1

Poslovni broj Gž-2357/2019-2  

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Ivanke Maričić-Orešković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1.M. P. iz R., OIB: ... i 2. V. V. iz O., OIB: .., obje zastupane po punomoćnicima iz OD V. i p. iz R., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, zastupanog po Građansko-upravnom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-123/19 od 5. rujna 2019., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-123/19 od 5. rujna 2019.

 

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke nalaže se tuženiku da 1-tužiteljici M. P. isplati iznos od 440.000,00 kn sa zateznom kamatom po stopi pobliže navedenoj u ovoj točci sve u roku od 15 dana.

              U točki 2. izreke nalaže se tuženiku da isplati 2-tužiteljici V. V. iznos od 440.000,00 kn sa zateznom kamatom po stopi pobliže navedenoj počev od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

              U točki 3. izreke nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 125.515,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

              Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

Sud prvog stupnja uvidom u spis Općinskog suda u Gospiću posl. br. R1-132/07 utvrđuje, da je B. V. iz G., proglašena da je umrla 30. listopada 1991., rješenje je pravomoćno 13. studenog 2008., a uvidom u spis Općinskog suda u Gospiću posl. br. R1-133/07 utvrđuje, da je N. V. proglašen umrlim i određen je dan smrti 28. listopada 1991., dakle proglašen je umrlim, rješenje je pravomoćno 6. kolovoza 2008.

Uvidom u presliku službene zabilješke Policijske uprave Ličko-senjske Gospić o obavljenom obavijesnom razgovoru s I. R., na okolnost saznanja o događajima u G. G. i okolici tijekom 1991. godine, koji razgovor je obavljen 11. i 12. rujna 2000., sud utvrđuje, da iz njegovog iskaza proizlazi, da se precizno ne može sjetiti, ali zna, da je od snajperskog hica u G. poginuo jedan policajac, što je pripadnike njegove grupe jako razljutilo, te su krenuli po okolnim zgradama u pregled stanova i sjeća se, da su došli do stana V. N., gdje su zatekli suprugu, u pregledu stana pronašli su malokalibarsku pušku, što im je bio povod da sačekaju N. dolazak u stan, ne sjeća se tko je bio još s njim, samo zna, da su pokupili N. V. i njegovu suprugu, odveli ih u pravcu J., predio G., gdje je on uzeo automatsku pušku i pucao u leđa žene, a ostali pripadnici trebali su lišiti života N., koji je krenuo u bijeg, stoga, da je on krenuo za njim i kada je došao na kraću udaljenost, usmrtio ga je s dva hica, tijela su ostavili, ima saznanja, da je kasnije vojna policija izašla na lice mjesta, da su pronađena tijela „sasjekli“ i sakrili ih u V., bio je u postrojbi za posebne namjene, ne želi imenovati zapovjednika, kao ni ostale pripadnike postrojbe.

Uvidom u službenu zabilješku u spisu Kio-63/00, koji je priklopljen spisu Županijskog suda u Rijeci posl. br. K-11/01 (list 94-97 spisa Kio-63/00), sud utvrđuje, da je Služba za zaštitu ustavnog poretka, Odjel Rijeka, 7. prosinca 1991., obavila razgovor s F. M., na okolnost njegovog lišavanja slobode, koji je iskazao, da je 21. listopada 1991. u 8,30 sati ujutro u G. zaustavio ga pripadnik Z. I. R., nakon toga, da je odveden kako bi ga zaštitili, jer, da ga neki žele ubiti, a u svezi nestanka osoba srpske nacionalnosti navodi, da ima saznanja iz priča ljudi, da je nestalo najmanje oko 40 osoba muškaraca, žena i djece, ima saznanja o eventualnim izvršiocima za takva dva  slučaja koja su bila 20. listopada 1991. u G.. Uvidom u dopisa javnog tužilaštva RH od 26. listopada 1991., upućenog MUP-u RH i MORH-u (list 71-72 spisa Županijskog suda u Rijeci posl. br. K-11/01), sud utvrđuje, da je javno tužilaštvo od Ureda za međunarodne odnose Vlade RH, dana 21. studenog 1991., dobilo informaciju o nekim karakterističnim slučajevima povrede prava građana, za koje se može pretpostaviti, da su učinjena radi nacionalne pripadnosti, a što se odnosi na odvođenje veće grupe građana u G. i Z. u nepoznatom pravcu, o čijoj se sudbini ništa ne zna, te između ostalih da su na popisu imena i osobe N. V. i B. V.. Uvidom u Izvješće o nestalim građanima koje je Ured za međunacionalne odnose od 4. studenog 1991., uputio MUP-u RH (list 67-68 spisa Županijskog suda u Rijeci posl. br. K-11/01), sud utvrđuje, da Ured ima sigurna saznanja od strane očevidaca sa lica mjesta, da je u G. odveden veliki broj S., cca 30 građana, u nepoznatom pravcu, da im je rečeno, da ih se vodi na informativni razgovor, međutim, da se do današnjeg dana ne zna ništa o njihovoj sudbini, da su osobe koje su vršile odvođenja bile maskirane, da je odvođenje provedeno 17. listopada 1991., 20. listopada 1991., a da su 30. listopada 1991. odvedeni N. i B. V., stoga Ured za međunacionalne odnose traži od MUP-a RH, da ga se o sudbini građana izvijesti istog dana i da se poduzmu sve zakonske mjere iz nadležnosti Ministarstva.

