Broj: Revr 1991/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. S., odvjetnik u T., protiv tuženika I. L. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu J.&V. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2199/14-2 od 28. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2045/11-36 od 19. rujna 2014., u sjednici održanoj 6. lipnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2199/14-2 od 28. srpnja 2015. odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž R-2199/14-2 od 28. srpnja 2015. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2045/11-36 od 19. rujna 2014., kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 17.03.2011.g., kojom se tužitelju redovito otkazuje Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 25.05.2010.g. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

II Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na rad, na radno mjesto voditelja poslovnice S. regionalni voditelj prodaje, u roku od 15 dana.

III Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak, u roku od 15 dana."

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku kojom pobija presudu zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju te je predložio odbiti reviziju kao neosnovanu, a tužitelju naložiti naknaditi tuženiku trošak odgovora na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP) samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji tužitelja nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a njome je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora.

Ni sam tužitelj koji tvrdi da postoje proturječnosti između izreke i obrazloženja presude nije ukazao na stvarne proturječnosti. Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile donošenju Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu, poglavito one koje se tiču organizacijske strukture tuženikovih odjela i opisa posla za radno mjesto tužitelja. S tim u vezi su osporena i utvrđenja o povredi radne obveze.

Slijedi da se  radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima tuženik iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema tuženikovom shvaćanju sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno interpretirali). Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Nadalje, tuženik je u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude glede opravdanosti otkaznog razloga. Međutim  eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi, sve i kada postoji,  ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati.

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se opisno ukazuje revizijom.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu od 17. ožujka 2011. te vraćanje tužitelja na posao.

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka ima li postupanje tužitelja kod ugovaranja i praćenja izvršenja ugovora o leasingu za dva vozila (mazdu 6 i mazdu 3) s korisnikom M. M. d.o.o. obilježja povrede radne obveze.

S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 149/09, 61/11, dalje u tekstu: ZR) glede postojanja opravdanog razloga za redoviti otkaz  ponašanjem radnika.

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

- da je tužitelj radio da radnom mjestu voditelja poslovnice u S. na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog s tuženikom kao poslodavcem dana 25. svibnja 2010.,

- da je tužitelj prema opisu poslova bio dužen nadzirati kompletan rad poslovnice u S., jer da u opisu poslova njegovog radnog mjesta stoji da je dužan nadgledati i provoditi prodajne procese te o problematici unutar odjela prodaje obavještavati voditelja prodaje i upravu tuženika,

- da je u okviru svojih zaduženja tužitelj obavljao i poslove referenta prodaje za tvrtku M. M. d.o.o., te je postupio protivno svojima obvezama u odnosu na tvrtku M. M. d.o.o. i nije se pridržavao uputa i smjernica tuženika o načinu izvršavanja poslovnih procesa prilikom obrade ugovora iz poslovne djelatnosti tuženika, zbog čega mu je spornom odlukom redovito i otkazan ugovor o radu,

- da tužitelj, nakon što je obaviješten od strane djelatnice ugovornog odjela tuženika V. S., o problemima koji su nastupili u realizaciji dvaju ugovora s trgovačkim društvom M. M., nije o tome obavijestio neposredno nadređenog i upravu tuženika a što mu je bila dužnost, tim više što je riječ o rizičnom klijentu koji je i ranije imao određenih financijskih poteškoća,

- uočeni problemi rezultirali su time da, umjesto da ih registrira na tuženika, a što je bila dužna učiniti u roku 15 dana od nabavke vozila, tvrtka M. M. d.o.o. je u roku sljedećih dva - tri mjeseca prodala dva demo vozila trećim osobama, a nakon aktiviranja sredstava osiguranja tuženik nije uspio naplatiti svoje potraživanje prema tvrtki M. M. d.o.o.,

- da je tuženik raskinuo sporne ugovore, ali je samo djelomično uspio naplatiti cijenu za dva predmetna vozila (…),

- da je tuženik prethodno, prije donošenja odluke o otkazu, svoje očitovanje dao u pisanom obliku, i to kao odgovor na pisani zahtjev poslodavca da se očituje na povredu obveze iz radnog odnosa.

