1                Poslovni broj: 3 Us I-491/2021-8

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
        Erazma Barčića 5                                                                 Poslovni broj: 3 Us I-491/2021-8

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Bačić, u upravnom sporu tužitelja R. M. iz M., kojeg zastupa opunomoćenica M. A., odvjetnica u R., protiv tuženog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi priznavanja prava na naknadu troškova prijevoza, 30. rujna 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-08/21-01/74, URBROJ: 338-01-06-05-21-03 od 26. ožujka 2021., kao i radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-08/20-01/478, URBROJ: 338-08-02-01-21-25 od 17. veljače 2021., te vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak,

 

podredno

 

              odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-08/21-01/74, URBROJ: 338-01-06-05-21-03 od 26. ožujka 2021. kao i radi poništenja prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-08/20-01/478, URBROJ: 338-08-02-01-21-25 od 17. veljače 2021. te priznavanja tužitelju prava na naknadnu troškova prijevoza na relaciji K. – O. – K., obavljenoga radi liječenja hemodijalizom u Poliklinici Interdial O. tijekom svibnja, lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 2020.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

              1. Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-08/21-01/74, URBROJ: 338-01-06-05-21-03 od 26. ožujka 2021. odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-08/20-01/478, URBROJ: 338-08-02-01-21-25 od 17. veljače 2021., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na naknadu troškova prijevoza na relaciji R. – O. – R. obavljenog radi liječena hemodijalizom u Poliklinici Interdial Opatija, tijekom svibnja, lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 2020.

 

              2. Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika od 26. ožujka 2021. tužitelj je podnio tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena je 27. travnja 2021. zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i  nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U svezi s tim tužitelj je u tužbi u bitnome naveo da je tužitelj kronični i teški bubrežni bolesnik sa nužnom dijalizom u kojoj isti provodi svakog drugog dana, da pored navedene medicinske dijagnoze tužitelj ima i druge kronične i ozbiljne bolesti uključujući i dijabetes i da je tužitelj do operacije mrene kojoj se tužitelj podvrgnuo unatrag godinu dana bio ograničen u kretanju i ovisan o pomoći trećih osoba pa tužitelj smatra da nije ispravan stav tuženika kako tužitelj ostvarujući pravo na sanitetski prijevoz gubi pravo na naknadu troškova prijevoza na liječenje. To iz razloga što od ožujka 2020. vrijede posebna pravila zbog promjena uvjetovanih pandemijom Covid-19 te da korištenje sanitetskog prijevoza predstavlja opasnost ne za zdravlje već za život visoko rizičnih osoba visokog stupnja komorbiditeta kakav je tužitelj, jer se sanitetskim prijevozom koristi više osoba, da je tužitelj prva osoba koju sanitetsko vozilo preuzme i posljednja osoba koju ostavlja pred kućnim vratima i da za vrijeme vožnje sanitetskim vozilom po Opatiji, Voloskom i opatijskom zaleđu tužitelj dolazi u kontakt sa čitavim nizom različitih osoba bolesnijih i onih manje bolesnijih i time se izlaže riziku zaraze od Covid-19, a time i opasnosti od umiranja mukama na respiratoru pa je tužitelj mišljenja da korištenje usluga sanitetskog prijevoza na način i pod uvjetima takve organizacije izravno utječe na tužiteljev život i po život nužnu terapiju vezanu za teški oblik dijabetesa od kojeg tužitelj boluje. Smatra da se rasprava o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva tužitelja ne može razmatrati isključivo unutar okvira formalnog pristupa prema kojem u Primorsko-goranskoj županiji postoji organiziran sanitetski prijevoz te uz tvrdnju da se djelatnici sanitetskog prijevoza apsolutno pridržavaju epidemioloških mjera, jer da je tome doista tako, da tada jedan od vozača sanitetskog prijevoza ne bi bio pozitivan na Covid-19. Tužitelj tvrdi da je cjelokupnu situaciju potrebno procjenjivati s aspekta realnog rizika kroz ocjenu je li tužitelj u većem riziku koristeći se sanitetskim prijevozom ili pak vlastitim prijevozom. Napominje da bi radi zaštite života tužitelja trebalo istome odobriti pravo na naknadu troškova prijevoza, smatrajući kako troškovi naknade  prijevoza na relaciji M.-Opatija-M. jesu niži od troškova sanitetskog prijevoza na istoj relaciji i u istim terminima i da je notorna činjenica da se veliki postotak zaraženih osoba evidentirao upravo u situacijama velike koncentracije ljudi u malim i zatvorenim prostorima, što svakako je vozilo sanitetskog prijevoza, jer sanitetski prijevoz nije osiguran samo za tužitelja već za čitav niz različitih korisnika od onih koji kao i tužitelj se koriste dijalizom pa do osoba koje odlaze na preglede ili druge vrste liječenja te se kontakti u toj situaciji povećavaju, a time i rizik oboljenja kod tužitelja. Naposljetku, tužitelj ukazuje da bi se odluka o pravu na naknadu troškova prijevoza ili pravo na sanitetski prijevoz trebala osobno procijeniti, a ne na temelju paušalnih i tipiziranih špranci koje sadrže zakonske odredbe, odnosno da se rasprava o osnovanosti ili neosnovanosti njegova zahtjeva ne može razmatrati isključivo unutar okvira formalnog pristupa prema kojem postoji sanitetski prijevoz i da se djelatnici sanitetskog prijevoza pridržavaju epidemioloških mjera, već da se cjelokupnu situaciju treba procijeniti s aspekta realnog rizika, odnosno jesu li u većem riziku kod korištenja sanitetskog ili vlastitog prijevoza pa je tužitelj u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika od 26. ožujka 2021., kao i prvostupanjsko rješenje od 17. veljače 2021. i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak podredno da se poništi osporavano rješenje tuženika od 26. ožujka 2021. kao i prvostupanjsko rješenje od 17. veljače 2021. i prizna tužitelju pravo na naknadu troškova prijevoza na relaciji K.-O.-K., obavljenog radi liječenja hemodijalizom u Poliklinici Interdial O. tijekom svibnja, lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 2020.