Uvidom u dopis Komisije za zatočene i nestale Vlade RH (list 772-777 spisa Žup. suda u Rijeci posl. br. K-11/01), sud utvrđuje, da je pri Komisiji pokrenut postupak traženja za 11 osoba nestalih na području G. u listopadu 1991., postupak traženja pokrenut je isključivo na zahtjev članova obitelji zatočenih i nestalih osoba, te i za V. B. i V. N., da je kao datum njihovog nestanka naveden 30. listopad 1991., u dopisu se navodi, da Komisija za zatočene i nestale Vlade RH raspolaže popisom osoba nestalih u listopadu 1991. na području G., a čiji je izvor "dokumentaciono-informacioni centar veritas".

Uvidom u kazneni spis Županijskog suda u Rijeci, posl. br. K-11/01, sud utvrđuje, da se na popisu nestalih osoba i zahtjevu za raspisivanje centralnih potjernica (list 888-987, 1332, 1096-7104), navode nestale osobe, a da na popisu Javnim pogovorom nestalih osoba iz G., nalaze se V. N. i V. B., popis nestalih osoba sačinjen je u PU G. 1992..

Uvidom u pravomoćnu presudu Županijskog suda u Rijeci posl. br. K-11/01, koja je pravomoćna 2. lipnja 2004., sud utvrđuje, da su T. O., S. G., M. N. – K., osuđeni na kaznu zatvora, jer da su u vremenskom periodu od 14.-18. listopada 1991. u G. za vrijeme trajanja oružanog sukoba hrvatskih oružanih snaga sa JNA i srpskim paravojnim organizacijama, protivno čl. 3 st. 1 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., protivno čl. 48, 51 st. 1, 2 i 3, čl. 85 st. 3, I Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I od 8. lipnja 1977.) kojim se zabranjuje nasilje protiv života i tijela, posebno ubojstva prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima, naredili, da se veći broj civila srpske i hrvatske nacionalnosti G., K. i šire okoline uhiti i liši života, u izreci iste presude se poimenično navode osobe koje su odvedene i lišene života, kao i "još neke NN osobe", koje je potom S. G. kao zapovjednik 2. Bojne, stacionirane u vojarni P., zatočio u za to pripremljenu prostoriju unutar vojarne, a potom su 17. listopada 1991., u večernjim satima, u prostorijama Operativnog štaba M. N. - K. i T. O., prisutnima naredili, da moraju izvršiti likvidaciju jednog broja imenovanih civila, da je jedan dio civila likvidiran pucanjem iz oružja, a da je 18. listopada 1991., ostatak civila prevezen na lokalitet L. glavica kod P. od strane maskiranih pripadnika hrvatske vojske i likvidiran, navodeći imena civila, a neki su ostali neidentificirani, da su time okrivljeni kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredili, da se civilno stanovništvo protupravno zatvara i ubija, čime su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 OKZ RH, dok je 2. optuženi I. R. oslobođen optužbe, da bi u vremenu od 14.-25. listopada 1991. u G., za vrijeme trajanja oružanog sukoba hrvatske vojske i tzv. JNA i srpskim paravojnim formacijama postupio protivno čl. 3 st. 1 Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., protivno čl. 48, 51 st. 1, 2 i 3, čl. 85 st. 3, I Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I od 8. lipnja 1977.), prema osobama koje ne sudjeluju u neposrednim neprijateljstvima, te naredio da veći broj civila hrvatske i srpske nacionalnosti iz G. i K. i šire okoline uhite i liše života, te da bi 25. listopada 1991. iz K. odveo više civila na područje V. na lokalitet C. d., gdje ih je pucanjem iz vatrenog oružja usmrtio, pa da bi time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120 OKZ RH.

