Broj: Revr 34/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. J. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u S., protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica J. M., dipl. prav., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž R-592/16-2 od 6. srpnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku br. P-597/14 od 17. prosinca 2015., u sjednici održanoj 28. lipnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

Podnesak tuženika zaprimljen kod revizijskog suda 26. siječnja 2017. s kojim je postupljeno kao s dopunom revizije odbacuje se kao nepravovremen.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu (poslovno uvjetovani otkaz) od 9. lipnja 2014. kojom je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju, a koji ugovor je bio sklopljen na neodređeno vrijeme 22. ožujka 2007. za obavljanje poslova radnog mjesta tehničara nije dopuštena (toč. I.). Naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta tehničara s koeficijentom složenosti poslova 3,65 (toč. II.). Isto tako tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn, sa zateznom kamatom od 17. prosinca 2015. do isplate (toč. III.).

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, čl. 354. st. 1. ZPP, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, kao i da se tužitelja obveže na naknadu troškova postupka.

Ujedno je tuženik preporučeno 26. siječnja 2017. dostavio revizijskom sudu podnesak u kojem se poziva na sudsku praksu Općinskog radnog suda u Zagrebu, odnosno Županijskog suda u Zagrebu i to u istovrsnim predmetima protiv istog tuženika.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika nije osnovana, dok podnesak tuženika od 26. siječnja 2017., s kojim je postupljeno kao s dopunom revizije, nije pravovremena.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti pak bilo koja druga bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP na koju se tuženik u reviziji poziva.

Pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke pobijane presude i razloga navedenih u obrazloženju iste.

U samoj reviziji tuženik iznosi svoju ocjenu iskaza saslušanih svjedoka, no time nije dovedena u pitanje ocjena dokaza provedena od strane nižestupanjskih sudova.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-          da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 1998. i to prvo na određeno vrijeme kao tehničar - koje se radno mjesto interno nazivalo stalnim vanjskim suradnikom, a od 2003. na istom radnom mjestu na neodređeno vrijeme,

-          da je cijelo vrijeme tužitelj radio u dopisništvu tuženika u S. na radnom mjestu tehničara, u koje poslove je ulazilo snimanje tona, rasvjeta, no istovremeno je isti obavljao i poslove vozača i neke novinarske poslove,

-          da su u dopisništvu tuženika u S. prije spornog otkaza ugovora o radu radile ukupno četiri osobe,

-          da je nakon ukidanja dopisništva u S. jedan radnik i to snimatelj otišao raditi u Z. na manje plaćeno radno mjesto, time da se isti javio na interni natječaj kod tuženika,

-          da se tužitelj javljao na interne natječaje kod tuženika za radno mjesto tehničara ili bolje plaćeno radno mjesto, ali se nije htio javljati na natječaje za slabije plaćena radna mjesta,

-          da je tužitelj cijelo vrijeme rada odlazio na ispomoć u Z., te da je 2011., 2012. i 2013. od 30 radnih dana, 20 dana znao odraditi u Z., a ne u S.,

-          da je odluka o ukidanju dopisništva donesena 27. siječnja 2014.,

-          da je već u veljači ili ožujku 2014. raspisan interni natječaj za radno mjesto montažera - operatora, vozača specijalnih vozila, realizatora itd.,

-          da je tužitelju otkazan ugovor o radu 9. lipnja 2014.,

-          da je tuženik u odluci o otkazu ugovora o radu tužitelju naveo da ne postoji mogućnost zapošljavanja tužitelja na nekim drugim poslovima kod tuženika,

-          da je tužitelj pravovremeno zatražio zaštitu kod poslodavca, odnosno kod suda,

-          da se Koordinacija sindikata kod tuženika nije suglasila s namjeravanim otkazima ugovora o radu zbog ukidanja dopisništva,

-          da je tuženik sačinio Program zbrinjavanja viška radnika, koji je dostavljeno nadležnoj javnoj službi,

-          da je tuženik slao obavijesti tužitelju o raspisivanju internih natječaja, pa između ostalog i za radno mjesto tehničara na kojem je tužitelj radio.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da je odluka o otkaz ugovora o radu nedopuštena. Naime, nižestupanjski sudovi smatraju da sama činjenica da je tuženik objavljivao interne oglase za popunjavanje slobodnog radnog mjesta tehničara, prije i nakon što je donesena sporna odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju, jasno ukazuje da tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 115. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR). Prema toj odredbi u slučaju viška radnika zbog organizacijskih razloga (poslovno uvjetovanih razloga) tuženik je imao pravo utvrditi višak radnika, no u tom slučaju je bio dužan tužitelju istodobno ponuditi sklapanje ugovora o radu na drugim poslovima, a ne uvjetovati daljnji rad kod tuženika prijavama na interne natječaje.

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da neosnovano tuženik u odluci o otkazu ugovora o radu tvrdi da je za radom tužitelja prestala potreba, odnosno da kod tuženika nije bilo moguće tužitelja zaposliti na drugim poslovima, odnosno da ga se nije moglo obrazovati za druge poslove.

Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je teret dokaza za tvrdnju da tuženik tužitelja nije mogao obrazovati za druge poslove na tuženiku, a na tu činjenicu tuženik nije predložio izvođenje bilo kojeg dokaza. Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Isto tako suprotno tvrdnjama tuženika, tuženik je prema odredbi čl. 107. st. 7. i 8. ZPP bio u obvezi šest mjeseci nakon otkazivanja ugovora o radu na iste poslove ne zaposliti novog radnika, a ako bi nastala potreba za radom radnika koji je dobio otkaz, da se tada na buduća radna mjesta raspoređuju prije svega radnici kojima je otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, mimo bilo kakvih natječaja, ponudom ugovora. Nije sporno da tuženik nije postupio na taj način, što također jasno ukazuje na nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu.

Kako nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Podnesak tuženika kojim je dostavio revizijskom sudu sudsku praksu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ukazujući na odluke u istovrsnim predmetima revizijski sud je razmotrio kao dopunu revizije.

Međutim, prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od 30 dana od dana dostave drugostupanjske presude. U istom roku se mogu podnijeti i dopune revizije. Kako je u konkretnom slučaju tuženik drugostupanjsku presudu primio 23. rujna 2016., a dopunu revizije podnio 26. siječnja 2017., to je podnesena dopuna revizije nepravovremena, radi čega ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389. ZPP.

Zagreb, 28. lipnja 2017.