Broj: Revr 650/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. K. iz O., V., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u O., protiv tuženika E. & S. b. d.d. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. C., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-695/14-2 od 16. rujna 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-467/12-24 od 28. veljače 2014., u sjednici vijeća održanoj 7. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I Utvrđuje se da su Odluka o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 22. prosinca 2011. i Odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava od 23. siječnja 2012. tuženika E. & S. b. d.d., R., nezakonite i nedopuštene.

 

II Raskida se Ugovor o radu sklopljen 1. kolovoza 2003. između tuženika E. & S. b. d.d. R. i tužiteljice J. K. iz O., s danom 3. prosinca 2013., kao danom prestanka radnog odnosa tužiteljice.

 

III Nalaže se tuženiku E. & S. b. d.d. R., da tužiteljici J. K. iz O. na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu isplati iznos u visini od 15 prosječnih bruto plaća isplaćenih tužitelju u posljednja tri mjeseca prije otkazivanja ugovora o radu, odnosno iznos 407.087,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a koja teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u roku od 8 dana.“

 

II Nalaže se da tužiteljici J. K. iz O., OIB: … da tuženiku E. & S. b. d.d. R., OIB: … u roku od 8 dana naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 40.825,00 kuna.“

 

Drugostupanjskom presudom presuđeno je:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovi broj Pr-467/12-24 od 28. veljače 2014. u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. st. I. izreke i za navedeno sudi:

 

Utvrđuje se da su Odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 22. prosinca 2011. i Odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava od 23. siječnja 2012. nezakonite i nedopuštene.“

 

Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

„I. Ukida se navedena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II, III i IV st. I izreke i odluci o parničnom trošku pod stavkom II izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima u povodu pravnog lijeka odlučit će se konačnom odlukom.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, ili da se ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tuženika nije osnovana.

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ono pobijano revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se u reviziji poziva tuženik koji obrazlaže postojanje te povrede iznošenjem vlastite subjektivne i selektivne ocjene izvedenih dokaza (u pogledu postojanja opravdanih razloga za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici), od one koju je izveo drugostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenim osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu.

 

              Sporno je u revizijskom stupnju postupka postoji li opravdani razlog za redoviti, osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila u kontinuiranom radnom odnosu kod tuženika od 1. kolovoza 2003. na poslovima direktora Centra do travnja 2011., kada je na to radno mjesto imenovana druga osoba,

 

- da su navedenim ugovorom o radu precizno regulirana prava i obveze odnosno odgovornosti i ograničenja imenovane na tom radnom mjestu,

 

- da su tom ugovoru o radu uslijedili anexi i to Aneks broj 4 od 3. prosinca 2008., kojim je radni odnos tužiteljice na neodređeno vrijeme bio nastavljen, s tim da su tužiteljici bila utvrđena prava i obveze zamjenika direktora na radnom mjestu v.d. zamjenika direktora Direkcije, u Sektoru građanstva, s mjestom rada u O. i početkom rada 1. siječnja 2009., na rok od godinu rada,

 

- da je Anexom broj 5 taj rok produžen do 31. prosinca 2010., a Anexom broj 6 do 31. prosinca 2011, a da iz sadržaja tih anexa proizlazi da nisu posebno regulirana prava i obveze imenovane na to radno mjesto, osim što je u Anexu broj 6 navedeno da ostale odredbe ugovora o radu od 1. kolovoza 2003. ostaju neizmijenjene,

 

- da je tužiteljica od 1. siječnja 2009. pa do travnja 2011. kod tuženika obavljala poslove dvaju radnih mjesta i to direktora Centra i v.d. zamjenika direktora Direkcije, u Sektoru građanstva,

 

- da je nakon travnja 2011., na temelju Anexa broj 6 tužiteljica ostala raspoređena isključivo na radnom mjestu v.d. zamjenika direktora Direkcije, u Sektoru građanstva, a faktično je nastavila obavljati poslove direktora Centra, budući da je novoimenovani direktor pohađao višemjesečnu edukaciju radi polaganja potrebnih ispita za to radno mjesto,

 

- da je pored tih poslova, u svibnju 2010. tužiteljica preuzela i vođenje filijale O. jer je kolegica otišla na porodiljni dopust, te je tužiteljica na prijedlog Uprave 2010. također imenovana za člana Nadzornog odbora,

 

- da su rezultati Centra i regije bili izvrsni,

 

- da je Odlukom od 22. prosinca 2011. tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu od 1. kolovoza 2003. i istodobno joj je ponudio izmijenjeni ugovor o radu za poslove osobnog bankara,

 

- da tužiteljica nije prihvatila izmijenjeni ugovor o radu,

 

