Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 16 Gž-721/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu Eugenu Škunci, u pravnoj stvari tužiteljice
S. K. iz Z., …, OIB: …, koju
zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u Z., …, protiv
tuženice R. H., OIB: …, koju zastupa O. državno
o. u Z., G. – u. o., Z., …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženice protiv presude
Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7925/15-18 od 31. listopada

2018., dana 29. rujna 2021.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se djelomično žalba tužiteljice S. K., kao neosnovana i
potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7925/15-
15 od 31. listopada 2018. u dijelu pod toč. II. izreke.

II Odbija se djelomično žalba tuženice R. H., kao neosnovana i
potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7925/15-
15 od 31. listopada 2018. u dijelu pod toč. I. izreke do dosuđenog iznosa naknade
neimovinske štete od 15.000,00 kn, sa pripadajućom zateznom kamatom.

III Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu,
poslovni broj P-7925/15-15 od 31. listopada 2018. u dijelu pod toč. I. izreke preko
iznosa neimovinske štete od 15.000,00 kn, do iznosa od 20.700,00 kn, te preko
iznosa imovinske štete od 8.398,54 kn do iznosa od 8.468,54, odnosno za iznos od
70,00 kn sa zateznom kamatom i u toč. III. izreke i sudi:

a) Odbija se djelomično zahtjev tužiteljice koji glasi:

Nalaže se tuženici R. H. isplatiti tužiteljici S. K. iznos
od 5.700,00 kn sa zateznom kamatom od 11. rujna 2015. do isplate, i iznos od 70,00
kn sa zateznom kamatom koja teče od 15. prosinca 2011. pa do isplate, a sve po
stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope H.
n. b. koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015. godine, a za

2 Poslovni broj: 16 Gž-721/2019-2

razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje H. n.
b. u roku od 15 dana.

b) Dužna je tuženica naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.250,12
kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. listopada 2018. do 31.
prosinca 2018., po stopi od 6,82 godišnje, a od 1. siječnja 2019. pa do isplate, po
stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška sastava žalbe i odgovora na žalbu, kao neosnovan.

V Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi trošak sastava žalbe u i iznosu od 344,12 kn.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, suđeno je:

"I./ Nalaže se tuženiku R. H. isplatiti tužiteljici S. K. iznos od 29.168,54 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznose od:

- 2.200,00 kn od 16. lipnja 2011. godine,
- 70,00 kn od 15. prosinca 2011. godine,
- 2.500,00 kn od 14. prosinca 2011. godine,
- 530,00 kn od 22. prosinca 2011. godine,
- 3.168,54 kn od 31. prosinca 2013. godine,
- 20.700,00 kn od 11. rujna 2015. godine.

do isplate, a sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope H. n. b. koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015.
godine, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu
utvrđuje H. n. b. u roku od 15 dana.

II./ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice S. K. u dijelu kojim
potražuje od tuženika R. H. isplatu iznosa od 29.300,00 kn sa
zateznom kamatom tekućom od 11. rujna 2015. godine do isplate.

III./ Svaka stranka snosi svoje troškove."

3 Poslovni broj: 16 Gž-721/2019-2

2. Protiv citirane presude u dijelu pod točkom II. i III. žalbu je podnijela tužiteljica,
pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da
se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se usvoji tužbeni
zahtjev tužiteljice u cijelosti, te da se obveže tuženicu da joj naknadi parnični trošak i
trošak sastava žalbe. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pravilno
utvrdio da joj je povrijeđeno pravo osobnosti, pravo na duševno zdravlje, te da joj je
nastala neimovinska šteta. Međutim, osporava visinu dosuđenog iznosa štete s tog
osnova, jer smatra da je taj iznos prenisko dosuđen, pa da je prvostupanjski sud
pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje ZOO), kada je odbio dio tužbenog
zahtjev tužiteljice s tog osnova za iznos od 29.300,0 kuna. Osporava i odluku o
troškovima postupka, jer je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka trebao
donijeti sukladno pravnom shvaćanju V. s. R. H. izraženog u
i u odluci broj Rev-1093/09-2 od 15. listopada 2009. i dr. Navodi da je prvostupanjski
sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije naložio tuženici da tužiteljici
naknadi trošak sudskih pristojbi budući da su iste bile potrebne za vođenje postupka.