Iz iskaza 2. optuženika I. R. (list 1543, 8713, 8357 spisa Županijskog suda u Rijeci posl. br. K-11/01), sud utvrđuje, da 2. optuženik I. R. ne želi iznositi obranu pred sudom, niti odgovarati na pitanja, a da u potpunosti ostaje pri iskazu koji je dao u istražnom postupku, stoga je pročitana njegova obrana iz istražnog postupka, gdje je iskazao, da je ovo politički proces, laž ovog sistema kako bi se ocrnio G. i g. branitelji, dalje se brani šutnjom i ne želi odgovarati na pitanja, da je na ročištu 26. veljače 2001., u istražnom postupku, zatražio, da osobno diktira svoj iskaz u zapisnik, što mu je sud dopustio i da je tada naveo, da nije sudjelovao u izvršenju kaznenog djela i da se liječi od PTSP-a u KBC R..

S obzirom na citiranu dokumentaciju, te spis poslovni broj K-11/01 sud utvrđuje da je Javnim pogovorom nestalih osoba u G. evidentirano, da se kao nestale osobe nalaze V. N. i V. B., a iz dopisa Komisije za zatočene i nestale osobe Vlade RH proizlazi da je pri komisiji pokrenut postupak traženja za 11 osoba nestalih na području G. u listopadu 1991. i to na izričit zahtjev članova obitelji, zatočenih i nestalih osoba i na popisu se nalaze imena V. B. i V. N. za koje datum nestanka je evidentiran 30. listopada 1991. dok iz izvješća o nestalim građanima, kojeg je ured za međunacionalne odnose Vlade RH 4. studenoga 1991. uputio MUP RH utvrđuje da Ured ima sigurna saznanja od strane očevidaca sa lica mjesta, da je u G. odveden velik broj S. cirka 30 u nepoznatom pravcu, da im je rečeno da ih se vodi na informativni razgovor i da do današnjeg dana ništa se ne zna o njihovoj sudbini, osobe koje su odvodile bile su maskirane te da su 30. listopada 1991. odvedeni N. i B. V. a iz dopisa javnog tužilaštva RH upućenog MUP-u RH i MORH-u, koje je potpisao zamjenik javnog tužioca K. I., sud utvrđuje, da je javno tužilaštvo od Ureda za međunacionalne odnose Vlade RH, dana 21. studenog 1991., dobilo informaciju o karakterističnim slučajevima povrede prava građana za koje se može pretpostaviti da su učinjena radi nacionalne pripadnosti, a posebice odvođenja veće grupe građana u G. i Z. u nepoznatom pravcu o čijoj se sudbini ništa ne zna, a među kojima su i B. i N. V..

Ocjena je suda prvog stupnja da predmetna dokumentacija predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe čl. 230 st. 1 ZPP-a i postoji presumpcija da je isprava autentična, jer je izdana od strane tijela koji je označen kao njezin izdavač i sukladno ovlaštenju izdavača proizlazi sadržaj iz iste isprave.

Iz sadržaja predmetne dokumentacije u bitnome proizlazi iz iskaza saslušanih tužiteljica da su njihovi roditelji nestali u listopadu 1991. u G. za vrijeme ratnih zbivanja, da su one otišle kod rođaka u K., a potom u O., jer da je 1. rujna 1991. počelo bombardiranje G. kada je počeo Domovinski rat, da su s roditeljima kontaktirale telefonom cca 2 mjeseca i da nakon toga više nisu uspjeli uspostaviti kontakt, jer, da se roditelji više nisu javljali na telefon, da su pokušale tražiti roditelje i da im je u tome pomagao ujak D. U., koji je kazao, da je čuo od susjeda, da su ih odveli hrvatski vojnici na saslušanje, a da je čuo i od mještana iz G., da je I. R. iskazao u policiji, da je on ubio njihove roditelje, o čemu su i one kasnije čule u neposrednim razgovorima s mještanima G., da su roditelji odvedeni u J. na V. i da su tamo pogubljeni sa većom grupom ljudi od strane hrvatske vojske i da je to bilo krajem listopada 1991.

Stoga nalazi odgovornim tuženika pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05; dalje ZOO) te odredbe čl. 2. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ( "Narodne novine" 117/13).