- da iz sadržaja odluke o redovitom, osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu proizlazi da su razlozi otkazivanja to što tužiteljica nije uspjela ostvariti zadovoljavajuću razinu komunikacije sa zaposlenicima kao niti s kolegama u drugim organizacionim jedinicama (npr. Sektor gospodarstva ili D.) što potvrđuju loši rezultati elektronskog anonimnog ocjenjivanja svih direktora od strane hijerarhijski podređenih zaposlenika, gdje je tužiteljica dobila ocjenu 1,82, te zbog neadekvatnog uvođenja u posao novoimenovanog direktora Centra,

 

- da tuženik nikada nije pisano upozorio tužiteljicu na potrebu da promijeni svoj pristup prema radu i zaposlenicima,

 

- da je kod tuženika provedeno savjetovanje u vezi s otkazivanjem ugovora o radu tužiteljici,

 

- da je tužiteljica sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa zatražila u zakonskim rokovima,

 

- da iz iskaza svjedoka I. P., B. P., G. B., M. B., Z. M., D. K., V. G. i M. C. proizlazi da je tužiteljica bila stručna u obavljanju svojih poslova.

 

              Slijedom utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je ocijenio da je u predmetnom slučaju unatoč činjenici da su rezultati Centra kao i regije bili izvrsni, tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za osobno uvjetovani otkaz Ugovora o radu tužiteljici s ponudom izmijenjenog Ugovora za obavljanje poslova osobnog bankara.

 

To stoga što je ocjenom iskaza saslušanih svjedoka I. P., G. B., M. B., Z. M., D. K., V. G. i M. C. prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica, osim stručnosti koju joj tuženik ne spori, nema druge kvalitete koje se traže za rukovodeće funkcije a to je da ista svojim radom nije ostvarila zadovoljavajuću razinu komunikacije sa svojim podređenima (nije ih dovoljno motivirala za rad, nije pokazivala inicijativu u smislu predlaganja svojih zaposlenika za određene programe i edukacije, nije im prenosila informacije potrebne za rad, tj. nije imala individualni pristup prema njima), kao niti sa drugim organizacijskim jedinicama, te da nije s uspjehom uvela u posao novog direktora Centra, koji je trebao preuzeti poslove koje je ona do tada obavljala. Zbog navedenog je prvostupanjski sud, ocjenjujući da tužiteljica unatoč usmenom upozorenju od strane nadređenih, nije promijenila svoj stav prema radu i zaposlenicima, zaključio da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za osobno uvjetovani otkaz tužiteljici, zbog čega je pozivom na odredbu čl. 107. st. 1. t. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) odbio tužbeni zahtjev.

 

              Međutim, drugostupanjski sud je na temelju utvrđenih činjenica preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitim i nedopuštenim otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, pozivom na odredbu čl. 107. st. 1. t. 2. ZR, čl. 115. i čl. 131. st. 3. ZR, zaključujući da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu.

 

              Takvo svoje pravno stajalište drugostupanjski sud temelji na činjenici da je tuženik kao poslodavac u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR bio dužan u postupku dokazati postojanje opravdanog razloga za osobno uvjetovani otkaz, tj. u predmetnom slučaju da tužiteljica nije ostvarila zadovoljavajuću razinu komunikacije sa zaposlenicima kao niti s kolegama u drugim organizacionim jedinicama, koje potvrđuju loši rezultati anonimne ankete, te da nije adekvatno uvela u posao novoimenovanog direktora Centra, što je bio razlog osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljici na poslovima v.d. zamjenika direktora Direkcije.

 

              Naime, drugostupanjski sud je, u odnosu na bitne okolnosti vezane uz činjenicu tužiteljičine zadovoljavajuće razine komunikacije sa zaposlenicima na radnom mjestu v.d. zamjenice direktora, s kojeg radnog mjesta je otkazan ugovor o radu tužiteljici, ocijenio da su iskazi zaposlenika Centra, u kojem je tužiteljica formalnopravno prestala raditi osam mjeseci prije otkazivanja ugovora o radu neodlučni u ovom predmetu. To stoga što u postupku nije saslušan niti jedan od zaposlenika regionalne Direkcije, u Sektoru građanstva gdje je tužiteljica bila zaposlena u vrijeme otkazivanja ugovora o radu, već isključivo zaposlenici Centra u kojem je tužiteljica formalnopravno prestala raditi osam mjeseci prije otkazivanja ugovora o radu.