3. Protiv citirane presude u dijelu pod tokom I. i III. izreke žalbu je izjavila tuženica
pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stana, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o
troškovima postupka, uz prijedlog da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu
preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže tužiteljicu
da joj naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na
ponovno suđenje. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08,
57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, i 89/14 - dalje ZPP), koji se u ovoj pravnoj
stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 70/19), jer pobijana presuda
ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i
proturječni zbog čega je ista nerazumljiva i ne može se ispitati. Ističe da je
prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.
st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, jer sud prvog stupnja nije cijenio navedene odlučne činjenice
niti je proveo relevantne dokaze za razjašnjenje odlučnih činjenica, te je odstupio od
načela slobodne ocjene dokaza. Također navodi da je prvostupanjski sud pogrešno
primijenio materijalno pravo iz čl. 19; čl. 1046. i čl. 1100. ZOO. Ističe da ne postoji
uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete koja je nastala tužiteljici na
način naveden u tužbi, da ne postoji protupravnost, a niti da je tuženica nezakonito ili
nepravilno postupala. Nadalje, navodi da tužiteljica nije dokazala da je pretrpjela
neimovinsku štetu, odnosno da joj je povrijeđeno pravo osobnosti na duševno
zdravlje zbog ukidanje zbog ukidanja javno ovršiteljske službe. Nadalje navodi da je
neosnovana ocjena suda da je šteta tužiteljici prouzročena i natpisima u medijima
vezano uz javnoovršiteljsku službu uz negativno etiketirane od strane državnih tijela,
da su "paradržava", "šerifi", pa čak i ako se uzme u obzir da su u tim medijima vjerno
prenesene izjave nositelja izvršne vlasti. Nadalje, ističe da je pogrešna ocjena
prvostupanjskog suda da bi tuženica bila odgovorna budući da je država izborom
ovršnog postupka po sudskim ovršiteljima odnosno ukidanjem javno ovršiteljske
službe iznevjerila tužiteljičina legitimna očekivanja u smislu čl. 1. Protokola
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To potvrđuje i pravno
stajalište V. s. R. H. izneseno u odluci broj Rev-1332/01 od

