1                               Poslovni broj 15 P-81/2021.-13.

 

 

 

                                                                                                                          

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru 

Stalna služba u Zaboku 

Zabok, Matije Gupca 22

               

                                                                                                               

Poslovni broj 15 P-81/2021.-12.

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E 

 

P R E S U D A 

 

              Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji Karolini Balen, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice M. L. iz K., OIB: … koju zastupa punomoćnica V.. N.., odvjetnica u K., protiv tuženika-protutužitelja D. v. "Z. ", Z., OIB: …., kojeg zastupa punomoćnica N. B. , odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini i predaje u posjed nekretnine, nakon 9. rujna 2021. održane glavne i javne rasprave u nazočnosti tužiteljice-protutuženice i zakonske zastupnice tuženika-protutužitelja D. L. C. te punomoćnica stranaka, 30. rujna 2021.

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.                    Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužiteljica M. L. iz K. , V. V. 23, OIB: … vlasnica nekretnine zemljišnoknjižno opisane kao čkbr. 133/4 gradilište, 172 čhv, 619 m2, z.k.ul. 1737, k.o. Z. pa se temeljem ove presude ima izvršiti zemljišnoknjižni prijenos navedene nekretnine na njezino ime i vlasništvo nakon pravomoćnosti presude."

 

II.                  Nalaže se tužiteljici-protutuženici M. L., V. V. , OIB: … , da preda u posjed tuženiku-protutužitelju D. v. "Z. " (Grad Z. ),  Z., OIB: … , nekretninu upisanu u zemljišne knjige Općinskog suda u Z., Zemljišnoknjižni odjel u Z., z.k.ul.br. 1737, k.o. Z., kao čkbr. 133/4 gradilište površine 172 čhv ili 619 m2, u naravi montažna kuća i dvorište, slobodnu od stvari i osoba, u roku od 15 dana.

 

III.                Nalaže se tužiteljici-protutuženici naknaditi tuženiku-protutužitelju parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 30.

rujna 2021. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

IV.               Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadom parničnog troška u cijelosti.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužiteljica M. L. je u tužbi navela da je tuženik D. v. Z. upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine, što u naravi predstavlja montažni objekt namijenjen za stanovanje, na adresi u Z.. Tužiteljica je predmetnu nekretninu naslijedila iza svoje majke D. S.-L. u lipnju 2019. godine, kao izvanknjižno vlasništvo, a koja je istu dobila od tuženika 1990. godine kao djelatnica tuženika i bila je do svoje smrti prijavljena i stanovala na predmetnoj nekretnini. Tužiteljica se nalazi u stvarnom, nesmetanom i neposrednom posjedu predmetne nekretnine uključujući i svoje prednike više od 30 godina. Za predmetni objekt plaća cjelokupne režije. Predložila je da sud po provedenom postupku donese presudu kojim prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

2.                 Tuženik D. v. "Z." je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo da tužba nije podobna za postupanje jer tuženik nije usklađen s njegovom tvrtkom upisanom u sudski registar te je sud trebao odbaciti tužbu. Točan naziv tuženika glasi: D. v. "Z.". Osporio je naznačenu vrijednost predmeta spora kao prenisku jer se nekretnina nalazi u centru Z. te je predložio da sud utvrdi vrijednost predmeta spora. Osporio je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tuženik je vlasnik nekretnine koja je predmet ovog postupka, a prednica tužiteljice se nalazila u trenutku svoje smrti u nesamostalnom posjedu predmetne nekretnine temeljem ugovora o privremenom korištenju prostora za stanovanje od 3. travnja 2006. s pripadajućim aneksima od 23. veljače 2011., 2. siječnja 2012, 27. prosinca 2012., 30. prosinca 2013., 17. prosinca 2014., 14. siječnja 2016., 29. prosinca 2016., 29. prosinca 2017. i 20. prosinca 2018. Prednica tužiteljice je temeljem gore navedenog pravnog posla vršila mjesečne uplate s osnove naknade za korištenje prostora u korist tuženika. Ugovoru o privremenom korištenju prostora za stanovanje prethodila je odluka tuženika od 22. prosinca 2005. te odluka tuženika od 13. srpnja 2000. kojim je odobreno prednici tužiteljice korištenje predmetnog prostora, koji joj je dan na privremeno korištenje od strane Osnovne škole Z. . Posjed prednice tužiteljice, a kamo li tužiteljice osobno, nikad nije imao kvalitetu koju Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima traži za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Zakon propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari. Tužiteljica i njezina prednica nisu nikada bili samostalni posjednici niti su imali zakonit, istinit ni pošten posjed potreban za stjecanje vlasništva dosjelošću. Tužiteljica je protupravno ušla u posjed nekretnine nakon smrti prednice te je tuženik u više navrata tražio od tužiteljice da nekretninu oslobodi od stvari, no tužiteljica se oglušila na predmetne zahtjeve. Postavio je protutužbeni zahtjev na predaju u posjed predmetne nekretnine.

