su svjedoci Roža Poznanović i Ivan Kolaković u svom iskazu naveli da
je Ivan Kolaković u telefonskom razgovoru pitao Rožu Poznanović „da li bi tužitelj
mogao tražiti odobrenje da se može sklopiti ugovor o osiguranju prema rezultatima
javnog nadmetanja bez obzira na žalbu“, ni na koji način ne dokazuje da bi navedeno
odobrenje stranke učinile bitnim sastojkom Ugovora, a niti navedeno odobrenje
Državne komisije po svojoj prirodi, predstavlja bitan sastojak ugovora o osiguranju.

23. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da ne postoje razlozi za isključenje
iz osiguranja u smislu odredbe čl. 24. st. 1. t. 4. Uvjeta za osiguranje od rizika požara
i drugih rizika. Sukladno navedenoj odredbi Uvjeta, osiguratelj nije dužan naknaditi
štetu ako je ugovaratelj osiguranja ili osiguranik izazvao osigurani slučaj namjerno,
grubom nepažnjom ili prijevarom, ali ako se ostvario osigurani slučaj osiguratelj je
dužan naknaditi svaku štetu prouzročenu od neke osobe za čije postupke osiguranik
odgovara po bilo kojoj osnovi bez obzira na to je li šteta prouzročena namjerno ili
nepažnjom.

24. Činjenica što je u rezultatima ispitivanja iz Zapisnika o vještačenju od 21.
kolovoza 2012. (list 484.488. spisa) na koji se poziva žalitelj, navedeno da „na mjestu
prolaza ventilacijskog kanala nape iz restorana „Japodl“ kroz krov nedostaje izolacija
oko metalnog lima ventilacijskog kanala te da izvedba ventilacijskog kanala nape iz
restorana „Japodl“ otežava efikasno čišćenje“, ne ukazuje na to da je tužitelj
osigurani slučaj izazvao grubom nepažnjom, kako to tvrdi žalitelj.

25. Naime, kod krajnje (grube) nepažnje ponašanje učinitelja uspoređuje se sa
ponašanjem drugih ljudi da bi se ustanovilo je li učinitelj upotrijebio dužnu pažnju, tj.
onu pažnju koja je redovita i uobičajena u odnosima među ljudima odnosno pažnju
koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja
dobrog gospodarstvenika, pažnja dobrog domaćina, pažnja dobrog stručnjaka) pa
tako sa krajnjom nepažnjom postupa onaj štetnik koji u svom ponašanju ne upotrijebi
ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek.

26. Imajući u vidu da u spisu prileži zapisnik o izvršenim radovima na čišćenju
i dezinfekciji sustava ventilacije (list 497. spisa) iz kojeg proizlazi da su od 20. do 23.
travnja 2012. obavljeni radovi na čišćenju i dezinfekciji sustava ventilacije u kuhinji
restorana Lička kuća, to upućuje da sama činjenica da je vještačenjem Centra za
forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ utvrđeno da „nedostaje
izolacija oko metalnog lima ventilacijskog kanala“ nije prema stavu ovog suda
dovoljna za ocjenu da je tužitelj postupao sa krajnjom nepažnjom i da bi se stoga
moglo primijeniti isključenje iz osiguranja iz odredbe 24. st. 1. t. 4. Uvjeta.

27. Iz navedenog razloga je neosnovan i žalbeni navod da je sporni Ugovor
sukladno odredbi čl. 922. ZOO-a, ništetan, jer iz rezultata ispitivanja iz Zapisnika o

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 8

vještačenju ne proizlazi kako to tvrdi žalitelj, da je u trenutku njegovog sklapanja bilo
izvjesno da će osigurani slučaj nastupiti.

28. Nisu osnovani žalbeni navodi u pogledu utvrđene visine štete, jer je
vještak u svom nalazu i mišljenju izrijekom utvrdio visinu štete u iznosu od

4.259.081,72 kn. Pogrešno tumači žalitelj da je vještak štetu utvrdio u visini od

4.020.029,46 kn za koju je dostavljena relevantna dokumentacija. Naime, vještak je u
svom nalazu i mišljenju utvrdio visinu štete za koju je dostavljena dokumentacija u
iznosu od 4.259.081,72 kn, pri čemu je naveo da za radove prema Ugovoru o
radovima br. PP-01/15-117P/13 od 29. travnja 2015. nedostaje troškovnik radova u
cjelokupnom iznosu (cjelokupni iznos je 523.981,74 kn – list 533. spisa) i da je spisu
priložen samo troškovnik u iznosu od 272.007,37 kn te je upravo taj iznos i uzeo u
obračun visine štete i umanjio ga za iznos amortizacije od 32.955,11 kn, slijedom
čega je po navedenom ugovoru utvrdio visinu štete od 239.052,26 kn. To proizlazi i iz
navoda vještaka na listu 5 nalaza i mišljenja.

29. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim žaliteljeve prigovore
usmjerene na to da je tužitelj izvedenim radovima poboljšao, prenamijenio i povećao
vrijednost objekta u odnosu na stanje prije požara te da je za dosuđeni iznos trebalo
umanjiti za vrijednost radova i materijala koje je tužitelj utrošio u cilju poboljšanja,
povećanja vrijednosti i prenamjene stanja objekta. Naime, vještak je u dopuni nalaza
i mišljenja od 29. svibnja 2020. otklonio navedene prigovore i obrazložio da su svi
izvedeni radovi bili nužni za sanaciju i da nema radova koji su izvođeni na
prenamjeni objekta te je naveo da je sanacijom došlo do poboljšanja objekta u smislu
da su umjesto postojećih elemenata koji su imali određenu starost sada postavljeni
novi te im je automatski produžen vijek trajanja ali da je zato i obračunata
amortizacija kojom se umanjila vrijednost izvedenih radova. Stoga nije ni bilo potrebe
za provođenjem novog vještačenja kako je to predlagao tuženik, jer u nalazu i
mišljenju vještaka nema proturječnosti ni nedostataka pa nema mjesta primjeni
odredbe čl. 261. st. 3. ZPP-a.

30. Suprotno žalbenim navodima iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi u
konkretnom slučaju tužitelj obnovu spornog objekta financirao posredstvom fondova
EU/Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Naime, tuženik je na tu okolnost
dostavio ispis vijesti sa web stranice Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.
Međutim iz navedenog ispisa vijesti ni na koji način ne proizlazi da bi obnova
spornog objekta bila financirana posredstvom fondova EU ili Ministarstva
gospodarstva i održivog razvoja pa je interpretacija navedene vijesti od strane
žalitelja, pogrešna. Imajući u vidu navedeno i odredbu čl. 232. st. 1. i 3. ZPP-a,
pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog da sud zatraži od Središnje
Agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU odnosno od
Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja podatak je li iz nekog od fondova
financirana ili sufinancirana obnova objekta Lička kuća, jer tuženik nije ni tvrdio da je
takav podatak zatražio od navedenih tijela i da ga nije mogao pribaviti.

31. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da bi tužitelj eventualno imao pravo
na zatezne kamate prema stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se odnosi na ostale odnose.

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 9

32. Naime, s obzirom na to da su stranke bile u poslovnog odnosu temeljem
ugovora o osiguranju, te da nije sporno da je tuženik trgovačko društvo pa time i
trgovac sukladno odredbi čl. 3. st. 6. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne
novine“ broj: 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19; dalje: ZTD) te imajući u
vidu da je i tužitelj u spornom objektu nesporno obavljao ugostiteljsku djelatnost, time
je sukladno odredbi čl. 3. u vezi s čl. 32. i čl. 57. st. 2. Zakona o ustanovama
(„Narodne novine“ broj: 76/93, 29/97, 47/99, 35/08 i 127/19; dalje: ZU) i tuženik
trgovac, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 14. st. 2. ZOO-a, predmetni ugovor o
osiguranju trgovački ugovor. Stoga se u konkretnom slučaju ima primijeniti stopa
zatezne kamate koja se odnosi na trgovačke ugovore, a ne na ostale odnose, jer se
radi o obvezi proizašloj iz ugovornog odnosa, a ne s osnove izvanugovorne
odgovornosti za štetu. Imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud
primijenio materijalno pravo kada je i na dosuđene parnične troškove dosudio
tužitelju zatezne kamate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima
koja se odnosi na trgovačke ugovore, jer se radi o sporednom potraživanju koje prati
sudbinu glavne stvari.

33. Međutim, u odnosu na tijek zateznih kamata, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

34. Stavkom 1. čl. 943. ZOO-a je propisano da je osiguratelj dužan, kada se
dogodi osigurani slučaj, isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku
koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da
se osigurani slučaj dogodio. Ali ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve
obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti
osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog
zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan. (st. 2.) Ako
iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u stavku 1. i 2.
ovoga članka, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela
svoje obveze na ime predujma. (st. 3.) Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u
rokovima iz ovoga članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka
obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.
(st. 4.)