4 Poslovni broj: 16 Gž-721/2019-2

16. srpnja 2003. u kojoj se iznosi pravno stajalište da država ne može odgovarati za
štetu zbog donošenja određenog zakona, jer donošenje zakona ne može
predstavljati štetnu radnju države. Ističe, da suprotno zaključku suda o postojanju
specifične odgovornosti R. H. za štetu koja je nastala zbog propuštanja
njezinih zakonodavnih tijela da uspostave pravilnu ravnotežu između općeg interesa i
zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje, čime da su narušena načela
pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti na štetu pojedinaca, ukazuje se na kogentne
odredbe ZOO koje zahtijevaju kumulativno ispunjenje pretpostavki nužnih za
postojanje odgovornosti, što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj. Nadalje, navodi
da primjena Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 139/19) kojim je u pravni sustav
uvedena javnobilježnička služba bila je odgođena donošenjem Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine" broj 150/11 i 70/12), a da
je o odgodi primjene Ovršnog zakona koji je naprijed naveden odlučio H. S.
izglasavanjem Zakona o izmjenama Ovršnog zakona na sjednicama održanim 22.
prosinca 2011. i 20. siječnja 2011., te na sjednici održanoj 28. rujna 2012., kada je
Hrvatski sabor donio Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim vršiteljima, kojim je
javnoovršiteljska služba prestala postojati. Donošenje naprijed navedenih zakona da
nisu radnje koje sadržavaju elemente protupravnosti, budući da ih je donio H.
s. kao zakonodavno tijelo R. H. u okviru svoje nadležnosti
sukladno ustavnim ovlastima. Također, navodi da u rješenju U. s.
R. H. broj U-I-5612/2011 i u drugima od 23. siječnja 2013. da se
navodi "izbor zakonodavnih modela za uređenje pojedinih odnosa u društvu sam po
sebi ne podliježe ustavnom nadzoru", pa da je zakonodavac slobodan odabrati i one
ovrhe za koje smatra da će najdjelotvornije, najbrže i s najmanje troškova ispuniti
ciljeve koje novi ovršni model ustanovljava. Zbog navedenog, u postupanju
zakonodavnih tijela, da nema obilježja nezakonitog rada, pa ukidanje
javnoovršiteljske službe sama za sebe tužiteljici ne daje pravo na naknadu štete.
Ističe, da se sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije niti osvrnuo na
činjenicu da tužiteljica, kao i ostale osobe imenovane javnim ovršiteljima, ima pravo
na zadovoljštinu u iznosu od 18.000,00 kuna, na temelju rješenja U. s.
R. H. broj U-I-5612/2011 od 23. siječnja 2013., koja predstavlja
moralnu satisfakciju za tužiteljicu, budući takva zadovoljština u cijelosti predstavlja
naknadu za povredu legitimnih očekivanja, stanje profesionalne i osobne
nesigurnosti i neizvjesnosti i prekomjernim individualni teret, a ne samo djelomično,
pa ta povreda osobnosti ne može biti osnov potraživanja naknade štete. Ističe, da je
iznos neimovinske štete utvrđen u previsokom iznosu, a da visinu imovinske štete je
određena od strane suda paušalno i za istu ne postoji dokumentacija. Navodi, da je
tužiteljica unajmila poslovni prostor površine 846 m2 što je znatno veći prostor od
propisanog Pravilnikom o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu ("Narodne
novine" broj 41/11) i Pravilnikom o izmjenama istog ("Narodne novine" broj 118/11,)
budući da je tim Pravilnikom određeno da javnoovršiteljski ured mora imati najmanje
tri prostorije (prijemna prostorija, radna soba i prostorija za arhivu) i sanitarne
prostorije, te da njegova najmanja površina iznosi 55 m2. Osporava iznos materijalne
štete za kupovinu vatrootpornog ormara u iznosu od 2.500,00 kuna, jer da iz
priložene uplate nije vidljiva oznaka proizvoda koji je kupljen. Također osporava
dosuđeni iznos na ime telekomunikacijskih troškova zaključno s danom 31. prosinca

2013., budući da je stupanjem na snagu naprijed navedenih zakona prestala služba
javnih ovršitelja. Također, navodi da tužiteljica nije dokazala da se telekomunikacijski
troškove odnose na obavljanje javnoovršiteljske službe. Ističe, da se postavlja pitanje
da li je Ugovor o zakupu koji je tužiteljica zaključila za potrebe obavljanja
javnoovršiteljske službe, da se odnosi na isti prostor u kojem je obavljala i