 

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 26. svibnja 2021. naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja pa je citirajući odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13, 137/13 i 98/19, u nastavku teksta:  Zakon) te odredbe čl. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 49/,14 51/14, 11/15, 17/15, 123/16, 129/17 i 9/21 u nastavku teksta: Pravilnik) što će u nastavku teksta biti detaljnije obrazloženo, predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz pojašnjenje da pravo na naknadu troškova prijevoza nije neograničeno i nije izbirljivo odnosno osiguranik ne može mijenjati pravo na sanitetski prijevoz za naknadu troška prijevoza prema vlastitoj ocjeni ako za isto nisu Zakonom i Pravilnikom ispunjeni propisani uvjeti kako je to navedeno u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-266/17-2 od 23. kolovoza 2017., odnosno da osoba koja ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz, a po vlastitom izboru istog ne koristi, nema pravo na naknadu troškova prijevoza odnosno novčanu naknadu na ime troškova prijevoza radi korištenja hemodijalize, kao i da bojazan tužitelja od bolesti Covid-19 ne predstavlja niti može predstavljati razloge koji se mogu podvesti pod nemogućnost ili nedostupnost sanitetskog prijevoza zbog kojih bi osiguranik imao pravno na naknadu troškova prijevoza. Istaknuo je, da je u postupku utvrđeno da sukladno odluci Stožera civilne zaštite o uvođenju nužne mjere posebne organizacije hitne medicinske službe i sanitetskog prijevoza za vrijeme proglašene epidemije bolesti Covid-19, organizator sanitetskog prijevoza Dom zdravlja Primorsko-goranske županije organizirao je sanitetski prijevoz u predmetnom razdoblju u skladu s preporučenim epidemiološkim mjerama, da je tužitelj koristio sanitetski prijevoz od 2015. pa do 16. travnja 2020., dakle dijelom i u jeku korištenja epidemioloških mjera te da tada nije bilo zaraženih Covid-9 u sanitetskom prijevozu i navedeno da upućuje da organizacija prijevoza nije bila stvarni uzrok nekorištenja sanitetskog prijevoza u predmetnom razdoblju, već tužiteljeva odluka da istog ne koristi, dok da navodi iz tužbe o organizaciji sanitetskog prijevoza nisu od utjecaja na rješavanje predmeta jer navedeno nije u nadležnosti tuženika.

 

4. U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 13. srpnja 2021. tužitelj je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva predlažući da se u ovom upravnom sporu izvede dokaz medicinskim vještačenjem kako bi se utvrdilo da li zdravstveno stanje tužitelja udovoljava uvjetima prava na korištenje sanitetskog prijevoza ili pak uvjetima prava na naknadu troškova puta i da se provjeri koliko stvarno traje tužiteljev prijevoz na dijalizu i je li isto i u kojoj mjeri ugrožavajuće za preostale dijagnoze tužitelja.

 

5. U podnesku zaprimljenom kod ovog Suda 28. srpnja 2021. tuženik je očitujući se na navode tužitelja iz podneska zaprimljenog kod ovog Suda 13. srpnja 2021. naveo da je sukladno Zakonu i Pravilniku nadležnost Liječničkih povjerenstava Zavoda ograničena na utvrđivanje činjenica od kojih ovisi ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, što je u konkretnom slučaju opravdanost naknade troškova prijevoza s obzirom na činjenicu da je tužitelj ispunjavao uvjete za sanitetski prijevoz pa imajući u vidu da je tužitelj ispunjavao uvjete za sanitetski prijevoz i da je sanitetski prijevoz bio osiguran od strane nadležne ustanove, pri čemu su se primjenjivale epidemiološke mjere u vezi s epidemijom virus Covid-19 te da tužitelj vlastitom odlukom nije koristio sanitetski prijevoz, jer mu to nije odgovaralo, tuženik je navode tužitelja iz gore navedenog podneska ocijenio neosnovanima i predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

6. U ovom upravnom sporu 30. rujna 2021. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika pa je strankama u skladu sa odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda i dokaznih prijedloga iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je odbijen dokazni prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem u ovom upravnom sporu jer izvođenje istog nije od utjecaja niti je odlučno za donošenje zakonite odluke u ovom upravnom sporu, što će u nastavku presude biti detaljnije obrazloženo pa je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

 

7. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je da je tužitelj 4. lipnja 2020. odnosno 2. listopada 2020. podnio prvostupanjskom tijelu zahtjev za naknadu troškova na relaciji R.-K.-O.-K.-R., a radi korištenja zdravstvene usluge hemodijalize u zdravstvenoj ustanovi Interdial O.a u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 30. rujna 2020., da je zahtjevu priložena liječnička potvrda Doma zdravlja Primorsko-goranske županije od 22. travnja 2020. i potvrda za prijevoz bolesnika na hemodijalizu Poliklinike Interdial O. od 1. lipnja 2020., 30. lipnja 2020., 31. srpnja 2020., 31. kolovoza 2020. te 30. rujna 2020. Utvrđeno je, da je u tijeku postupka prvostupanjsko tijelo pribavilo očitovanja izabranog doktora tužitelja od 9. lipnja 2020. prema kojem tužitelj ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza propisane „Pravilnikom o sanitetskom prijevozu“ te je u konačnici prvostupanjsko tijelo odlučujući o zahtjevu tužitelja rješenjem od 9. studenoga 2020. odbilo zahtjev tužitelja za isplatu naknade troškova prijevoza na relaciji M.-O.-M. radi liječenja hemodijalizom u Poliklinici Interdial za mjesec svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2020. uz obrazloženje da tužitelj ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz, temeljem očitovanja izabranog doktora tužitelja od 9. lipnja 2020. Utvrđeno je, da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 9. studenoga 2020. tužitelj izjavio tuženiku žalbu, koja je rješenjem tuženika od 22. prosinca 2020. uvažena i poništeno je navedeno prvostupanjsko rješenje 9. studenog 2020. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak uz uputu da utvrdi je li sanitetski prijevoz u predmetnom razdoblju bio dostupan te jesu li u vrijeme korištenja zdravstvene zaštite od strane tužitelja primjenjivane epidemiološke mjere kojim se osigurava sigurnost i zdravlje osiguranika koji koristi zdravstvenu zaštitu hemodijalizu u prijevozu sanitetskim prijevozom. Utvrđeno je, da je u izvršenju rješenja tuženika od 22. prosinca 2020. prvostupanjsko tijelo pribavilo očitovanje Doma zdravlja Primorsko-goranske županije od 18. siječnja 2020. i očitovanje izabranog doktora tužitelja od 19. siječnja 2021. te 17. veljače 2021. donijelo rješenje kojim se odbija zahtjev tužitelja za priznanje prava na naknadu troškova prijevoza na relaciji K.-O.-K., obavljenog radi liječenja hemodijalizom u Poliklinici Interdial O. tijekom svibnja, lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 2021. uz obrazloženje da je tužitelj u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 30. rujna 2020. ispunjavao uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza i da je u tom razdoblju tužitelju sanitetski prijevoz bio organiziran i dostupan, zbog čega ne postoji osnova za isplatu naknade troškova prijevoza na osnovi potvrde zdravstvene ustanove po provedenim hemodijalizama.