Postupanje tužitelja u poslovanju s tvrtkom M. M. d.o.o. nižestupanjski sudovi su ocijenili kao povredu radne obveze i ujedno razlog za otkaz ugovora o radu. Pri tome je drugostupanjski sud naglasio da je riječ o takovoj povredi koja je narušila povjerenje tuženika kao poslodavca u tužitelja kao radnika, čak i neovisno o tome je li se i koliko tuženik uspio naplatiti vezano uz ovaj posao prodaje demo vozila.

Tvrdnje tužitelja da je uprava tuženika odgovorna za probleme tuženika u poslovanju s tvrtkom M. M. d.o.o. drugostupanjski sud je ocijenio neutemeljenim, utvrdivši da je upravo tužitelj o svim tim poteškoćama imao saznanja, on je čak djelatnicu V. S. pokušao nagovoriti da kaže kako je tužitelj svog neposredno nadređenoga (I. N.) obavijestio o tim problemima iako to nije bilo točno, a da sam tužitelj tražio da V. S. ne šalje opomenu tvrtci M. d.o.o., da Z. B. o spornim vozilima nije obavijestio odmah prilikom obilaska salona M. M. d.o.o. već tek na upit Z. B. koji je zamijenio I. N. na njegovom radnom mjestu nakon odlaska I. N.. Tužitelj se posebno zauzeo da se nabavka demo vozila za tvrtku M. M. d.o.o. riješi što je moguće prije, dok se kasnije nije jednako takvom ažurnošću zalagao i da se sklopljeni posao realizira do kraja po svim pravilima koji za takvu vrstu pravnog posla kod tuženika vrijede, iako je riječ o kupcu koji je i do tada imao izvjesnih financijskih problema.

Stoga je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu.

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane drugostupanjske presude, poglavito glede postojanja opravdanog razloga za redoviti otkaz ugovora o radu skrivljen ponašanjem radnika. U reviziji je tužitelj iznio svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza uz konačni zaključak da tužitelj nije bio dužan pratiti izvršenje predmetnih dvaju ugovora o leasingu, pa samim time da nije povrijedio radnu obvezu, a koji zaključak je različit od onoga na kojemu je zasnovana osporena odluka.

Međutim drugostupanjska presuda se ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), pa navode koji se odnose na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje ne može razmatrati ni ovaj sud.

Odluka o osnovanosti revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava je donesena na temelju činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

U sporu radi utvrđenja nedopuštenom redovitom otkazu ugovora o radu, u kojemu radnik osporava počinjenje povrede radne obveze, a time u razlog za otkaz, sudovi su pravilno primijenili odredbe Zakona o radu i to:

- čl. 107. st. 1. al. 3.ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

- čl. 131. st. 3. ZR: U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

U ovom slučaju poslodavac je dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova slijedi da je tužitelj i prije nakon opomene postupao nesavjesno, ne samo kod sklapanja ugovora nego poglavito u proceduri izvršenja dvaju ugovora o leasingu sklopljenih s problematičnim suugovarateljem.

Kod utvrđenja da je upravo tužitelj imao saznanja o poteškoćama oko realizacije ugovora, da je čak djelatnicu V. S. pokušao nagovoriti da kaže kako je tužitelj svog neposredno nadređenoga (I. N.) obavijestio o tim problemima iako to nije bilo točno, da je sam tužitelj tražio da V. S. ne šalje opomenu tvrtci M. d.o.o., da Z. B. o spornim vozilima nije obavijestio odmah prilikom obilaska salona M. M. d.o.o. već tek na upit Z. B. koji je zamijenio I. N. na njegovom radnom mjestu nakon odlaska I. N., evidentno je da se ne radi samo o previdu nastalih problema, nego o aktivnoj ulozi tužitelja koja je bila u suprotnosti s poslovnim interesom njegovog poslodavca, i u suprotnosti sa radnim zadacima tužitelja.

S obzirom na to da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, i poštivanje propisane procedure otkazivanja, tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

Zbog iznijetih razloga je valjalo odbiti reviziju  po čl. 393. ZPP.

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen unatoč uspjehu u revizijskom stupnju postupka, jer se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 6. lipnja 2017.