Broj: Revr 1019/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. G. iz S., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnice E. K. B. i M. B. P., odvjetnice u S., protiv tuženika Klinički bolnički centar S., S., OIB: ..., radi isplate i u pravnoj stvari tužitelja Klinički bolnički centar S., S., protiv tuženice A. G. iz S., koju zastupaju punomoćnice E. K. B. i M. B. P., odvjetnice u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-6/14 od 20. veljače 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-104/13 od 27. studenoga 2013., u sjednici održanoj 28. lipnja 2017.,

r i j e š i o   j e

              I. Prihvaća se revizija tužiteljice A. G., ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-6/14 od 20. veljače 2014. i predmet vraća sudu istom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje.

              II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku-protutužitelju isplatiti tužiteljici-protutuženici na ime naknade troškova prijevoza iznos od 25.250,00 kuna sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, točkom II. izreke odbijen je glavni protutužbeni zahtjev kojim se poništava ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka 22. prosinca 2009., točkom III. izreke odbijen je podredni protutužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka 22. prosinca 2009. ništetan, dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku-protutužitelju naknaditi tužiteljici-protutuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 27. studenoga 2013. do isplate, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude.

              Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. i IV. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice kojim se nalaže tuženiku-protutužitelju isplatiti tužiteljici na ime naknade troškova prijevoza iznos od 25.250,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te kojim se odbija zahtjev tužiteljice-protutuženice da joj tuženik-protutužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj  53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a riječ je o pitanju o kojem revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu suda drugog stupnja na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava revizije, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je za dopuštenost ove revizije potrebno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tužiteljica postavlja materijalnopravno pitanje:

„Kada je općim aktom poslodavca utvrđeno neko pravo (pravo na naknadu troškova prijevoza) može li se pitanje ostvarenja tog prava vezivati za volju ravnatelja hoće li donijeti pojedinačni akt kojim bi se samo u suštini potvrdilo pravo koje radniku pripada sukladno općem aktu?“

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjima tužiteljica ukazuje na različitu praksu Županijskog suda u Splitu izraženu u odlukama broj Gžri-15/14 od 8. svibnja 2014., Gžri-62/14 od 2. listopada 2014. i Gžri-230/2014 od 7. studenoga 2014.

Polazeći od postavljenog pitanja te navedenih razloga njegove važnosti, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom naknade s naslova troškova prijevoza na posao i s posla na međumjesnoj relaciji S.-S.-S. i na relaciji gradskog prijevoza autobusni kolodvor-radno mjesto tužiteljice-autobusni kolodvor za razdoblje od veljače 2010. do siječnja 2013.

              Sud prvog stupnja nakon provedenog postupka polazeći od utvrđenja da je Ugovorom o radu zaključenom između stranaka od 22. prosinca 2009. ugovoreno pravo tužiteljice na naknadu troškova prijevoza za I. tarifnu zonu, dok je Pravilnikom o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima tuženika određeno da tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza u visini koja je određena mjestom stanovanja u vrijeme zaključenja Ugovora o radu, iz čega je razvidno da je pravo na naknadu troškova prijevoza uređeno navedenim Pravilnikom tuženika povoljnije za tužiteljicu, ocjenjuje da se sukladno odredbi čl. 7.a Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR) trebaju primijeniti upravo odredbe tog Pravilnika na konkretan slučaj prema kojem tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza na relaciji S.-mjesto rada tužiteljice u S.-S., budući je upravo S. (...) bilo mjesto stanovanja tužiteljice u vrijeme zaključenja Ugovora o radu.

              Sud drugog stupnja preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev jer ocjenjuje da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova prijevoza na posao primjenom odredbi Pravilnika tuženika obzirom da je čl. 8. Ugovora o radu propisano da radniku pripada pravo na troškove prijevoza na posao i s posla za I. tarifnu zonu, dok se izvan predmetne zone troškovi prijevoza mogu radniku priznati posebnom odlukom ravnatelja tuženika, a kako te odluke nema, to tužiteljica nema pravo na naknadu razlike troškova prijevoza od I. tarifne zone do mjesta stanovanja u L., već troškove prijevoza na posao za I. tarifnu zonu.

              Prema ocjeni ovog suda sud drugog stupnja polazi od pogrešnog pravnog pristupa da je ostvarivanje prava tužiteljice na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla izvan odredbe čl. 8. Ugovora o radu od 22. prosinca 2009. zaključenog između stranaka vezano uz obvezu poslodavca da posebnom odlukom prizna radniku troškove prijevoza na posao i sa posla izvan I. tarifne zone.

To iz razloga jer je Pravilnikom o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima tuženika (kojim se uređuju plaće, naknade plaće i druga materijalna prava radnika zaposlenih u KBC S., način obračuna, rokovi, isplate i postupak njihovog ostvarivanja) propisano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim i međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne karte do udaljenosti utvrđene Kolektivnim ugovorom (čl. 28.). Troškovi prijevoza radnika utvrđuju se Ugovorom o radu prema stanju u momentu zaključivanja Ugovora o radu. Ukoliko radnik nakon zaključenja Ugovora o radu promijeni mjesto prebivališta, KBC S. nije dužna priznati povećane troškove prijevoza. KBC S. može posebnom odlukom radniku priznati povećane troškove prijevoza ukoliko je do promjene prebivališta došlo zbog sklapanja braka ili nekog drugog opravdanog razloga (čl. 30.).

Kako je navedenim Pravilnikom tuženika koji predstavlja opći akt poslodavca priznato pravo radniku na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim i međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne karte do udaljenosti utvrđene Kolektivnim ugovorom, a koji se troškovi prijevoza utvrđuju prema stanju u momentu zaključenja ugovora o radu, to proizlazi da je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda da je u takvoj situaciji potrebna posebna odluka ravnatelja (donošenje pojedinačnog akta) kako bi se tužiteljici priznali troškova prijevoza na posao i s posla izvan I. tarifne zone, dakle, kako bi se samo potvrdilo pravo koje tužiteljici kao radniku pripada sukladno općem aktu.

Obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu ocijenjene relevantne okolnosti u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužiteljice, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti istom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 28. lipnja 2017.