Sud prvog stupnja odbija istaknuti prigovor zastare tuženika polazeći od činjenice da su rješenja  Općinskog suda u Gospiću poslovni broj R1-132/07 i R1-133/07 postala pravomoćna u kolovozu i studenom 2008., a kako je tužba podnesena 29. srpnja 2009. zaključuje da je ista podnesena u okviru zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 371. ZOO-a pa stoga da tužiteljice imaju pravo na naknadu nematerijalne štete zbog smrti svojih roditelja.

Polazeći od odredbe čl. 201. st. 1. ZOO-a te cijeneći činjenicu da je 1-tužiteljica u vrijeme smrti majke i oca imala 15 godina, a 2-tužiteljica 12 godina, s obzirom na njihovu životnu dob, jer su ostale bez potpore oba roditelja, ljubavi, pažnje, bez izvora sredstava za život jer su roditelji bili hranitelji, uskraćene za sve što djeca njihove životne dobi trebaju dobiti u obitelji i kasnije tijekom odrastanja, stvarajući preduvjete za samostalan život sud smatra primjerenom naknadom s osnova duševne boli koje su tužiteljice mogle trpjeti zbog štetnog događaja, a sve cijeneći orijentacione kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske uz primjenu odredbe čl. 223. ZPP-a svakoj tužiteljici iznos od 440.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do isplate.

Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa) te nalaže tuženiku da tužiteljicama naknadi parnični trošak u iznosu od 125.515,00 kn.

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem iste bila ostvarena neka od tih bitnih procesnih povreda.

Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

Ovaj sud u potpunosti prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđene činjenice te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je otklonio istaknuti prigovor zastare, a činjenica što se pritom pozvao na odredbu čl. 371. ZOO-a umjesto na odredbu čl. 376. st. 1. ZOO-a nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude s obzirom da pravilno sud utvrđuje da se početak roka zastare treba računati od momenta pravomoćnosti rješenja Općinskog suda u Gospiću poslovni broj R1-132/07 i R1-137/07.

Neosnovano je pozivanje tuženika na odredbu čl. 5. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štete uzrokovane od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata s tvrdnjama da je zastara počela teći prije 6. studenoga 1999.

U odnosu na sve ostale žalbene navode tuženika kojima prigovara utvrđenoj odgovornosti valja istaći da je irelevantno što je I. R. oslobođen optužbe da bi kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u G. u periodu od 14. do 25. listopada 1001. između Hrvatske vojske sa tzv. JNA i srpskim paravojnim formacijama, naredio da se civilno stanovništvo protupravno zatvara i ubija da bi 25. listopada 1991. zapovjedio, da se iz K. odveze više civila pa da bi time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH, ali smatra da je za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva relevantne činjenice koje proizlaze iz kaznenog spisa Županijskog suda u Rijeci posl. br. K-11/01 kao i spisa Općinskog suda u Gospiću, posl.br. R1-132/07 i R1-133/07. Upravo iz citirane dokumentacije proizlazi da su tijekom Domovinskog rata prednici tužiteljica kao civilne osobe odvedene iz vlastitog doma, da im se od tada gubi trag, da su Javnim pogovorom evidentirane kao nestale osobe iz G., a kao nestale evidentirane su i u Uredu za međunarodne odnose Vlade RH te da iz izvješća ureda proizlazi da Ured ima sigurno saznanja da su 30. listopada 1991. B. i N. V. odvedeni od strane maskiranih osoba na informativni razgovor, te im se od tada gubi svaki trag, da im se ništa ne zna o njihovoj sudbini pa je s obzirom na to postoji odgovornost tuženika za pretrpljenu štetu tužiteljicama.

Nadalje pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je za utvrđivanje odgovornosti tuženika relevantno da su isti 28. listopada 1991. lišeni slobode po pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga, da im se od tada gubi svaki trag, a tuženik nije dokazao da predmetne činjenice ne bi bile istinite, niti je dokazao da su isprave nepravilno sastavljene niti predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđenja da li su pripadnici Hrvatskih oružanih snaga protupravno lišili slobode i potom usmrtili roditelje tužiteljice jer je za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva relevantno utvrđenje prirode štetne radnje, a iz dokumentacije proizlazi da su roditelji tužiteljica kao civili proglašeni nestalim tijekom ratnih zbivanja na području G..

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 201. st. 1. ZOO-a odlučujući o pravičnoj novčanoj naknadi tužiteljicama za pretrpljene duševne bolove.

Nije osnovana žalba tuženika niti u dijelu odluke o parničnom trošku o kojem je sud odlučio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife.

Slijedom svega obrazloženog, trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 29. rujna 2021.

               Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak