- 1 -              Kžzd 32/2019-10

 

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 32/2019-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Đ., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. u vezi čl. 191. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 3. srpnja 2019. broj Kzd-3/2018-41, u sjednici održanoj 30. rujna 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

 

Žalbe optuženog M. Đ. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

 

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi M. Đ. zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 3. u vezi čl. 191. st. 2. KZ/97. na kaznu zatvora od četiri godine, u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ/97, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 7. prosinca 2017. do 18. prosinca 2017.

 

2. Temeljem čl. 148. st. 6 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

 

3. Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici S. V., odvjetnici iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ta presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe. Žalbi je priložena optužnica Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru broj KMP-DO-14/2012 od 13. ožujka 2018. protiv okr. L. Đ. zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. Kaznenog zakona. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

4. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

6. Prije održavanja sjednice vijeća, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

7. Uredno obaviješteni optuženik i njegova braniteljica, odvjetnica S. V., kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili javnom dijelu sjednice žalbenog vijeća pa je ista održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I).

 

8. Žalbe nisu osnovane.

 

9. Suprotno tvrdnji žalbe optuženika, nikakvih proturječja između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza nema. Socijalne anamneze od 16. listopada 2010. i 2. veljače 2011., na koje žalba ukazuje, ne odnose se na inkriminirani period niti ih sud prvog stupnja uzima u obzir pri ocjeni gdje je optuženik živio za to vrijeme, već zaključak o neuvjerljivosti optuženikove obrane zasniva na podacima socijalne anamneze Centra za socijalnu skrb B. od 16. lipnja 2010.

 

9.1. S obzirom da obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a proturječje na koje žalba ukazuje nije ostvareno, to istaknuti žalbeni prigovor bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 nije osnovan.

 

9.2. Isto tako, promašeno se žalbom tvrdi da sama činjenica što se obrana na raspravi nije suglasila s čitanjem tri specijalistička nalaza pacijentice M. M. od 30. svibnja 2017. predstavlja tešku povredu prava na pravično suđenje, čime smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Međutim, prema zapisniku s rasprave od 3. srpnja 2019., navedena medicinska dokumentacija pročitana je bez primjedbi stranaka. Osim toga, žalitelj propušta imati u vidu da se odredbe o posrednom izvođenju dokaza u smislu čl. 431. st. 1. ZKP/08, odnose isključivo na personalne, a ne materijalne dokaze, za čitanje kojih suglasnost stranaka nije potrebna.

 

9.3. Nastavno, odbijanjem dokaznih prijedloga obrane nije povrijeđena procesna ravnopravnost stranaka, kako tvrdi žalitelj. Sud nije dužan provesti sve dokaze koje stranke predlože, već samo one koje ocijeni bitnima za utvrđivanje relevantnih činjenica. Pri tome, sud je dužan valjano argumentirati takvu svoju odluku, što je sud prvog stupnja i učinio u obrazloženju svoje presude (list 5, II pasus). Budući da je prvostupanjski sud, upravo na prijedlog obrane, ispitao svjedoke L. M. te D. i J. Đ., ne može se zaključiti da bi obrana, po pitanju dokazivanja, bila stavljena u neravnopravan položaj prema optužbi. Stoga, načelo jednakosti oružja, kao bitna sastavnica pravičnosti suđenja, nije povrijeđeno.

 

9.4. Također, odbijanjem dokaznih prijedloga obrane nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 koja bi bila od utjecaja na presudu, već se tim razlozima žalbe, u stvari, ukazuje da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, o čemu će nastavno biti riječi.

 

10. Suština optuženikove žalbe odnosi se na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Osporava se ocjena vjerodostojnosti iskaza ošt. M. M. koji je, smatra žalitelj, kontradiktoran u bitnim detaljima. Stoga da je trebalo ispitati svjedoka dr. V. Č. koji je oštećenicu psihijatrijski liječio te provesti psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice radi provjere vjerodostojnosti njezinog iskaza. Također, smatra da je trebalo pribaviti spis Općinskog suda u Bjelovaru broj Kzd-41/2018 na okolnost kada je prestao zajednički život optuženika i oštećenice. Budući da ostali ispitani svjedoci imaju tek posrednih saznanja, a prvostupanjski je sud odbio provesti predložene dokaze, trebalo je, primjenom načela in dubio pro reo, optuženika osloboditi optužbe.

 

11. Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, kao očuh djeteta M. M. tada stare 10 godina, u inkriminiranom periodu na njezinu štetu vršio bludne radnje te joj u jednom navratu stavio spolovilo u usta, čime je počinio predmetno kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.

 

11.1. Prije svega, teza obrane, a sada i žalbe, da optuženik u inkriminiranom periodu nije živio u zajedničkom domaćinstvu s oštećenicom i njezinom majkom L. M. pa tako niti mogao počiniti predmetno kazneno djelo, u postupku nije dokazana. Upravo suprotno, iz iskaza oštećenice, ali i iskaza njezine majke L. M. te bratića optuženika, svjedoka D. i J. Đ., proizlazi da su tijekom 2009. zajedno živjeli u kući u Z. Osim toga, iz sadržaja socijalne anamneze Centra za socijalnu skrb B. od 16. lipnja 2010. proizlazi da su djelatnici te službe posjetili obitelj optuženika u jesen 2009. te početkom ožujka 2010. kada je optuženik zatečen da živi zajedno s oštećenicom i ostalim članovima obitelji u Z.. Zbog toga, prvostupanjski sud osnovano otklanja tvrdnju optuženika da je on već u veljači 2009. odselio u Italiju, a potom nastavio živjeti u P. zajedno sa svojom novom izvanbračnom suprugom M. B., o čemu u spisu ne postoje nikakvi dokazi niti ih optuženik sada nudi u žalbi. Isto tako, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je oštećenica, nakon prestanka bračne zajednice između optuženika i njezine majke, tijekom 2010. otišla živjeti kod svog djeda P. M., što on potvrđuje, kao i njegova izvanbračna supruga, svjedok G. Đ.. Prema podacima Centra za socijalnu skrb B. proizlazi da je to bilo nakon ožujka 2010. pa je na taj način inkriminirani period učina kaznenog djela potpuno i pravilno utvrđen.

 

11.2. Navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u sumnju navodima optužnice broj KMP-DO-14/2012 koju je optuženik priložio uz žalbu. Činjenični opis kaznenog djela povrede djetetovih prava, koje se majci oštećenice L. M. tamo stavlja na teret, predstavlja tek okvir budućeg kaznenog postupka, a ne utvrđeno činjenično stanje u tom predmetu. Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio pribaviti i izvršiti uvid u spis Općinskog suda u Bjelovaru broj Kzd-41/2018.

 

11.3. Nadalje, nije u pravu žalitelj kada osporava vjerodostojnost terećenja ošt. M. M.. Ona je ispitana na dokaznom ročištu te na raspravi u dobi od 19. godina, kada suglasno i u bitnom dosljedno tereti optuženika da ju je u ranom djetinjstvu seksualno zlostavljao na način kako utvrđuje prvostupanjski sud. O tome se protekom više godina povjerila svojoj udomiteljici S. K., njezinoj kćeri Z. K. te susjedi A. B., koja je obiteljski povezana s optuženikom. Ove svjedokinje suglasno iskazuju da je oštećenica bila iznimno uplašena kada je optuženika slučajno vidjela u susjedstvu, a tada im je rekla da je on "pedofil" i da ju je dirao u njezinoj dobi od 9 do 11 godina, ali detalje o tome nije govorila. Suglasno iskazu oštećenice, svjedok A. B. potvrđuje da je oštećenica, razotkrivanjem optuženika, htjela zaštiti njezinu kćer P. od sličnih optuženikovih ponašanja.

 

11.4. Nadalje, oštećenica se povjerila dr. V. Č. kod kojeg se liječila. Prema specijalističkim nalazima tog psihijatra, oštećenica mu je govorila o dugotrajnom spolnom zlostavljanju od strane očuha, nakon čega je taj liječnik obavijestio djelatnice centra za socijalnu skrb i policiju, kako je vidljivo iz ispisa dojave PP B. od 30. svibnja 2017. Tek nakon policijske intervencije, oštećenica podnosi kaznenu prijavu protiv optuženika 6. lipnja 2017. Iz navedenog konteksta otkrivanja kaznenog djela vidljivo je da postupak protiv optuženika nije započeo na inicijativu oštećenice, već od strane nezainteresirane stručne osobe. Stoga teza obrane o "osvetničkom postupku oštećenice u dogovoru s njegovom djecom L. i K.", uopće nije prihvatljiva tim više što oštećenica u to vrijeme već dulji niz godina nije bila u kontaktu s optuženikom. "Okidač" za razotkrivanje kaznenog djela bio je slučajan susret s optuženikom kada se ona, kako konstatira psihijatar u svom nalazu, paralizirala, zanijemila i počela se tresti, što potvrđuju i tome nazočne osobe, udomiteljica i njezina kćer u svojim iskazima. Stoga u postupku uopće nije utvrđen neki ozbiljan motiv za lažno terećenje optuženika, već upravo suprotno.

 

11.5. Konačno, ali ne manje važno, prvostupanjski sud valjano analizira dio iskaza oštećenice vezano za događaj kada ju je pijani optuženik, u nazočnosti drugih osoba, srušio na krevet i počeo ljubiti, pipati i navlačiti, što potvrđuje i svjedok K. Đ.. Tadašnja supruga optuženika, svjedok L. M., potvrđuje tijek navedenog događaja u koji se umiješala tako što je udarila optuženika i spriječila njegovo daljnje nasilno ponašanje. Posljedicom tog događaja, majka je ispitivala oštećenicu o mogućem seksualnom zlostavljanju od strane očuha, ali kako je ova to negirala, dalje nije ništa poduzimala.

 

11.6. Kod takvih rezultata dokaznog postupka, kada je iskaz oštećenice sukladan brojnim drugim dokazima, nikakve potrebe nije bilo za ispitivanjem svjedoka dr. V. Č., s obzirom na jasan sadržaj liječničke dokumentacije koju je taj svjedok sačinio. Isto tako, prvostupanjski je sud osnovano odbio provesti psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice na okolnost vjerodostojnosti njezinog iskaza. Takvo vještačenje, sada punoljetne osobe, bilo bi opravdano jedino u slučaju sumnje na kakvu ozbiljnu duševnu bolest ili mentalnu zaostalost, što iz podataka u spisu i iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi. S druge strane, ocjena o tome govori li oštećenica istinu isključivo je u nadležnosti suda, a što je prvostupanjski sud, dovodeći njezin iskaz u kontekst drugih dokaza, sveobuhvatno i valjano učinio.

 

11.7. Slijedom toga, navodima žalbe optuženika pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja nije s uspjehom dovedena u sumnju.

 

12. U žalbi istaknuta povreda kaznenog zakona izvodi se iz, po žalitelju, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa niti ovaj žalbeni osnov nije ostvaren. Što se tiče pravilne primjene materijalnog prava, pravna kvalifikacija kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude u svemu je pravilna i zakonita te valjano obrazložena.

 

13. Konačno, nisu osnovane žalbe optuženika, ali niti državnog odvjetnika, kada pobijaju odluku prvostupanjskog suda o kazni.

 

13.1. Suprotno tvrdnji žalbe državnog odvjetnika, dob oštećenice predstavlja zakonsko obilježje kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. KZ/97 pa se kao takvo ne treba dodatno optuženiku cijeniti otegotnim. Isto tako, eventualne posljedice koje oštećenica trpi, mada životno prihvatljive, u postupku nisu egzaktno utvrđene, a ona sama iskazuje da je u međuvremenu zasnovala izvanbračnu zajednicu i rodila dijete te da "više nema problema". Stoga izricanju strože zatvorske kazne ovdje nema mjesta.

 

13.2. S druge strane, nije osnovana niti žalba optuženika. Imajući u vidu njegovu raniju osuđivanost zbog brojnih kaznenih djela, pa i na štetu djece, svakako nema opravdanja izricanju blaže kazne jer dosadašnje osude očito na optuženika nisu utjecale da uskladi svoje ponašanje s normama u društvu.

 

13.3. Slijedom navedenog, budući da je prvostupanjski sud sve okolnosti konkretnog slučaja pravilno utvrdio i dostatno cijenio, izrečena kazna zatvora od četiri godine u svemu odgovara težini počinjenog kaznenog djela i ličnosti samog optuženika. Stoga i ovaj žalbeni sud ocjenjuje da će se upravo takvom i tako odmjerenom kaznom izraziti odgovarajući prijekor društva te utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka te upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

 

14. Budući da navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 30. rujna 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.