Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - Revr 1593/2016-5
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. (OIB: … ) iz G., kojeg zastupa punomoćnik S. P. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. c. d.o.o. (OIB: … ) iz Gospića, kojeg zastupa punomoćnik B. G., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-175/16 od 7. srpnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-23/2008-76 od 31. srpnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2021.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Odbacuje se dopuna revizije iz podneska od 21. studenoga 2017. kao nepravodobna.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, na vraćanje tužitelja na radno mjesto vozača i na isplatu iznosa od 510.448,24 kune s pripadajućim zateznim kamatama (točka I.1. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 10.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka I.2. izreke). Odlučeno je o troškovima parničnog postupka (točka I.3. i II. izreke).
2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom za preinačenjem pobijane presude i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Podneskom od 21. studenoga 2017. tužitelj dopunjuje reviziju.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana, dok je njezina dopuna nepravodobna.
6. Ovaj sud je pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da je tužitelj bio zaposlenik tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji mu je otkazan 31. prosinca 2007. zbog osobito teške povrede radne obveze jer da je tužitelj oštetio tuženika u vremenu od 1. siječnja do 31. prosinca 2006. za iznos od cca. 45.123,10 kuna tako što je I. karticu za plaćanje goriva, koju je mogao koristiti samo za potrebe poduzeća, koristio u osobne svrhe na način da je istom plaćao neisporučeno gorivo i uzimao nevjerodostojne račune po kojima nije bilo stvarne isporuke goriva. Nadalje utvrđuju da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda G., Odjela za nadzor, tuženiku utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2006., a sve zbog nepravodobno plaćenog poreza. Utvrđuju i da je prilikom nadzora Porezne uprave G., Odjela za nadzor utvrđeno da je tijekom već spomenutog razdoblja tužitelj točio gorivo temeljem izdanih računa bez stvarnog točenja goriva, a sve temeljem zadužene I. kartice te da je predavao putne radne listove i zbirne mjesečne račune među kojima su i računi po kojima nije bilo stvarne isporuke goriva, a po kojima je plaćen iznos od 45.123,10 kuna. Utvrđuju i da tužitelj nije pozvan na iznošenje obrane te da je Radničko vijeće tuženika, koje se sastalo, raspravljalo o izvanrednom otkazu na koji je i dalo suglasnost. Konačno, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne i knjigovodstveno-financijske struke, utvrđeno je da niti na jednom putnom radnom listu tužitelja nije evidentirana kupnja goriva te da ukupna vrijednost goriva za koju je tužitelj ispostavljao račune prema kojima prema pregledu stvarno istočenih količina nije bilo točenja goriva iznosi 45.686,71 kunu.
8. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je ugovor o radu pravilno otkazan iz razloga predviđenih čl. 75. toč. 18. Pravilnika o radu tuženika jer je prema toj odredbi točenje goriva na kreditne kartice u privatne svrhe razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa. Nadalje zaključuju da je tuženik kao poslodavac pokrenuo postupak otkazivanja ugovora u roku od 15 dana po saznanju za povredu ravnajući početak tijeka toga roka prema primitku poreznog rješenja i zapisnika Ministarstva financija. Konačno zaključuju da je tužitelj počinio povredu radne obveze u smislu čl. 114. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 137/04 - dalje: ZR), da je valjano proveden postupak savjetovanja u smislu čl. 152. ZR-a i da su postojale posebne okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelja pozove na iznošenje obrane u smislu čl. 117 ZR-a kao i da tužitelj nije dokazao povredu prava osobnosti. Slijedom takvih zaključaka tužbeni zahtjev odbijaju u cijelosti.
9. Suprotno navodima revizije u nižestupanjskim postupcima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Pobijana presuda, a i presuda suda prvoga stupnja, posve su jasne, više nego razumljive i sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama. Revident kao revizijski razlog navodi i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a međutim ne navodi koja bi to odredba procesnog prava bila nepravilno primijenjena. Kada bi se iz sadržaja revizije i dalo zaključiti da osporava pravilnost primjene čl. 8. ZPP-a, tada mu valja odgovoriti da su nižestupanjski sudovi sve dokaze ocijenili upravo i u svemu u skladu s čl. 8. ZPP-a. Uopćeno govoreći revident nastoji svoje subjektivno viđenje o nepočinjenju teške povrede radnog odnosa pretočiti u postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Stoga takvi njegovi razlozi nisu osnovani i bitne povrede na koje ukazuje nisu počinjene.
10. Veliki dio sadržaja, inače opsežne, revizije svodi se uglavnom na, po mišljenju tužitelja, nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu dokaza. Pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja nije zakonom predviđeni razlog za podnošenje revizije (arg. iz čl. 385. ZPP-a) pa takvi opširni navodi nisu mogli biti cijenjeni pri donošenju odluke. O ocjeni dokaza već je obrazloženo u točki 9. obrazloženja.
11. U odnosu na dio revizije koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentu valja ukazati da istu opet svodi na vlastito viđenje činjeničnog stanja koje je po njemu nepravilno utvrđeno, pa iz toga zaključuje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Zaključivši da je tužitelj počinio povredu radne obveze u smislu čl. 114. st. 3. ZR-a, da je valjano proveden postupak savjetovanja u smislu čl. 152. ZR-a i da su postojale posebne okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelja pozove na iznošenje obrane u smislu čl. 117 ZR-a sudovi su posve pravilno primijenili navedene odredbe relevantnog Zakona, pa se revizijski navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ukazuje neosnovanim.
12. Stoga je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude.
13. Podnesak tužitelja kojim dopunjuje reviziju podnesen je izvan zakonom predviđenog roka za podnošenje iste, pa ga je kao nepravodobnog valjalo odbaciti i odlučiti kao u rješenju (čl. 392. st. 1. ZPP-a).
Mirjana Magud, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.