5 Poslovni broj: 16 Gž-721/2019-2

odvjetničke poslove, odnosno na kojoj adresi je imala registriran odvjetnički ured, pa
da nije jasno da li je telekomunikacije troškove koje je platila, koristila za potrebe
obavljanja odvjetničkih poslova. Osporava i odluku o troškovima postupka.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica navodi da je žalba tuženice u cijelosti neosnovana
te predlaže da sud istu odbiju kao neosnovanu, te da obveže tuženicu da joj naknadi
parnični trošak sastava odgovora na žalbu. Nadalje, navodi da tuženica neosnovano
prigovara da nisu ispunjene osnovne pretpostavke za naknadu štete predviđene
općim pravilima obveznog prava,odnosno odgovornosti R. H. za štetu
jer da u njezinom ponašanju nedostaje element protupravnosti, jer suprotno slijedi iz
pravnih stavova U. s. R. H. izraženom u rješenju broj U-I-
5612/2011 od 23. siječnja 2013., kao i pravnog stava V. s. R.
H. izraženog u rješenju broj Rev-1532/14 od 23. siječnja 2018. Isto tako, ističe
da je neosnovan prigovor tuženice da tužiteljica ima pravo na zadovoljštinu u iznosu
od 18.000,00 kn pa da ta zadovoljština anulira pravo na naknadu štete temeljem
povrede prava osobnosti. Neosnovan je i prigovor tuženice da je tužiteljica iznajmila
poslovni prostor površine 846 m2, što da je znatno više od one površine koja je za
poslovni prostor propisana Pravilnikom o javnoovršiteljskim uredima i radnom
vremenu ("Narodne novine" broj 41/11) budući da je u Ugovoru o zakupu poslovnog
prostora od 8. prosinca 2011. razvidno da je površina poslovnog prostora 98,10 m2.
Ističe, da tuženica prvi put ističe prigovor u žalbi a koji se odnosi na to da je tužiteljica
sklopila Ugovor o zakupu poslovnog prostora na adresi na kojoj se nalazi i njezin
odvjetnički ured, koji prigovor je neosnovan, budući da nije tražila troškove najma tog
poslovnog prostora. Također, navodi da je predmetni poslovni prostor unajmila za
potrebe javnoovršiteljskog ureda i u njega uvela komunikacijske uređaje za koje je
temeljem sklopljenog pretplatničkog ugovora morala platiti trošak, bez obzira što se ti
uređaji ne koriste.

5. Žalba su djelomično osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati naknadu imovinske i
neimovinske štete koja je tužiteljici nastala time što je tuženica Zakonom o prestanku
važenja Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine" broj 112/12) s danom 15.
listopada 2012. u potpunosti odustala od propisanog modela provođenja ovrhe, a da
niti jednim propisom nije riješila pitanje statusa imenovanih javnih ovršitelja, pa tako
niti tužiteljičin, kao ni pitanje izdataka koje je tužiteljica i drugi imenovani javni
ovršitelji imali u vezi s pripremom za obavljanje poslova javnog ovršitelja, a koja šteta
se odnosi na imovinsku štetu u pogledu troška javnoovršiteljskog ispita u iznosu od

2.200,00 kn, troška pristojbe (biljega) na zahtjev za izdavanje odobrenja za izradu
pečata i žigova od 15. prosinca 2011. u iznosu od 70,00 kn, troška vodootpornog
ormara u iznosu od 2.500,00 kn, troška na ime predujma za pregled prostora i
opreme od strane komisije M. p. u iznosu od 530,00 kn, te troška
na ime telekomunikacijskih usluga u poslovnom prostoru u kojem je trebala imati
javnoovršiteljski ured u iznosu od 3.168,54 kn, kao i neimovinsku štetu zbog straha,
neizvjesnosti, nesigurnosti i neugodnosti u iznosu od 50.000,00 kn.

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tužiteljica
rješenjem tuženice od 24. listopada 2011. imenovan javnom ovršiteljicom sa
službenim sjedištem u Zagrebu za područje Županijskog suda u Zagrebu, da je
Hrvatski sabor na sjednici održanoj 28. rujna 2012. donio Zakon o prestanku važenja
Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine, broj 112/12 - dalje: ZPV ZJO), da su