 

8. Uvidom u potvrde Poliklinike za hemodijalizu Interdial O. utvrđeno je, da je od 1. lipnja 2020. do 30. rujna 2020. tužitelj obavio 66 tretmana hemodijalize u pratnji druge osobe, odnosno da je u mjesecu svibnju 2020. obavio 13 tretmana hemodijalize, u mjesecu lipnju 2020. 13 tretmana hemodijalize, u mjesecu srpnju 2020. 14 tretmana hemodijalize, u mjesecu kolovozu 2020. 13 tretmana hemodijalize te u mjesecu rujnu 2020. 13 tretmana hemodijalize u pratnji druge osobe.

 

9. Uvidom u očitovanje liječnika opće prakse tužitelja od 9. lipnja 2020. i 19. siječnja 2021. utvrđeno je, da se tužitelj već dugi niz godina liječi hemodijalizom i ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza propisane Pravilnikom o sanitetskom prijevozu, da tužitelj obavlja sanitetski prijevoz od 2015., a od 15. travnja 2020. da je odlučio samostalno odlaziti na hemodijalizu, jer je sanitetski prijevoz morao čekati nekoliko sati i navedeno je tražio da se napiše u potvrdi. Također, da je tužitelju bilo i objašnjeno da pravo na novčanu naknadu za troškove prijevoza imaju samo osigurane osobe na hemodijalizi koji ne ispunjavaju uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza i da doktor ne može napisati na potvrdu da tužitelj ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza kada ih ispunjava i da je zbog toga već koristio sanitetski prijevoz, jer je imao pravo na njega.

 

10. Uvidom u očitovanje od 18. siječnja 2021. utvrđeno je da je Dom zdravlja Primorsko-goranske županije Rijeka naveo da je u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 30. rujna 2020. sanitetski prijevoz bio dostupan temeljem Pravilnika o uvjetima organizacije i načinu obavljanja djelatnosti sanitetskog prijevoza („Narodne novine“, broj 82/19) i postupka rada sanitetskog prijevoza Doma zdravlja PGŽ od 18. srpnja 2019. te da se ustanova u navedenom prijevozu pridržavala svih preporučenih epidemioloških mjera nošenja zaštitne maske, prozračivanja te nošenja zaštitnih rukavica, a sukladno uputama nadležne epidemiološke službe i da se povodom zahtjeva tužitelja za naknadom troškova prijevoza za mjesec travanj 2020. u dopisu od 7. listopada 2020. navedena ustanova očitovala da je u razdoblju od 16. do 30. travnja 2020., kao i u daljnjem razdoblju od svibnja do rujna 2020. sanitetski prijevoz bio dostupan i pridržavalo se svih preporučenih mjera.

 

11. Utvrđeno je, da je protiv prvostupanjskog rješenja od 17. veljače 2021. tužitelj izjavio tuženiku žalbu, da je postupajući po žalbi tužitelja, pribavljen nalaz, mišljenje i ocjena Liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda na okolnost jesu li ispunjeni uvjeti za naknadu troškova prijevoza te da je nalazom, mišljenjem i ocjenom od 12. ožujka 2021. utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za naknadu troškova prijevoza tužitelja na relaciji M.-O.-M. zbog korištenja zdravstvene zaštite (liječenje u postupcima hemodijalizom tijekom svibnja, lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 2020. ukupno 66 putovanja), jer tužitelj ispunjava propisane uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza na liječenje hemodijalizom prema očitovanju izabrane doktorice primarne zdravstvene zaštite, dok prema očitovanju ravnatelja Doma zdravlja Primorsko-goranske županije navedena zdravstvena ustanova prilikom obavljanja djelatnosti sanitetskog prijevoza, kako u organizacijskom, tako i u epidemiološkom smislu postupa u skladu s važećim preporukama i propisima. Nastavno, utvrđeno je, da je prema mišljenju tuženika, tužitelj u predmetnom razdoblju ispunjavao uvjete za sanitetski prijevoz te imao mogućnost ga koristiti ali vlastitom odlukom nije koristio taj prijevoz, jer mu ne odgovara vrijeme prijevoza i strah od bolesti Covid-19 za koje razloge javno-pravna tijela smatraju da nisu relevantna za rješavanje ovog predmeta, jer nije sporno da se tužitelj nije obratio sanitetskom prijevozniku s prigovorom u vezi organizacije sanitetskog prijevoza ili pridržavanja epidemioloških mjera uslijed epidemije virus Covid-19, dok iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj koristio sanitetski prijevoz od 2015. do 16. travnja 2020. u jeku korištenja epidemioloških mjera, što upućuje da organizacija prijevoza nije stvarni uzrok nekorištenja sanitetskog prijevoza u predmetnom razdoblju, već odluka tužitelja da istog ne koristi pa imajući u vidu da je tužitelj u razdoblju od 1. svibnja do 30. rujna 2020. ispunjavao uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza i da je u konkretnom slučaju u tom razdoblju tužitelju sanitetski prijevoz bio organiziran i dostupan, to tuženik smatra da ne postoji osnova za isplatu naknade troškova prijevoza na osnovi potvrde zdravstvene ustanove o provedenim hemodijalizama pa je osporavanim rješenjem tuženika od 26. ožujka 2021. odbijena žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje od 17. veljače 2021., zbog čega je prvostupanjskim rješenjem od 17. veljače 2021. odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na naknadu troškova prijevoza na relaciji R.-O.-R. obavljenog radi liječenja hemodijalizom u Poliklinici Interdial O. tijekom svibnja, lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 2020., nakon čega je tužitelj osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika pokrenuo upravni spor koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem.

 

12. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

13. Naime, odredbom čl. 62. st. 1. do 4. Zakona propisano je da osigurana osoba radi ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja ima pravo na naknadu za troškove prijevoza pod uvjetom da je radi korištenja zdravstvene zaštite upućen izvan mjesta prebivališta odnosno boravišta te da ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza propisane Pravilnikom ministra nadležnog za zdravlje iz čl. 19. st. 2. t. 18. Zakona utvrđena općim aktom zavoda.

 

14. Odredbom čl. 62. st. 1. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 49/14, 51/14, 11/15, 17/15, 123/16, 129/17 i 9/21, u nastavku teksta Pravilnik o uvjetima), propisano je da osiguranoj osobi u skladu sa odredbama Zakona i Pravilnika pripada pravo na naknadu troškova prijevoza ako je zbog korištenja zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja upućena s mjesta svog prebivališta odnosno boravišta u ugovornu zdravstvenu ustanovu odnosno kod ugovornog zdravstvenog radnika privatne prakse ili ugovorom isporučitelja ortopedskih i drugih pomagala u drugo mjesto odnosno koja je pozvana od strane zavoda u predmetu utvrđivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja po sljedećim uvjetima: 1.) da je udaljenost od mjesta polaska do mjesta počivanja odnosno mjesta poziva 50 i više kilometara, 2.) da do obližnje ugovorne zdravstvene ustanove odnosno ordinacije ugovornog doktora privatne prakse nema ugovorne djelatnosti zatražene vrste zdravstvene zaštite odnosno da bliži ugovorni isporučitelj ortopedskih i drugih pomagala nema ugovorenu isporuku tražene vrste pomagala, 3.) da pobliže ugovorne zdravstvene ustanove odnosno ordinacije ugovornog doktora privatne prakse unatoč ugovorenoj zdravstvenoj djelatnosti, osigurana osoba ne može ostvariti traženu zdravstvenu zaštitu u primjerenom roku s obzirom na svoje zdravstveno stanje, 4.) da ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza iz čl. 62. st. 1. Zakona, 5.) da je doktor medicine odnosno dentalne medicine odnosno ovlaštena osoba zavoda potvrdila na tiskanici putnog naloga da je izvršio traženi pregled, dijagnostičku pretragu ili postupak odnosno da je pozvana osigurana osoba pristupala organizacija na jedinici područne službe, odnosno regionalnog ureda zavoda radi ostvarivanja određenog prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, odnosno da je ugovorni isporučitelj ortopedskih i drugih pomagala na tiskanici putnog naloga potvrdio da je izvršio uslugu uzimanja mjere za pomagalo ili isporuku odnosno popravak pomagala.

 

15. Odredbom čl. 28. t. 1. Pravilnika propisano je da potrebu sanitetskog prijevoza utvrđuje izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite koji izdaje uputnicu za korištenje zdravstvene zaštite iz čl. 31. i 33. Pravilnika, odnosno na osnovi izdane potvrde o ortopedskim i drugim pomagalima pod uvjetima utvrđenim u čl. 26. st. 2. Pravilnika.

 

16. Odredbom čl. 3. Pravilnika o sanitetskom prijevozu („Narodne novine“, broj 123/09) propisano je da potrebu sanitetskog prijevoza utvrđuje izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite osigurane osobe, doktor u ugovornoj zdravstvenoj ustanovi, doktor u službi hitne medicine kod kojeg je osigurana osoba u postupku liječenja, ovlašteni doktor zavoda sukladno općim aktima zavoda.

 

17. Dakle, imajući u vidu citirane odredbe Zakona i Pravilnika razvidno je, da pravo na naknadu troškova prijevoza radi korištenja zdravstvene zaštite sukladno Zakonu i Pravilniku mogu ostvariti osiguranici koji ne ispunjavaju uvjete za sanitetski prijevoz, odnosno da navedeno pravo mogu ostvarivati osiguranici koji ispunjavaju uvjete za sanitetski prijevoz u slučaju da takav prijevoz nije organiziran ili nije dostupan. Obzirom da je iz očitovanja izabranog doktora tužitelja od 9. lipnja 2020. i 19. siječnja 2021. razvidno, da je tužitelj korisnik sanitetskog prijevoza od 2015., da je isto koristio do 16. travnja 2020., dakle dio i u jeku korištenja epidemioloških mjera, odnosno da prema očitovanju izabranog doktora tužitelja od 15. lipnja 2020. proizlazi da tužitelj ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz, da je u tom razdoblju sanitetski prijevoz bio organiziran i dostupan, odnosno da je tužitelj u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 30. rujna 2020. ispunjavao uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza s obzirom na svoje zdravstveno stanje i da je u tom razdoblju sanitetski prijevoz bio organiziran i dostupan, to je pravilno prvostupanjsko tijelo utvrdilo da ne postoji osnova za isplatu naknade troškova prijevoza tužitelju po osnovi potvrde zdravstvene ustanove u provedenim hemodijalizama tužitelju, jer nije sporno da je u očitovanjima izabranog doktora tužitelja od 9. lipnja 2020. i 19. siječnja 2021. navedeno da se tužitelj već dugi niz godina liječi hemodijalizom te ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza propisane Pravilnikom o sanitetskom prijevozu i da je tužitelj odlučio samostalno odlaziti na hemodijalizu, jer je sanitetski prijevoz morao čekati nekoliko sati, a navedeno da je tužitelju sve i objašnjeno. Također, iz očitovanja Doma zdravlja Primorsko-goranske županije Rijeka od 18. siječnja 2021. proizlazi da je u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 30. rujna 2020. sanitetski prijevoz bio dostupan temeljem Pravilnika o uvjetima, organizaciji i načinu obavljanja djelatnosti sanitetskog prijevoza te postupka rada sanitetskog prijevoza Doma zdravlja PGŽ od 18. srpnja 2019. te da se ustanova u navedenom prijevozu pridržavala svih preporučenih epidemioloških mjera nošenja zaštitne maske, prozračivanja te nošenja zaštitnih rukavica, a sukladno uputama nadležnih epidemioloških službi, dok po mišljenju ovoga Suda, kao i tuženika vremenska organizacija sanitetskog prijevoza nije relevantna za rješavanje ove upravne stvari niti je u nadležnosti tuženika, a niti se tužitelj obratio sanitetskom prijevozniku s prigovorom u vezi organizacije sanitetskog prijevoza ili pridržavanja epidemioloških mjera uslijed epidemije virusa Covdi-19, već se prigovori tužitelja u ovom upravnom sporu svode isključivo na strah u vezi korištenja sanitetskog prijevoda uslijed epidemije Covid-19 i njegova zdravstvenog stanja pa u vezi s tim treba navesti tužitelju da navedenu okolnost lošeg zdravstvenog stanja tužitelja i s tim povezanu potrebu sanitetskog prijevoza utvrđuje doktorica primarne zdravstvene kao osoba koja je najbolje upoznata sa trajnim potrebama osiguranika kako to proizlazi iz gore citiranih odredbi Zakona i Pravilnika i ono nije neograničeno i nije izbirljivo pravo, odnosno tužitelj ne može mijenjati pravo na sanitetski prijevoz za naknadu troškova prijevoza prema vlastitoj ocjeni ako za isto nisu Zakonom i Pravilnikom ispunjeni propisani uvjeti.

 

18. S tim u svezi treba ukazati tužitelju, da osoba koja ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz, a po vlastitom izboru istog ne koristi, nema pravo na naknadu troškova prijevoza, odnosno novčanu naknadu na ime troškova prijevoza radi korištenja hemodijalize, a niti bojazan od bolesti Covid-19 u komorbiditetu sa njegovim zdravstvenim stanjem ne predstavlja niti može predstavljati razloge koji se mogu podvesti pod nemogućnost ili nedostupnost sanitetskog prijevoza zbog kojeg bi tužitelj imao pravo na naknadu troškova prijevoza, jer iz sadržaja spisa proizlazi da je sukladno odluci stožera civilne zaštite o uvođenju nužne mjere posebne organizacije hitne medicinske službe i sanitetskog prijevoza za vrijeme proglašena epidemija bolesti Covid-19, organizator sanitetskog prijevoza Dom zdravlja Primorsko-goranske županije organizirao sanitetski prijevoz u predmetnom razdoblju u skladu s preporučenim epidemiološkim mjerama.

 

19. Tužitelj ne osporava provođenje epidemioloških mjera, već smatra da je to irelevantno za rješavanje ove upravne stvari, jer bi navedeno trebalo sagledati u kontekstu njegove situacije, odnosno zdravstvenog stanja i načina organizacije sanitetskog prijevoza pa u svezi s tim treba navesti da je tužitelj koristio sanitetski prijevoz od 2015. do 16. travnja 2020., odnosno djelom u jeku korištenja epidemioloških mjera i da tada nije bilo zaraženih Covid-19 u sanitetskom prijevozu pa navedeno upućuje da organizacija prijevoza nije bila stvarni uzrok nekorištenja sanitetskog prijevoza u predmetnom razdoblju, već tužiteljeva odluka da isto ne koristi a imajući u vidu da tužitelj u razdoblju od svibnja do rujna 2020. nije koristio sanitetski prijevoz, neosnovano je pozivanje tužitelja na eventualno oboljenje vozača sanitetskog prijevoza od virusa Covid-19 jer tužitelj nije bio onemogućen u korištenju sanitetskog prijevoza.

 

20. Naposljetku, valja tužitelju ukazati da je za rješavanje ovog upravnog spora relevantno je li tužitelj ispunjavao uvjete za sanitetski prijevoz, je li imao mogućnost njegova korištenja, je li bio onemogućen u njegovu korištenju, je li se obratio sanitetskom prijevozu u vezi bilo kakvih primjedbi na korištenje u smislu nemogućnosti te je li isto koristio pa imajući u vidu da je tužitelj ispunjavao uvjete za sanitetski prijevoz i imao mogućnost njegova korištenja, a kako je to razvidno iz očitovanja izabranog doktora i navoda samog tužitelja u upravnom postupku, isti nije bio onemogućen u njegovu korištenju, jer je sanitetski prijevoz bio organiziran i primjenjivane su epidemiološke mjere, tužitelj se nije obratio sanitetskom prijevozniku u vezi eventualnih primjedbi na njegovu organizaciju te navedeni sanitetski prijevoz nije koristio vlastitom odlukom, iako za to nije bilo nikakvog opravdanog razloga te iz tog razloga nije bilo potrebe za izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem u ovom upravnom sporu.

 

21. U svezi navoda tužitelja kojima ističe da je u tijeku postupka trebalo provesti vještačenje kako bi se ispitala mogućnost osiguranja zdravstveno i životno prihvatljivog prijevoza pored sanitetskog, treba navesti da sukladno Zakonu i Pravilniku o ovlastima i načinu rada liječničkog povjerenstva Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i nadležnost liječničkog povjerenstva zavoda ograničena je na utvrđivanje činjenica od kojih ovisi ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, što je u konkretnom slučaju opravdanost naknade troškova prijevoza s obzirom na nespornu činjenicu da je tužitelj ispunjavao uvjete za sanitetski prijevoz.

 

22. Slijedom navedenog, na temelju čl. 57. st. 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 30. rujna 2021.

 

            S u t k i nj a

 

Marija Renner Jakovljević, v. r.

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.