 

3.                 U očitovanju na odgovor na tužbu i protutužbu tužiteljica-protutuženica je pojasnila da se sa svojom prednicom - majkom uselila u predmetnu nekretninu u proljeće 1990. godine. Istu je dobila na korištenje u sustavu društvenog vlasništva kod O. š. iz Z. jer je u to vrijeme D. v. bio u sklopu navedene osnovne škole. U vrijeme kad je dobila navedeni prostor na korištenje od strane poslodavca bilo joj je obećano da je to privremeni smještaj dok poslodavac trajno ne riješi njezino stambeno pitanje, a što potvrđuje i zaključak Gradskog poglavarstva G. Z., Klasa: 370-03/00-01/06 od 7. rujna 2000. temeljem kojeg je ravnateljica tuženika bila zadužena da u roku od tri mjeseca predloži upravnom vijeću G. Z. način rješavanja statusa zemljišta i zgrade D. v. Z. kao i način zbrinjavanja djelatnice D. v. "Z."- D. S. – L. Znači tužiteljica je tek od 2006. godine dobila ugovor od tuženika o privremenom korištenju prostora za stanovanje, dakle, nakon proteka punih 15 godina. A tuženik se ni na koji način tijekom proteklog perioda nije očitovao na zaključak poglavarstva G. Z., a niti je ravnateljica poduzela bilo koje mjere u pogledu zbrinjavanja bivše djelatnice koja je kod tuženika radila preko 30 godina te je tijekom cijelog tog perioda postojalo obećanje da će se trajno riješiti njezin stambeni problem, o čemu saznanja ima ravnateljica tuženika, tajnica tuženika i predsjednik sindikata. Znači, u ovoj pravnoj stvari primjenjuje se Zakon o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91), što znači da je majka tužiteljice koristila predmetnu nekretninu, a i tužiteljica je navedena u ugovoru o privremenom korištenju prostora za stanovanje kao član obiteljskog domaćinstva. Zato je njezin posjed istinit, savjestan i pošten, održavala je sporni objekt cijelo vrijeme kroz potrebna ulaganja, plaća režije i održava prostor oko predmetnog stambenog objekta, što znači da tužiteljica ima istinit način stjecanja predmetne nekretnine. Okolnost da je tuženik upisan u zemljišnim knjigama ne dovodi ga stoga u povoljan položaj. Tužiteljica je računajući vrijeme svoje prednice imala vlasnički posjed na predmetnoj nekretnini tj. miran posjed s uočljivom voljom držati nekretninu kao svoju i ponašanje tužiteljica kao vlasnice kroz čitavo to vrijeme pri čemu se ničim ne može utvrditi nesavjesnost tužiteljice i njezine prednice u pogledu korištenja predmetne nekretnine. Savjesnost odnosno poštenje posjeda se presumira. Za posjed je također bitno da je efektivan tj. da se stvarno izvršava, što među strankama nije sporno. Prema čl. 28. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim vlasničkom pravnim odnosima savjesni i zakonit posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar protekom 10 godina, a savjesni posjednik stječe pravo vlasništva protekom 20 godina. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. Općeg građanskog zakonika za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtjeva se zakonit, pošten i istinit posjed, s time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 20 godina (izvanredna dosjelost), nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja.

 

4.                 Tuženik-protutužitelj je istaknuo da mu je pravna prednica tužiteljice-protutuženice plaćala mjesečnu naknadu i tražila da joj odobri mogućnost privremenog korištenja predmetnog prostora, čime je priznavala višu vlast. Istekom svakog ugovora tražila je njegovo produljenje. Kad je tužiteljica-protutuženica iselila iz predmetnog objekta, pravna prednica je tražila da se izvrši izmjena ugovora o privremenom korištenju prostora za stanovanje na način da isti prostor može koristiti i tužiteljica-protutuženica. Njezina pravna prednica obvezala se predati prostor u posjed tuženiku-protutužitelju po isteku roka na koji je ugovor sklopljen. 

 

5.                 Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige, u potvrde o plaćanjima na listu broj 5 do 12 spisa, vrši se uvid u ugovor o privremenom korištenju prostora za stanovanje od 3. travnja 2006. te u anekse ugovora od 23. veljače 2011., 2. siječnja 2012., 27. prosinca 2012., 30. prosinca 2013., 17. prosinca 2014., 14. siječnja 2016., 29. prosinca 2016., 29. prosinca 2017., 20. prosinca 2018., u dopis – zamolbu za dodjelom poslovnog prostora na privremeno korištenja na listu broj 31 spisa od 7. srpnja 2000. u zaključak Gradskog poglavarstva G. Z. od 7. rujna 2000. te u odluke tuženika od 22. prosinca 2005. i 2000., u bankovne izvatke na listu broj 35 do 47 spisa, u potvrdu O. š. iz Z. od 15. lipnja 2001. i preslik osobne iskaznice, u presudu o razvodu braka ranijeg Općinskog suda u Z. poslovni broj P-219/92, u uvjerenje o prebivalištu, u ugovor o radu te u molbu za dodjelu stana od 20. srpnja 1989. i odluku o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme, kao i uvjerenje o prebivalištu od 23. lipnja 2021. 

 

6.       U skladu s čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91,

91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP-a) sud je odredio vrijednost predmeta spora s iznosom od 10.000,01 kn, prema logičnoj procjeni s obzirom na položaj nekretnine općenito na području grada Z., s kojim su se iznosom nakon prigovora tuženika-protutužitelja, stranke usuglasile.

 

7.                 Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice-protutuženice za izvođenjem dokaza očevidom na licu mjesta jer je istog ocijenio nepotrebnim, s obzirom da među strankama nema spora o tome o kojoj se nekretnini radi i gdje se ona nalazi, kao ni činjenica da se na istoj nalazi montažni objekt. Financijsko vještačenje poslovnih knjiga također je bio nepotreban i neekonomičan dokaz, obzirom da su mjesečne uplate pravne prednice tužiteljice-protutuženice i iznosi istih vidljivi u priloženoj dokumentaciji, koja nije posebno osporena.

 

8.       Tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je protutužbeni zahtjev osnovan.

 

9.                 Među strankama nije bilo sporno da je pravna prednica tužiteljice-protutuženice bila u posjedu predmetne nekretnine, u naravi objekta starog d. v. u Z. i istu koristila za stanovanje od 1990. godine pa do smrti 2019. godine i to temeljem odluke Osnovne škole u sastavu koje ustanove je u to vrijeme bio dječji vrtić. Nije bila sporna činjenica da je s njom do 2013. godine živjela i tužiteljica-protutuženica.

 

10.             Sporna je činjenica kakva je bila kvaliteta posjeda pravne prednice tužiteljice-protutuženice na predmetnoj nekretnini, a i kvaliteta posjeda same tužiteljice-protutuženice. 

 

11.             Svjedokinja G. P. iskazala je da je bila ravnateljica tuženika od 1993. do 2007. godine. S obzirom da je od tada prošlo puno vremena neke stvari je i zaboravila. Sjeća se da je pravna prednica tužiteljice D. L.-S. živjela s malodobnim djetetom u navedenom objektu starog dječjeg vrtića. Tražila je trajni smještaj te je dala i molbu za trajni smještaj najprije upravnom vijeću dječjeg vrtića, a potom i poglavarstvu G. Z.. Utvrđeno je da trajnog rješenja nema te joj je kao privremeno rješenje dan prostor starog dječjeg vrtića. Koliko se sjeća, majka tužiteljice nije plaćala za to nikakvu najamninu. U trenutku kad je postala ravnateljica tuženika, pravna prednica tužiteljice je već bila u posjedu tog prostora. Svake godine potpisivala se određena odluka o produljenju korištenja, ne zna je li to bio aneks ili nešto drugo. To u svakom slučaju nije bilo trajno rješenje, a ona je kao ravnateljica bila zadužena da pronađe trajno rješenje za pravnu prednicu tužiteljice, koje trajno rješenje nije pronađeno te je jedino rješenje bilo da one ostanu u tom stanu. Ne sjeća se na čiju inicijativu je svake godine donesena odluka o produljenju privremenog korištenja. Nema saznanja da bi pravna prednica tužiteljice od tuženika tražila prijenos prava vlasništva na tom objektu. Ne sjeća se zaključka poglavarstva G. Z. kojim bi bila ovlaštena u roku od tri mjeseca naći trajno rješenje za majku tužiteljice. Nije joj poznato koliko dugo je tužiteljica sa svojom majkom bila u posjedu predmetne nekretnine.

             

12.             Tužiteljica-protutuženica M. L. iskazala je da je do 1989. godine njezina obitelj živjela u V. T., no zbog poremećenih obiteljskih odnosa majka i ona preko noći završavaju "na cesti". Majka je bila rodom iz P. te nije imala ovdje nikakvih nekretnina. Tadašnji način života je u takvim slučajevima podrazumijevao da se dobije određeni stan od poslodavca. Majka i ona su doselile na predmetni prostor 1989. temeljem odluke Osnovne škole u Z. kojim se njima daje na korištenje zgrada starog vrtića. I njihovi susjedi su tako dobili određeni stambeni prostor od svog poslodavca, konkretno banke. U predmetnom prostoru su živjele od tada te je to bilo njihovo. Održavale su objekt, okućnicu, uredile kupaonicu i kuhinju te su se osjećale kao da je to njihovo. Majka je tražila bolji smještaj, no, nije ga dobila. 2000. godine joj je majka priopćila da mora pisati zamolbu za korištenje navedenog prostora i to za privremeno korištenje. Pitala ju je da zašto to treba učiniti kad je to ionako njihovo, a majka joj je odgovorila da su joj tako rekli na poslu i da to učini kako bi ono što su tad imale zamijenile za drugi stan. Predmetni prostor koristile su bez vremenskog ograničenja, no majka je bila primorana od strane svog poslodavca za pisanje zamolbe za privremeno korištenje. Postoji odluka poglavarstva G. Z. iz 2000. godine kojom se ravnateljica tuženika zadužuje za pronalaženje prostora za trajno zbrinjavanje majke. Što se tiče korištenje predmetnog prostora sve je ostalo isto, to su koristile kao i do tada te nitko od trećih osoba nije dolazio na taj prostor. Nakon što je otišla na studij, zaposlila se kao tajnica u jednoj agenciji za nekretnine. 2005. godine ju je majka obavijestila o tome da je njena privremena zamolba istekla te da bi trebala pisati novu. Ona se za pomoć obratila sa svom dokumentacijom odvjetnici koja je proučila njihove dokumente te su na sastanku s odvjetnicom bile majka i ona. Savjet odvjetnice je bio da majka ne potpisuje nikakve daljnje zamolbe jer joj osnov predstavlja odluka poglavarstva iz 2000. godine. Potom ju je majka obavijestila da se ravnateljica naljutila na nju, a naknadno joj je majka rekla da je sve to riješila i da je sada stanje čisto. Kako je ona bila na studiju, nije o tome više imala prevelikih saznanja. Njima se u posjedu ništa nije mijenjalo. 2012. odnosno 2013. u predmetnom prostoru uz majku i nju boravio je i njezin nevjenčani suprug, a to je bilo vrijeme kad je ona imala komplikacije u trudnoći. 2013. kad je rodila dijete, preselili su u kuću koju je preuredio njezin suprug. Međutim, majka i ona su održavali predmetnu nekretninu i dalje i tako je bilo sve do majčine smrti 2019. godine. Ništa dalje nije znala o zamolbama, a majka je od strane poslodavca bila na to primorana. Od 2000. godine kada je tuženik bio zadužen za pronalaženje trajnog rješenja za majku ništa se nije poduzelo niti je prema poglavarstvu G. Z. upućen do 2019. bilo kakav dokument sa imenom njezine majke. Polazila je vrtić u vrijeme kad ju je majka nakon što su izbačene iz kuće u V. T., odvela u predmetni prostor i rekla da je to sada njihova kuća i da će tu živjeti, prostor je bio u lošem stanju. Nakon smrti majke 2019. predmetnu nekretninu održavaju suprug i ona. Suprug ima ključ od predmetnog prostora od 2012. od kad je tamo živio. Plaćaju režije i održavaju prostor. Tuženik nije od nje tražio potpisivanje bilo kakvog ugovora nakon majčine smrti, niti je pismeno tražio njihovo iseljenje. Nakon majčine smrti nije pokrenut nikakav sudski postupak protiv njih. 2013. godine je napustila predmetni prostor kad je promijenila i adresu. Tek kad je tuženik-protutužitelj u spis dostavio takav dokument, od tada joj je poznato da je majka tražila da se nju više ne navodi kao korisnika predmetnog prostora u ugovoru o privremenom korištenju, ali ističe da sumnja u taj dokument jer je adresa majke krivo napisana, a majka je bila obrazovana žena i znala je napisati svoju adresu. Nakon majčine smrti nitko ju nije tražio predaju ključeva spornog prostora. Ravnateljica joj je poslala telefonsku Whatsapp poruku, nakon čega je ona rekla da će pokrenuti sudski postupak radi utvrđenja prava vlasništva. Njezini odnosi s majkom su bili korektni, kad se ona razboljela bila je kod nje, a kad je tužiteljica-protutuženica bila bolesna, bila je kod majke. 

               

13.             Zakonska zastupnica tuženika-protutužitelja D. L. C. iskazala je da je ravnateljica tuženika-protutužitelja od 1. srpnja 2007. Sva saznanja u vezi predmetne nekretnine crpi iz dokumentacije vezane uz predmetnu nekretninu. Tako ističe da je postojala odluka gradskog poglavarstva o privremenom korištenju predmetnog prostora od strane pokojne kolegice D.. Ona je kao ravnateljica naslijedila zatečeno stanje vezano uz korištenje te nekretnine. Sjeća se da je jedno vrijeme korištenje predmetnog prostora odobravano majci tužiteljice na vrijeme od pet godina, a nakon što je tuženiku– protutužitelju stigao dopis crkve koja je imala određenu tražbinu prema tom zemljištu, odlučeno je da se predmetni prostor više ne daje na korištenja na pet godina, već na godinu dana. Također iz dokumentacije crpi saznanja da je ravnateljica bila zadužena pronaći trajni smještaj za pravnu prednicu tužiteljice, no G. Z. je osnivač dječjeg vrtića te ravnateljica sama takvu odluku nije mogla donositi, a svoju ulogu ima i upravno vijeće koje može donijeti takvu odluku uz suglasnost gradskog vijeća odnosno kasnije gradonačelnika. U dokumentaciji se svugdje spominje "privremeno korištenje" predmetnog prostora, a i majka tužiteljice je u svojem dopisu tražila privremeno korištenje. Bivša ravnateljica se očito ne sjeća da je pravna prednica tužiteljice plaćala mjesečni najam za predmetnu nekretninu u iznosu od 50,00 kn, a o tome postoje dokazi u vidu bankovnih izvoda i odluke upravnog vijeća. U jednom od dopisa nekadašnjeg Općinskog komiteta za privredu također je navedeno "privremeno korištenje" te obaveza riješiti stambeno pitanje. S pok. kolegicom D. imala je korektan odnos, bila je divna žena i radnica. Iz razgovora s njom ima saznanja da joj planovi nikad nisu obuhvaćali trajno zbrinjavanje stambenog pitanja, zna da joj je plan bio vratiti se u P., a u jednom trenutku je čak navela da bi htjela kupiti stan u P.. Nikad od nje nije tražila pomoć u smislu da ne bi imala kud, a također iz razgovora zna da njeni odnosi s tužiteljicom nisu bili bajni. 2013. godine ju je tražila da se tužiteljica makne iz ugovora o korištenju kako vrtić jednog dana s njom ne bi imao problema i komplikacija. Osporila je navode tužiteljice-protutuženice u kojima je navela da ju nije tražila ključeve predmetnog prostora. Ističe da je tužiteljici-protutuženici odmah nakon karmina po smrti majke rekla da joj daje vremena koliko joj treba da iseli iz predmetnog prostora i da preda ključeve, s obzirom da je ona majka dvoje djece, a iz poštovanja prema njezinoj majci nije tražila da to bude npr. u roku od tjedan dana. Nisu dogovorile rok iseljenja. Nekoliko je puta telefonski kontaktirala u vezi toga te je uvijek imala neke izgovore, a ti telefonski razgovori su prethodili spomenutoj Whatsapp poruci. Nije dobila ključeve od tužiteljice-protutuženice. Na pitanje je li joj poznat zaključak poglavarstva i obaveza trajno riješiti stambeno pitanje majci tužiteljice kao i je li ona kao ravnateljica nešto poduzela i o tome dostavila izvještaj upravnom vijeću navela je da ravnateljica sama ne može donositi takvu odluku bez upravnog vijeća, a osnivač vrtića je Grad Zabok te je upravno vijeće nadležno za takve odluke. U razgovoru s majkom tužiteljice-protutuženice saznala je da je njoj sasvim dovoljno imati određeni dokument da u predmetnom prostoru može boraviti, a njezine namjere su bile iseliti u P.. Smatra da na dopisu iz 1996. godine koji joj je punomoćnica tužiteljice-protutuženice predočila nije potpis njezine majke. Majka tužiteljice-protutuženice je radila u D. v. u Z. od 1980. i neke godine, ne sjeća se točno koje. 

 

14.             Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine utvrđeno je da je kao vlasnik istih upisan Dječji vrtić Z. u cijelosti.

 

15.             Uvidom u ugovor o privremenom korištenju prostora za stanovanje od 3. travnja 2006. utvrđeno je da je tuženik-protutužitelj kao vlasnik prostora starog dječjeg vrtića u Z. isti zaključio s pravnom prednicom tužiteljice-protutuženice D. S.-L. kao korisnicom tog istog prostora te da je predmetni prostor od četiri prostorije u ukupnoj površini od 93 m2 dan na privremeno korištenje. Korisnica prostora je imala pravo koristiti prostor dok dječji vrtić ima mogućnost raspolaganja tim prostorom, a najduže pet godina, počevši od 1. siječnja 2006. Ugovoreno je i plaćanje mjesečne naknade za korištenje prostora u iznosu od 50,00 kn do svakog 15. u mjesecu za prethodni mjesec. Prostor može koristiti i kći korisnice – M. L.. Korisnica prostora se obvezala u roku od 30 dana od dana proteka roka ili nastanka okolnosti iz točke III. ugovora predati prostor u stanju u kojem ga je primila. Aneksi istom ugovoru zaključivani su na daljnje rokove korištenja od po godinu dana i to od 23. veljače 2011. pa do 20. prosinca 2018. kada je ugovoreno zadnje korištenje spornog prostora na daljnjih godinu dana.

 

16.             Uvidom u zamolbu za dodjelom poslovnog prostora na privremeno korištenje od 7. srpnja 2000. utvrđeno je da je istim pravna prednica tužiteljice-protutuženice zatražila privremeno korištenje drvene barake koja je nekad služila kao poslovni prostor za obavljanje djelatnosti dječjeg vrtića u Z., kojeg je do tada koristila već 11 godina temeljem dozvole Školskog odbora Osnovne škole u Z., a kasnije Komisije za dodjelu stanova pri Općinskom komitetu za privredu Z.. 

 

17.             Uvidom u zaključak Gradskog poglavarstva Grada Z. od 7. rujna 2000. utvrđeno je da se istim daje suglasnost na toč. I. Odluke Upravnog vijeća Dječjeg vrtića i jaslica "Z." Z., Klasa: 372-02/00-01/01 od 13. srpnja 2000. kojom je pravnoj prednici tužiteljice-protutuženice odobreno daljnje privremeno korištenje prostora starog vrtića u Z. . Ujedno iz obrazloženja istog zaključka proizlazi da se zadužuje ravnateljica Dječjeg vrtića "Z." Z. da u daljnjem roku od 3 mjeseca utvrdi i predloži Upravnome vijeću i Gradu Z. način ili načine rješavanja statusa zemljišta i zgrade Dječjeg vrtića "Z." u Ulici … u Z. kao i način stambenog zbrinjavanja pravne prednice tužiteljice-protutuženice.

 

18.             Uvidom u odluku Upravnog vijeće Dječjeg vrtića "Z." od 22. prosinca 2005. utvrđeno je da je pravnoj prednici tužiteljice-protutuženice odobreno daljnje privremeno korištenje spornog prostora tako dugo dok vrtić ima mogućnost raspolaganja tim prostorom, a najduže 5 godina od 1. siječnja 2006. uz mjesečnu naknadu od 50,00 kn.

 

19.             Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se tužiteljica-protutuženica poziva na nasljeđivanje i dosjelost kao na osnove stjecanja svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, uključujući i posjed njezine prednice - majke. Prethodno je bilo potrebno utvrditi činjenicu je li pravna prednica tužiteljice-protutuženice tijekom života mogla steći predmetnu nekretninu u vlasništvo odnosno je li predmetna nekretnina mogla predstavljati ostavinsku imovinu pok. majke tužiteljice-protutuženice.

 

20.             Prema čl. 18. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZV, posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja. Prema st. 2. posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet. Prema st. 3. posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

 

21.             Raniji Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOVO) je u čl. 72. propisivao da je posjed zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

 

22.             Po samom se zakonu (odnosno ispunjenjem zakonskih pretpostavki za dosjelost) stječe pravo vlasništva nekretnina prema čl. 159. st. 1. i 3. ZV koji propisuje da se vlasništvo nepokretne stvari stječe dosjelošću protekom deset godina ako je posjed zakonit, istinit i pošten, odnosno protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog poštenog posjedovanja, pri čemu se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme koje su prednici na isti način posjedovali nekretninu. Iste rokove dosjelosti propisivao je i raniji ZOVO u čl. 28. st. 2. i 4. Odredbom 159. stavak 4. ZV-a određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županije i jedinice lokalne samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, tada je za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle, za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošteni posjed 40 godina.

 

23.             Posjed tužiteljice-protutuženice i njezine prednice bio je istinit jer ni jednim dokazom nije utvrđeno da bi isti posjed bio pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja. Njihov posjed bio je i zakonit jer se zasnivao na pravnom osnovu – ugovoru o privremenom korištenju nekretnine, a ranije na odluci nadležnog tijela o korištenju iste.

 

24.             Međutim, posjed pravne prednice tužiteljice-protutuženice nije mogao biti pošten pa na istom nije mogla ni steći pravo vlasništva, a posljedično ista nekretnina nije mogla biti predmetom ostavine iza majke tužiteljice-protutuženice pa ju tužiteljica-protutuženica nije ni mogla steći nasljeđivanjem.

 

25.             Naime, iz pismene dokumentacije koja se nalazi u spisu nedvojbeno je utvrđeno da je predmetna nekretnina dana pravnoj prednici tužiteljice-protutuženice na korištenje i to na određeno vrijeme. Isto jasno proizlazi iz naziva i sadržaja osnovnog ugovora o privremenom korištenju i aneksa tom ugovoru. Da to nije bilo tako, ne bi postojala potreba za pisanjem zamolbe pravne prednice tužiteljice-protutuženice nadležnim tijelima za produljenjem korištenja predmetne nekretnine pa ni za donošenjem odluka o produljenju daljnjeg privremenog korištenja predmetne nekretnine. Osim toga, bankovnim izvacima priloženim u predmet utvrđeno je da je pravna prednica tužiteljice-protutuženice redovito uplaćivala tuženiku-protutužitelju ugovorenu naknadu za korištenje prostora, što sve potvrđuje da je znala i morala znati da nekretnina koju je osnovano posjedovala, nije u njezinom vlasništvu.

 

26.             Naposljetku, takav posjed tužiteljice-protutuženice i njezine prednice nije bio ni samostalan u smislu čl. 11. st. 1. ZV-a kojim je propisano da tko stvar ili pravo posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik, a tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava - samostalni je posjednik. Da je priznavala višu vlast posrednoga posjednika utvrđeno je i po sadržaju zaključenih ugovora i aneksa ugovoru.

 

27.             Tvrdnje tužiteljice-protutuženice da bi njezina majka na pisanje zamolbi za daljnjim korištenjem predmetnog prostora ničim nisu dokazane. Činjenica da su pravna prednica tužiteljice-protutuženice i njena kći plaćale sve režijske troškove za predmetnu nekretninu sama za sebe nije mjerodavna za poštenje posjeda, kao odlučnu činjenicu za ovaj spor.

 

28.             Tuženik-protutužitelj je tvrdio da je predmetna nekretnina ranije bila u društvenom vlasništvu, a tužiteljica-protutužiteljica je tvrdila da tek nakon 15 godina njena prednica dobila ugovor o privremenom korištenju prostora za stanovanje.

 

29.             U odnosu na ove tvrdnje valja reći da je ZV iz 1996. godine u prijelaznim i završnim odredbama propisao primjenu tog zakona na stjecanje stvarnih prava računajući od dana stupanja na snagu istog zakona. U članku 388. stavak 4. propisivao je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme posjedovanja prije tog datuma. Dana 17. studenoga 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo članak 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - u daljnjem tekstu: ZV), (Odluke U-I 58/1997, U 1235/1997, U-I 1237/1997, U-I 1053/1997 i U-I 1054/1997 od 17. studenog 1999. - "Narodne novine", broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). Odredbom 159. stavak 4. ZV-a određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županije i jedinice lokalne samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, tada je za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle, za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošteni posjed 40 godina. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama Rev-2776/2016 od 29. siječnja 2019. i Rev-x-974/2017 od 7. svibnja 2019., kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju članka 388. stavak 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Također, u vrijeme dosjedanja, sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženom u odlukama Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj: 22768/12) i Radomilja i dr. (Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske, treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991., pri čemu je odlučno da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. i da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim, konfisciranim i sl.), obzirom na stečena subjektivna građanska prava.

 

29.1. Prema tome, kako je dokazano da posjed tužiteljice-protutuženice i njezine prednice nije mogao biti pošten ni samostalan, to nije moglo biti ni stečeno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću čak ni kad je ona bila u društvenom vlasništvu.

 

30.             U odnosu na protutužbeni zahtjev, mjerodavna je odredba čl. 161. st. 1. ZV-a prema kojoj vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Zato je tužiteljica-protutuženica, koja nije dokazala da bi bila vlasnica ili predmnjevana vlasnica predmetne nekretnine, dužna predati istu u posjed tuženiku-protutužitelju kao vlasniku iste nekretnine.

 

31.             Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a visina istog je odmjerena u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

32.             Parnični trošak tuženika-protutužitelja obuhvaća trošak sastava odgovora na tužbu (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 17. lipnja 2021. i 5. svibnja 2021. (tbr. 9/1-100 bodova), kao i trošak sastava podneska od 14. svibnja 2021. (8/1-100 bodova), što ukupno iznosi 400 bodova ili 4.000,00 kn. PDV na taj iznos jest 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 5.000,00 kn.

 

33.             Tužiteljica-protutuženica nije uspjela u sporu pa joj ne pripada ni naknada parničnog troška. 

 

34.             Odluka o zakonskoj zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, s izmjenama i dopunama) i čl. 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, s izmjenama i dopunama).

 

35.  Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci. 

 

U Zaboku 30. rujna 2021.

 

                                                                                                                     Sudac

 

                                                                                                                                       Karolina Balen  

 

 

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u četiri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa presude.

 

 

              Dostaviti:

1.     Odvj. V. N., K., uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od  400,00 kn

 

 

 

2.     Odvj. N. B., Z., uz rješenje o pristojbi na protutužbu u iznosu od 400,00 kn

3.     eOglasna ploča suda