35. Slijedom navedenog, odredba čl. 943. st. 4. ZOO-a propisana je u korist
osiguranika ili korisnika osiguranja, jer ona zahtijeva od osiguratelja da u propisanim
rokovima ispuni svoju obvezu, jer će u protivnom biti dužan platiti zatezne kamate od
podnošenja odštetnog zahtjeva, kao i naknade štete. Stoga, kako bi osiguratelj
izbjegao plaćanje zateznih kamata u slučaju zakašnjenja od podnošenja odštetnog
zahtjeva, on je kao profesionalac u toj djelatnosti dužan pokazati znatno veći stupanj
aktivnosti u utvrđivanju svoje obveze isplate osigurnine i njezine visine nego je to bio
dužan na primjer prema odredbi čl. 919. Zakona o obveznim odnosima („Narodne
novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

36. Iz spisa proizlazi da se štetni događaj dogodio 30. travnja 2012., a da je
tužitelj prijavu štete podnio 4. svibnja 2012. uz koju prijavu je dostavio i vještački
nalaz i mišljenje, dok je Službena bilješka Općinskog državnog odvjetništva u
Gospiću sačinjena 31. srpnja 2012. Nastavno, 8. studenog 2013. tuženik je zaprimio i

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 10

nalaz i mišljenje vještaka koji je proveden u postupku osiguranja dokaza poslovni broj
R1-167/13 kod Trgovačkog suda u Rijeci.

37. Sukladno navedenim utvrđenjima i odredbi čl. 943. ZOO-a, tuženik je bio
dužan u roku od najdulje 14 dana računajući od dana kada je dobio obavijest da se
osigurani slučaj dogodio isplatiti osigurninu, što tuženik nesporno nije učinio. Pod
pretpostavkom iz stavka 2. predmetnog članka ako je za utvrđivanje postojanja
osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme (što u konkretnom
slučaju nesporno jeste), osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u
roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku
obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan, što jednako tako tuženik nije učinio
odnosno nije isplatio osigurninu u roku od 30 dana od dana primitka (kompletnog)
odštetnog zahtjeva pri čemu se kao krajnji datum primitka, sukladno ranijim
utvrđenjima, ima računati datum 8. studenog 2013. do kojega je tuženik nesporno
zaprimio i prijavu štete uz nalaz i mišljenje vještaka Tome Jurkovića te Službenu
bilješku Općinskog državnog odvjetništva kao i nalaz i mišljenje iz postupka
osiguranja dokaza poslovni broj R1-167/13.

38. Stoga u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu st. 4. predmetnog
članka budući da tuženik nije ispunio svoju obvezu u rokovima iz st. 1.-3. čl. 943.
ZOO-a, odnosno tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana primitka obavijesti o
osiguranom slučaju. S obzirom na to da u spisu ne prileži dokaz kada je tuženik
zaprimio navedenu prijavu štete, a imajući u vidu da je priložena uz tužbu zajedno s
nalazom i mišljenjem vještaka, a koju tužbu je tuženik zaprimio 16. srpnja 2012., to
tužitelj ima pravo na zatezne kamate od tog dana sukladno odredbi čl. 943. st. 1.
ZOO-a, a ne od 30. travnja 2012. kada je nastao osigurani slučaj.

39. Prvostupanjski sud je i u odnosu na parnične troškove pogrešno primijenio materijalno pravo.

40. Naime, do djelomičnog povlačenja tužbe od 16. rujna 2020. vrijednost
predmeta spora je bila iznos od 6.033.791,55 kn, a nakon djelomičnog povlačenja
tužbe vrijednost predmeta spora je bila iznos od 4.259.081,72 kn pa je puna
vrijednost pojedine radnje do djelomičnog povlačenja tužbe iznos od 55.170,00 kn, a
nakon djelomičnog povlačenja iznos od 42.590,00 kn.

41. Slijedom navedenog, tužitelju je do djelomičnog povlačenja tužbe trebalo
priznati trošak pristupa na ročišta održana 24. travnja 2013., 17. srpnja 2013., 25.
travnja 2019., 18. lipnja 2020. i 13. srpnja 2020. u iznosu od 55.170,00 kn za svako
od navedenih ročišta (Tbr. 9. t. 1. Tarife) te za pristup na ročište održano 22. siječnja

2013., 12, veljače 2019. i 20. veljače 2020. u iznosu od 27.585,00 kn za svako od
navedenih ročišta sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife, jer se na njima raspravljalo samo o
procesnim pitanjima kao i za sastav podnesaka od 3. srpnja 2012. (tužba) tužitelj ima
pravo na nagradu u iznosu od 55.170,00 kn sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife, zatim za
sastav podneska od 19. prosinca 2019. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje
vještaka tužitelj ima pravo na nagradu sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, u iznosu od

55.170,00 kn dok za sastav podneska od 26. travnja 2013. (prijedlog za osiguranje
dokaza) tužitelj ima pravo na nagradu u iznosu od 27.585,00 kn sukladno Tbr. 16. t.

