Broj: Revr 326/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. M. iz I., OIB: …, koju zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u R., protiv tuženika P. b. d.d. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u R., radi utvrđenja prestanka radnog odnosa i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući od reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-83/15-2 od 23. rujna 2015. kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2730/14-39 od 14. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 28. lipnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

1.                 Djelomično se prihvaća revizija tužiteljice i preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-83/15-2 od 23. rujna 2015. glede utvrđenja dana prestanka radnog odnosa i dosude naknade štete i sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2730/14-39 od 14. svibnja 2015. u dijelu kojim je utvrđeno da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao 16. svibnja 2014. (toč. I. izreke) te da se naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu dosuđuje u bruto iznosu.

2.               U ostalom dijelu da se dan prestanka radnog odnosa utvrdi s danom zaključenja glavne rasprave 14. svibnja 2015. kao i zahtjeva za dosudu naknade štete u daljnjem iznosu 119.729,80 kn sa zateznim kamatama, te u odnosu na odluku o troškovima postupka revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

              "1.              Utvrđuje se da radni odnos tužiteljice kod tuženika prestaje danom 16. svibnja 2014.

2.      Nalaže se tuženiku tužiteljici isplati iznos od 60.600,00 kn bruto sa zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 14. svibnja 2015. do isplate prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, odnosno uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena u roku 8 dana.

3.      Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 12.659,38 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 14. svibnja 2015. do isplate prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, odnosno uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena u roku 8 dana dok je preostali dio zahtjeva odbijen kao neosnovan."

Drugostupanjskom presudom kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena prvostupanjska presuda suđeno je:

"1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2730/14 od 14. svibnja 2015. u točki 2. izreke, osim u dijelu u kojem je naznačeno da se dosuđuje bruto iznos od 60.600,00 kn, kao i dijelu točke 3. izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu od 5.937,50 kn sa zateznim kamatama počev od 14. svibnja 2015. do isplate.

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda u točki 1. izreke na način da se utvrđuje prestanak radnog odnosa tužiteljice s danom 1. lipnja 2013. te u dijelu točke 2. izreke na način da se dosuđeni iznos od 60.600,00 kn odnosi na netto iznos, i u dijelu točke 3. izreke za dosuđeni parnični trošak u iznosu 6.721,88 kn na način da se s tim dijelom tužbenog zahtjeva i troškovima parničnog postupka tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

3. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice te se preinačuje citirana presuda u dijelu izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 670,20 kn na način da se nalaže tuženiku tužiteljici s naslova naknade štete isplatiti daljnji iznos od 670,20 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 14. svibnja 2015. pa do isplate, u roku od 15 dana.

4. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje citirana presuda u dijelu izreke kojom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je radni odnos tužiteljice prestao s danom zaključenja glavne rasprave 14. svibnja 2015. kao i za dio zahtjeva za naknadu štete do iznosa 181.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, tj. za iznos 119.729,80 kn sa zateznim kamatama, kao i u dijelu točke 3. izreke kojom je odbijen dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu 11.253,12 kn (razlika od dosuđenih 12.659,38 kn do zatraženog iznosa 23.912,50 kn) sa zateznim kamatama počev od 14. svibnja 2015. do isplate."

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odlučeno o danu prestanka radnog odnosa kao i o visini naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu te pitanja načina isplate (neto ili bruto iznos) kao i odluke o troškovima postupka reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj je predložila da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji suglasno revizijskim navodima preinače uz naknadu troškova postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana.

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              U odnosu na pitanje određivanja dana prestanka radnog odnosa na temelju sudskog raskida ugovora o radu treba reći da je pogrešno pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi da bi dan odlaska tužiteljice u prijevremenu starosnu mirovinu 1. lipnja 2013. trebalo vezati uz dan sudskog raskida ugovora o radu jer je odlazak u takvu mirovinu tužiteljice u konkretnom slučaju iziskivala nužnost uvjetovana nezakonitim otkazivanjem ugovora o radu te s tim u vezi nemogućnost daljnjeg zapošljavanja .

              Dakle, da nije bilo otkazivanja, tužiteljica bi po redovnom tijeku stvari ostvarila pravo na (punu) starosnu mirovinu sa navršenih 61 godinu života, a to je 17. svibnja 2014. (list 131) pa je najprihvatljivije odrediti dan sudskog raskida ugovora o radu s danom 16. svibnja 2014. kako je to učinio prvostupanjski sud.

              Nadalje, glede pitanja da li naknadu štete zbog sudskoga raskida ugovora o radu treba izraziti u bruto ili u neto iznosu valja odgovoriti da tužiteljici to pravo pripada u bruto iznosu što je u konačnici sukladno čl. 433.a st. 1. ZPP budući da je također riječ o tražbini po osnovi radnog odnosa, a to je i sukladno stalnoj i ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

              Riječ je dakle o bruto iznosu 61.270,20 kn koji se sastoji od 60.600,00 kn dosuđenih prvostupanjskom presudom i daljnjeg iznosa 670,20 kn prema nepobijanom dijelu drugostupanjske presude.

              U ostalom dijelu revizijski navodi glede odbijenog zahtjeva za dosudu naknade štete u vidu daljnjeg broja mjesečnih plaća polazeći od kriterija iz čl. 117. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09) nisu mogli biti prihvaćeni uključujući i odluku o troškovima postupka imajući na umu da je drugostupanjska presuda od ukupno postavljenog tužbenog zahtjeva preinačena u neznatnom dijelu (čl. 166. st. 2. ZPP).

              Na osnovi svega izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. i 393. ZPP djelomično preinačiti drugostupanjsku presudu i djelomično odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 28. lipnja 2017.