- 1 -              Revr 364/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 364/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sindikata, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i Partneri d.o.o. u Z., protiv tuženika H. – P. p. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. P. R. R. d.o.o. u Z., radi činidbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1304/16-3 od 9. siječnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-223/16-11 od 29. travnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-223/16-17 od 11. svibnja 2016., u sjednici održanoj 29. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I              Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da rad radnika organizira u smjenama (dnevno radno vrijeme) koje traje najmanje osam sati, računajući od vremena početka do vremena završetka rada u jednoj smjeni, počev od 1. ožujka 2006. pa nadalje (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku da rad radnika zaposlenih na radnim mjestima strojnog osoblja organizira u smjenama (dnevnom radnom vremenu) u kojima voze vlakove za prijevoz putnika u trajanju od najviše deset sati, računajući od vremena početka do vremena završetka smjene (dnevnog radnog vremena) počev od 1. ožujka 2006. pa nadalje (stavak II. izreke); naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 4.700,00 kn (stavak III. izreke); a zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen (stavak IV. Izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka (stavak I. izreke); a preinačena je i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima tuženika na način da je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 3.125,00 kn (stavak II. izreke); ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 750,00 kn (stavak III. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu preinači, odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu, a tuženika obveže da tužitelju naknadi i troškove revizijskog postupka.

 

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio reviziju tužitelja u cijelosti odbiti i obvezati ga da mu nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju te sudske pristojbe na isu.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

6. Prema odredbi članka 392. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da tuženik organizira rad radnika, odnosno rasporedi radno vrijeme u skladu s obvezom koju je preuzeo člankom 188. stavak 2. i 4. Kolektivnog ugovora (dalje: KU) koji je 31. listopada 2013. sklopljen između tuženika i reprezentativnih sindikata s pravom na kolektivne pregovore.

 

8.. Polazeći od toga da se u konkretnom slučaju radi o kolektivnom radnom sporu u kojem tužitelj, kao stranka KU, zahtjeva zaštitu prava iz tog ugovora, prvostupanjski sud nalazi da je tužitelj, na temelju odredbe članka 204. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR), ovlašten, odnosno aktivno legitimiran tražiti zaštitu prava u pogledu rasporeda radnog vremena u skladu s obvezom koju je tuženik, kao poslodavac, preuzeo člankom 188. stavak 2. i 4. KU. Utvrdivši tako da je tuženik uistinu postupio protivno preuzetoj obvezi i radno vrijeme nije rasporedio u trajanju od najmanje osam sati, odnosno za strojno osoblje u trajanju od najviše 10 sati, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev.

 

9. Međutim, polazeći od toga da su konkretna prava iz radnog odnosa određena normativnim odredbama KU, drugostupanjski sud smatra da zaštitu tih prava mogu zahtijevati samo pojedini radnici, slijedom čega je preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio zbog pomanjakanja aktivne legitimacije tužitelja na podnošenje tužbe za zaštitu prava zajamčenih odredbom članka 188. stavak 2. i 4. KU.

 

10. Revizijski se navodi tužitelja iscrpljuju u tome da je sud u pobijanoj odluci cjelokupnu pravnu situaciju propustio sagledati u kontekstu svih odredba kolektivnog ugovora, pa je tako kod donošenja odluke propustio uzeti u obzir odredbu članka 269. KU, koja je sadržana u obveznopravnom dijelu KU – „Dio III. Odnosi sa sindikatima s pravom na kolektivno pregovaranje“, a koja odredba glasi: „Poslodavac se obvezuje da će sindikatu s pravom na kolektivno pregovaranje i njegovim podružnicama omogućiti djelovanje u funkciji zaštite kolektivnih prava radnika na način: - da će poštivati odredbe kolektivnog ugovora,......“. To znači da je tužitelj, kao sindikat s pravom na kolektivno pregovaranje, ovlašten od poslodavca zahtijevati da ovaj ispuni svoju obvezu preuzetu KU neovisno o tome krši li poslodavac odredbu tog ugovora sadržanu u njegovom normativnom ili obveznopravnom dijelu.

 

11. U ovom stupnju postupka i dalje je, dakle, sporna aktivna legitimacija tužitelja.

 

12. Između stranaka nije sporno da su KU iz 2013. uređena prava i obveze njegovih potpisnika iz radnih odnosa ili u svezi s radnim odnosima između radnika i poslodavca. Nije sporna ni obveza koju je tuženik, kao poslodavac, preuzeo u odnosu na organizaciju radnog vremena, pa tako i rada u smjenama. Tako je odredbom članka 188. KU propisano da puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno (stavak 1.); da puno radno vrijeme iznosi 8 sati dnevno i ne može biti predviđeno u manjem trajanju ukoliko se ne radi o dvokratnom radnom vremenu (stavak 2.); da se radno  vrijeme u tjednu raspoređuje u pravilu u 5 uzastopnih radnih dana (stavak 3.); da radnik izvršne službe koji radi u smjeni može raditi u smjeni najviše 12 sati, a strojno osoblje koje vozi vlakove za prijevoz putnika može u smjeni raditi i biti mu predviđeno radno vrijeme od najviše 10 sati (stavak 4.).

 

13. Svaki kolektivni ugovor, pa tako i predmetni, sadrži normativni i obveznopravni dio. Normativni dio kolektivnog ugovora sadrži odredbe kojima se uređuju različita pitanja vezana uz radni odnos, odnosno njegovo sklapanje, sadržaj i prestanak (pravna pravila). Bitne značajke tih pravnih pravila su da se primjenjuju na sve radnike zaposlene kod poslodavca kojeg taj ugovor obvezuje, kao i da se u odnosu na individualni ugovor o radu primjenjuje neposredno i automatski, ako njegove odredbe ne zahtijevaju detaljniju razradu u ugovoru o radu, a istodobno su povoljnija za radnika od onih sadržanih u ugovoru o radu. S druge strane, obveznopravni dio kolektivnog ugovora uređuje međusobna prava i obveze stranaka koje su ga sklopile, odnosno sindikata i poslodavaca. Taj dio uobičajeno sadrži odredbe o trajanju kolektivnog ugovora, načinu njegove izmjene i produljenja, tumačenju i rješavanju sporova, uvjetima za rad sindikata i radničkog vijeća i dr. i za ocjenu tog dijela kolektivnog ugovora su posebno bitne opće odredbe obveznog prava.

 

14. Stoga je i kolektivne radne sporove moguće podijeliti na one obveznopravne i na one normativne, s time da potonji mogu biti vezani uz obveznopravne odredbe koje reguliraju odnos potpisnika takvog kolektivnog ugovora te iste nisu od značaja za izravnu primjenu te opseg prava pojedinog radnika, pa se tako na njega ni ne odnose, a mogu biti vezani i uz normativne odredbe kolektivnog ugovora koje čine sastavni dio svakog pojedinog ugovora o radu, jer se tim odredbama određuju i utvrđuju prava i obveze za svakog pojedinog radnika.

 

15. Dakle, konkretna prava propisana člankom 188. stavak 2. i 4. KU, regulirana su neposredno samim kolektivnim ugovorom i sastavni su dio svakog pojedinog ugovora o radu, pa je i predmetni spor, proizašao uslijed kršenja tih prava, vezan upravo uz normativne odredbe kolektivnog ugovora. Zbog navedenoga, i ovaj sud prihvaća shvaćanje drugostupanjskog suda da su onda sudsku zaštitu tih prava (iz radnog odnosa), u smislu odredbe članka 133. ZR, ovlašteni zahtijevati isključivo radnici, a ne i sindikat (tužitelj).

 

16. Nije moguće prihvatiti shvaćanje tužitelja da bi njegova aktivna legitimacija za zaštitu povrijeđenih prava radnika proizlazila iz odredbe članka 269. KU. Neovisno o tome što ta odredba propisuje obvezu poslodavca da sindikatu s pravom na kolektivno pregovaranje omogući djelovanje u funkciji zaštite kolektivnih prava radnika na način da poštuje odredbe kolektivnog ugovora, radi se o načelnoj odredbi koju treba tumačiti isključivo u odnosu na ona prava koja proizlaze iz obveznopravnog, a ne normativnog dijela KU. Drugim riječima, odredbom članka 269. KU baš kao ni odredbom članka 204. ZR, ne uređuje se zaštita pojedinačnih prava radnika pa ta odredba ne daje ovlaštenje tužitelju potraživati takvu zaštitu, već i nju treba tumačiti u okviru zaštite onih prava iz kolektivnog ugovora koja su regulirana njegovim obveznopravnim dijelom i tiču se prava stranaka kolektivnog ugovora.

 

17. S obzirom na izloženo, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe članka 393. ZPP odlučeno kao pod stavkom I. izreke ove presude.

 

18. Na temelju odredbe članka 166. stavak 1. u vezi članka 155. stavak 1. ZPP odlučeno je kao pod stavkom II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 29. rujna 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.