6 Poslovni broj: 16 Gž-721/2019-2

odgađanje i u konačnici ukidanje Zakona o javnim ovršiteljima izravno i neposredno
djelovali na individualnu situaciju tužiteljice, koja je već bila uređena upravnim aktom
o postavljanju javnog ovršitelja, kao osnovom iz koje su izvirala njegova legitimna
očekivanja zaštićena Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio, a što proizlazi iz iskaza svjedoka L.
Č., D. B., D. K., te iskaza tužiteljice, da se tužiteljica
savjesno, odgovorno i marljivo pripremala za javnoovršiteljski ispit, koji je položila s
pohvalom, te obavljala potrebne radnje za otvaranje javnoovršiteljske službe, te
gašenje odvjetničkog ureda, budući da je imenovana za javnou ovršiteljicu u G.
Z., te da je tužiteljica za vrijeme odgode Zakona o javnim ovršiteljima osjećala
nesigurnost i neizvjesnost, a da je neugodnost i strah pojačavalo negativno
etiketiranje javnih ovršitelja od državnih tijela, da su "paradržava", "šerifi", a da je
nakon ukidanja javnoovršiteljske službe, tužiteljica bila šokirana, osjećala se
degradiranom, poniženom, imala je nesanice, trpjela je ismijavanje kolega, te se
nemir i neizvjesnost osjetila i u obiteljskoj sferi, slijedom čega ocjenjuje da postoji
odgovornost tuženice za naknadu štete tužitelju u smislu čl. 1045. st. 1. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje:
ZOO), te joj je povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje, posebno povredom
prava na rad temeljem čl. 19. st. 2. u vezi čl. 1046. ZOO te čl. 1100. istoga Zakona,
dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 20.700,00 kn, dok je u preostalom
dijelu za iznos od 29.300,00 kn odbio tužiteljicu s postavljenim tužbenim zahtjevom
na ime neimovinske štete.

8. Nadalje, sud prvog stupnja je temeljem izvedenih dokaza utvrdio da tužiteljica
dana 16. lipnja 2011. uplatila iznos od 2.200,00 kn, na ime troškova
javnoovršiteljskog ispita, platila iznos od 70,00 kn, za izdavanje odobrenja za izradu
pečata i žigova, što slijedi iz zahtjeva tužiteljice za izdavanjem odobrenja za izradu
pečata i žigova od 15. prosinca 2011., na ime troškova vatrootpornog ormara platila
dana 14. prosinca 2011. iznos od 2.500,00 kn, te na ime troškova K.
M. p. radi pregleda prostora i opreme namjenjenih za obavljanje
javnoovršiteljske službe dana 22. prosinca 2011. platila iznos od 530,00 kn, a na ime
telekomunikacijskih troškova platila iznos od 3.168,54 kn, te je utvrdio osnovanim
zahtjev za naknadu imovinske štete s osnova plaćene naknade za polaganje
javnoovršiteljskog ispita, naknade za izdavanje odobrenja za izradu pečata i žigova,
na ime troškova nabavke vatrootpornog ormara, troškova pregleda prostora i opreme
namijenjenih za obavljanje javnoovršiteljske službe, te na ime telekomunikacijskih
troškova u ukupnom iznosu od 8.468,54 kn, odnosno za u pojedinačnim iznosima
kako je to naprijed navedeno, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od
dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate temeljem odredbe čl. 1086. ZOO.

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da je
tuženica odgovorna za štetu koju imenovana javna ovršiteljica trpi vezano za povredu
njezinih legitimnih očekivanja u oživotvorenju Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne
novine", broj 139/10, 150/11, 70/12 i 112/12). Naime, štetnu radnju predstavlja
postupanje kojim se oštećenici nanosi šteta, a nedosljedno postupanje tuženice kao
zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava
imenovanih javnih ovršitelja, koji su ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada,
ali nisu započeli s tom službom, što je u konačnici stvorilo štetne posljedice,
predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu.

7 Poslovni broj: 16 Gž-721/2019-2

10. Legitimno je pravo tuženice, kao zakonodavca, da izabere model ovrhe, kao i da
kasnije od izabranog modela odustane, slijedom čega postupanje tuženice nije
protupravno. Međutim, takvim postupanjem tuženica je povrijedila legitimna
očekivanja tužiteljice kao imenovane javne ovršiteljice, slijedom čega bi tužiteljici,
otklanjanjem odgovornosti tuženice za naknadu štete, bio nametnut prekomjeran
teret.