 

              Nadalje, na temelju iskaza svjedoka G. B., direktora Direkcije, Sektor građanstva, čija je tužiteljica bila v.d. zamjenica, drugostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica došla kod tuženika s visoke pozicije, da se od tužiteljice može puno naučiti i očekivati, da joj se može dati i mnogo zadataka, da je njihova komunikacija bila korektna, da mu je poznato da se ni M. Š., kao direktor Komercijalnog centra nije žalio na tužiteljicu, osim što je na jednom sastanku tužiteljica neprimjereno reagirala, a da tužiteljici nikada nije bilo dano pisano upozorenje da treba popraviti svoju komunikaciju, što je u bitnom potvrdio i svjedok Z. M., direktor Sektora građanstva.

 

              Drugostupanjski sud je također iz iskaza svjedokinje I. P., zamjenice direktora Centra, utvrdio da ona kao zamjenica direktora, s obzirom na strukturu pitanja, nije mogla biti predmetom ocjenjivanja u anonimnoj anketi, kao ni novoimenovani direktor Centra, zbog čega je Služba ljudskih potencijala odlučila da se ocjenjuje tužiteljica, iako ista  u to vrijeme više nije bila direktorica tog centra već v.d. zamjenica direktora Direkcije, Sektora građanstva. Na temelju navedenog je drugostupanjski sud ocijenio da je tuženik neosnovano tužiteljici stavio na teret rezultate anonimne ankete s obzirom da radno mjesto na kojem je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika, nije trebalo biti predmetom anonimnog ocjenjivanja, niti je to tuženik tijekom postupka tvrdio ili dokazivao.

 

              Zbog svega navedenog, ocjenjujući da je tuženik odlukom o otkazu tužiteljici u pretežnom dijelu stavljao na teret propuste koji se ne tiče njenog radnog mjesta s kojeg joj se ugovor o radu otkazuje već drugog radnog mjesta, kojeg je faktično obavljala za vrijeme dok se novoimenovani direktor educirao, drugostupanjski sud je zaključio da u ponašanju tužiteljice tuženik nije dokazao da ista na svom radnom mjestu nije ostvarila potrebnu razinu komunikacije sa zaposlenicima i kolegama u drugim organizacionim jedinicama niti je dokazao koliko je uopće često tužiteljica obavljajući poslove navedenog radnog mjesta v.d. zamjenika direktora bila dužna i s kim održavati sastanke. Stoga je, ocjenjujući da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu, drugostupanjski sud zaključio da je osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici nedopušten.

 

              Takvo shvaćanje pravilnim prihvaća i revizijski sud.

 

              Naime, odredbom čl. 107. st. 1. t. 2. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz).

 

              Nadalje, odredbom čl. 131 st. 3. ZR propisano je da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

              Naime, postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR mora dokazati poslodavac, a kod ocjene postoje li razlozi za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu zbog određenih trajnih osobina i sposobnosti radnika relevantan je sadržaj (narav, težina i obim) posla kojeg je radnik morao obavljati prema sklopljenom ugovoru o radu.

 

              Pritom valja reći da se u slučaju osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu radi o slučaju kad radnik neskrivljeno ne ostvaruje rezultate rada kao ostali radnici koji rade na sličnim ili istim poslovima. Nadalje, nesposobnost za uredno izvršavanje obveza iz radnog odnosa mora biti trajna, a u takvom slučaju otkaz je dopušten u situaciji kad bi nastavljanje rada takvog radnika nanosilo štetu interesima poslodavca.

 

              Polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati, prema shvaćanju revizijskog suda, odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, a u ovom slučaju utvrđene činjenice, opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici. To stoga što  tuženik nije dokazao da tužiteljica zbog svojih trajnih osobina, tj. problema u komunikaciji sa zaposlenicima i kolegama iz drugih organizacionih jedinica, nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, što je bio razlog osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljici.

 

              Naime, subjektivna procjena tuženika kao poslodavca o kvaliteti komunikacije tužiteljice sa zaposlenicima kojima je bila nadređena i kolegama iz drugih organizacionih jedinica, ne opravdava osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici u smislu odredbe čl. 107. st. 1. t. 2. ZR, kraj činjenice da je tužiteljica obavljanjem poslova v.d. zamjenika direktora Direkcije u Sektoru građanstva i faktičnim obavljanjem poslova direktora Centra kroz duže vremensko razdoblje (gotovo dvije i pol godine), kao i poslova voditelja Filijale O. (od svibnja 2010.), ostvarila izvrsne rezultate rada Centra, što među strankama nije sporno.

 

              Zbog svega navedenoga, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odlučio da sporni otkaz ugovora o radu nije dopušten i kada je tužbeni zahtjev prihvatio.

 

U odnosu na navode revizije kojima tuženik drugačije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda u pogledu postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, treba reći da se zapravo radi o činjeničnim prigovorima koji nisu od značaja u revizijskom stadiju postupka s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

 

              Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 7. lipnja 2017.