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 11

1. Tarife, a za sastav podnesaka od 12. prosinca 2012., i 11. ožujka 2019. tužitelj ima
pravo na nagradu u iznosu od 500,00 kn za svaki od navedenih podnesaka sukladno
Tbr. 8. t. 3. Tarife, jer se ne radi o podnescima iz skupine Tbr. 8. t. 1. Tarife. Slijedom
navedenog, ukupna vrijednost parničnih troškova na koje bi tužitelj do povlačenja
tužbe imao pravo iznosi 525.115,00 kn što uvećano za PDV iznosi 656.393,75 kn.
No, kada se uzme u obzir da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od

1.774.709,83 kn, ali ne iz razloga što je tuženik udovoljio tužbenom zahtjevu u tom
dijelu, a ni zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, to je u tom dijelu
tuženik imao pravo na naknadu parničnih troškova sukladno odredbi čl. 158. st. 1.
ZPP-a. Slijedom navedenog do 16. rujna 2020. tužitelj ima pravo na naknadu
parničnih troškova u omjeru od 70,59%, a tuženik 29,41% pa kada se od postotka
tužitelja oduzme postotak tuženika, to tužitelj ima pravo na naknadu troškova
postupka do povlačenja tužbe u omjeru od 41,18%. Stoga tužitelj do djelomičnog
povlačenja tužbe ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 270.302,94
kn.

42. U odnosu na troškove nakon djelomičnog povlačenja tužbe, tužitelj ima
pravo na trošak pristupa na ročište održano 20. listopada 2020. u iznosu od

42.590,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife i na trošak sastava podneska od 16. rujna

2020. u iznosu od 500,00 kn sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife, što sve skupa uvećano za
PDV iznosi 53.862,50 kn. Tužitelj također ima pravo i na naknadu troška sudskih
pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 5.000,00 kn za svaku od navedenih pristojbi
sukladno Tar br. 1. i 2. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 92/21
– dalje: Uredba o Tarifi) koja čini sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama
(„Narodne novine“ broj: 118/18) te sudsku pristojbu na prijedlog i rješenje o
osiguranju dokaza u iznosu od 350,00 kn sukladno Tar. br. 1. i 2. st. 5. Uredbe o
Tarifi, kao i na troškove provedenog vještačenja u iznosu od 10.000,00 kn.

43. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je trebalo dosuditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 344.515,44 kn.

44. Dakle, svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u osnovanu sumnju
pravilnost i zakonitost pobijane presude u točki I. izreke i točki III. izreke presude u
dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.259.081,72 kn sa zateznim
kamatama tekućim od 16. srpnja 2012., do isplate po stopi koja se odnosi na
trgovačke ugovore pa je stoga sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti
kao u točki I. izreke presude, kao i u dijelu točke II. izreke rješenja u dijelu kojim je
naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 344.515,44 kn
zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, slijedom čega je odlučeno kao u točki
I. izreke rješenja.

45. S druge strane, u dijelu koji se odnosi na tijek zateznih kamata, dio
parničnih troškova, valjalo je zbog pogrešne primjene materijalnog prava sukladno čl.

373. st. 1. t. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i rješenje kako je odlučeno u
točkama II. izreke presude i II. izreke rješenja.

46. U odnosu na žalbu tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da u odnosu na trošak pristupa na ročište održano 20. veljače 2020. tužitelj ima pravo na

Poslovni broj: 69 Pž-547/2021-5 12

nagradu sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife odnosno na 50% nagrade, a ne na nagradu u
punom iznosu. U odnosu na trošak pristupa na ročište održano 18. lipnja 2020.
prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju nagradu u punom iznosu pa stoga
nisu osnovani žalbeni navodi da je tuženik imao pravo na naknadu troška pristupa na
navedena dva ročišta sukladno odredbi čl. 156. ZPP-a.

47. Dakle, ni tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u osnovanu sumnju
pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u točki II. njegove izreke u dijelu koji se
odnosi na navedena dva ročišta, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke
rješenja.

48. S obzirom na to da je tuženik sa žalbom uspio samo u odnosu na dio
odluke o tijeku zateznih kamata, a uz koje dijelove nisu nastali posebni troškovi te u
dijelu koji se odnosi na parnične troškove koji predstavljaju sporedno potraživanje
koje se pri odmjeravanju parničnih troškova ne uzima u obzir, o njegovom zahtjevu
na naknadu troška žalbenog postupka odlučeno je kao u točki III. izreke presude. (čl.

154. st. 5. u vezi s čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a).

50. Tužiteljev trošak sastava odgovora na žalbu ovaj sud sukladno čl. 155.
ZPP-a ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice pa je stoga odlučeno kao u točki
IV. izreke presude.

Zagreb, 1. listopada 2021.

Predsjednik vijeća

Ružica Omazić