11. Stoga, radi uspostavljanja pravedne ravnoteže između općih ili javnih interesa
zajednice i narušenih prava pojedinaca, i u slučaju izostanka protupravnosti u
postupanju tuženice kao zakonodavca, postoji njena odgovornost za štetu koja je u
konkretnom slučaju nastala tužiteljici povodom njegovih legitimnih očekivanja. Takvo
shvaćanje zauzeto je u odlukama V. s. R. H. poslovni broj
Rev-1532/14 od 23. siječnja 2018. i Rev-2321/2018 od 19. svibnja 2020., a koje
prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12. Pravilno je sud prvog stupnja na temelju iskaza tužiteljice te saslušanih svjedoka
L. Č., D. B. i D. K. ocijenio da je tužiteljica pretrpjela
neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti i to prvenstveno prava na rad kao
javne ovršiteljice, a nadalje i prava na zdravlje zbog neizvjesnosti u koju je doveden
postupanjem tuženice i to unatoč činjenici što je postupala po zahtjevima tuženice.
Da je tužiteljica doista pretrpjela štetu proizlazi i iz rješenja U. s. R.
H. broj U-I-5612/2011, U-I-6274/2011, U-I-178/2012 i U-I-480/2012 od 23.
siječnja 2013., kojim U. s. određuje plaćanje zadovoljštine u iznosu od

18.000,00 kn javnim ovršiteljima, a između ostalog i tužiteljici, a ujedno određuje da
ta zadovoljština ne utječe na opće pravo svake osobe – imenovanog javnog ovršitelja
da i u redovnom sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete.

13. Dakle, nedvojbeno je da je tužiteljica pretrpijela štetu postupanjem zakonodavca,
odnosno tuženice, kada je propustila riješiti status i određene situacije imenovanih
javnih ovršitelja nakon što su oni postupili po nalogu tuženice, pa tako i tužiteljice
koja je u situaciji u kojoj je u više navrata odgađan početak rada javnoovršiteljske
službe, koja je konačno i ukinuta, bila izložena stresu, slijedom čega ovaj
drugostupanjski sud ocjenjuje da joj temeljem čl. 1100. ZOO, a imajući u vidu da
tužiteljica ipak nije bila egzistencijalno ugrožena, budući da je očekujući početak rada
kao javni ovršitelj i dalje radila kao odvjetnica, te imajući u vidu isplaćenu joj
zadovoljštinu u iznosu od 18.000,00 kn, s tog osnova pripada pravična novčana
naknada u visini od 15.000,00 kn, a ne kako je to prvostupanjski sud utvrdio u iznosu
od 20.700,00 kn, pa je preko iznosa od 15. 000,00 kn do iznosa od 20.700,00 kn
odnosno za iznos od 5.700,00 kn, ne pripada pravična novčana naknada imovinske
štete s osnova povrede prava osobnosti i to prvenstveno prava na rad.

14. Pravilno je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primijenio
materijalno pravo iz čl. 1086. ZOO, kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice na ime
imovinske štete u ukupnom iznosu od 8.398,54 kn i to na ime troška
javnobilježničkog ispita od 2.200,00 kn, troška nabavke vatrostalnog ormara u iznosu
od 2.500,00 kn, troška pregleda prostora i opreme namijenjenih za obavljanje
javnoovršiteljske službe i telekomunikacijski trošak u iznosu od 3.168,54 kn, za što je
prvostupanjski sud dao valjane razloge, koji nisu u protivnosti sa izvedenim
dokazima.

8 Poslovni broj: 16 Gž-721/2019-2

15. Međutim, osnovano tuženica navodi u žalbi da tužiteljicu ne pripada trošak biljega
za izdavanje odobrenja za izradu pečata i žigova u iznosu od 70,00 kn, jer taj trošak
nije nastao, budući tužiteljica nije dostavila dokaz da je taj trošak platila.

16. Ostalim navodima iz žalbe, a posebno onima koji se odnose na površinu
poslovnog prostora, ti prigovori ne utječu na zakonitost pobijane presude, pa su isti
neosnovani.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, u svezi čl. 154. st. 2. i 155. st. 1. ZPP.

18. Tužiteljica je u postupku uspjela u odnosu na osnov sa 100% i u odnosu na
visinu 40,02%, odnosno ukupno 70,01%, dok uspjeh tuženice u postupku iznosi
ukupno 29,99%., pa kada se od postotka uspjeha tužiteljice u postupku odbije uspjeh
tuženice u postupku, proizlazi da je tužiteljica uspjela u postupku sa 40,02%.

19. Tužiteljici je valjalo priznati parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz
redova odvjetnika i to za sastav prijedloga za mirno rješenje spora 250 bodova po
Tbr. 7. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne
novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa), iznos od 2.500,00 kn,
za sastav tužbe 100 bodova po Tbr. 7. 1. Tarife, iznos od 1.000,00 kn, za pristup
punomoćnika na ročištima od 2. lipnja 2017., 3. travnja 2018. i 9. listopada 2018. za
svako po 100 bodova po Tbr. 9. 1. Tarife, iznos od 3.000,00 kn, za pristup na
ročištima od 6. rujna 2016. i 1. veljače 2017. za svako po 50 bodova po Tbr. 9. 2.
Tarife, iznos od 1.000,00 kn, te za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova
po Tbr. 9. 3. Tarife, iznos od 500,00 kn, te za sastav podnesaka od 29. prosinca

2015. i 9. listopada 2018. za svako po 25 bodova po Tbr. 8. 3. Tarife, iznos od
500,00 kn, odnosno ukupno 7.000,00 kn, te na taj iznos 25% na ime PDV-a ili

1.750,00 kn, kao i trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom
iznosu od 1.870,00 kn, ili ukupan trošak u iznosu od 10.620,00 kn.

20. Budući da je tužiteljica uspjela u postupku sa 40,02%, pripadao bi je parnični
trošak u iznosu od 4.250,12 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu sukladno
odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,
41/08, 125/11, 78/15 I 29/18).

21. Tužiteljicu ne pripada trošak sastava žalbe, jer ona nije uspjela sa žalbom u
odnosu na glavni dio tužbenog zahtjeva kojeg je pobijala, dok je uspjela sa žalbom u
odnosu na odluku o troškovima postupka, pa kako taj zahtjev ne predstavlja glavni
zahtjev, već se radi o sporednom zahtjevu, koji prati pravnu sudbinu glavnog
zahtjeva, to ne utječe na odluku o troškovima postupka sastava žalbe, kao ni trošak
plaćene sudske pristojbe na žalbu.

22. Isto tako, tužiteljicu ne pripada trošak sastava podnesaka od 2. rujna 2016. i 4.
listopada 2018., kao ni trošak sastava odgovora na žalbu tuženice, jer isti nisu bili
potrebni za vođenje postupka, kao i sudska pristojba sastava odgovora na žalbu.

23. Tuženicu pripada parnični trošak sastava žalbe razmjerno uspjehu sa žalbom u iznosu od 344,12 kn.

9 Poslovni broj: 16 Gž-721/2019-2

24. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, djelomično odbiti
žalbe tužiteljice i tuženice kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja
kako je to navedeno u toč. I. i II. izreke ove drugostupanjske presude, a temeljem čl.

373. toč. 2. ZPP, djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja kako je to
navedeno u toč. III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zadru, 29. rujna 2021.

Sudac

Eugen Škunca, v.r.