1

Gž-25/2020-2

 

 

         

            Republika Hrvatska

       Županijski sud u Karlovcu

                    Karlovac            

Gž-25/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Alenke Laptalo članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S., N. V. P., OIB …, zastupanog po punomoćniku F. Š., odvjetniku iz V.1, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu od 13. rujna 2019., broj Pn-53/2016-54, na sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2021.,

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu od 13. rujna 2019., broj Pn-53/2016-54, potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu od  13. rujna 2019., broj: Pn-53/2016-54 odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade neimovinske štete i s osnova izgubljene zarade u vidu mjesečne rente i naloženo je tužitelju tuženici isplatiti trošak postupka u iznosu od 5.250,00 kn.

 

2.Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 dalje: ZPP-a), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U bitnome tužitelj osporava stav prvostupanjskog suda u svezi istaknutog prigovora zastare kao i u odnosu na konačnost zdravstvenog stanja tužitelja. Tužitelj  ponavlja da njegovo zdravstveno stanje nije bilo stabilizirano 1999., kako to proizlazi iz prvostupanjske presude, te da njegovo liječenje traje i danas. U odnosu na gubitak zarade,  tužitelj smatra da  postoji uzročno posljedična veza između njegove bolesti oka  i privremene nesposobnosti za rad. Tužitelj smatra da prvostupanjski sud nije obrazložio iskaze  svjedoka, kome i zašto poklanja vjeru, da iskaz dr. Z. Š. nije uzeo u obzir, da su tužitelju povrijeđena prava na jednakost u suđenju te upućuje na članak 29. Ustava Republike Hrvatske. Tužitelj predlaže žalbu prihvatiti, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužitelja i po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nije našao da je pobijana presuda obuhvaćena, ili a je postupak koji je prethodio njenom donošenju vođen počinjenjem, kojom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju u žalbi upućuje tužitelj (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP).

 

6. Predmet spora je naknada štete, neimovinske zbog povrede prava osobnosti i materijalne zbog gubitaka zarade i rente.

 

7. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa nespornim proizlazi:

 

- da je  tužitelj bio na služenju vojnog roka u vremenu od 15. svibnja do 4. listopada 1999, i to u vojarni u K., Z.1 i O.,

- da je za vrijeme služenja vojnog roka iznenadno obolio na desno oko uslijed infekcije oka toksoplazmom, koje mu se pojavilo 9. kolovoza 1999., koja je prema mišljenu Sveučilišta u Z.2 - fakulteta uzrokovala trajno oštećenje vidne funkcije, koja se tijekom narednih godina nije mijenjala, te je stoga liječenje konačno u smislu funkcionalnosti oka i da a nije sporno da je nakon otpusta sa služenja vojnog roka zbog gubitka vida na desno oko  tužitelj odlazio  na liječenje radi recidiva bolesti u bolnicu V.1, a koji  da je bio potreban radi stabilizacije i održavanja postojećeg stanja, ali da je ono postalo trajno 1999., te prema nalazu vještaka kasnije navedeni recidivi bolesti i njihovo liječenje da nemaju utjecaj na daljnje funkcionalno oštećenje vida jer da se vidna funkcija tužitelja nakon bolesti stabilizirala krajem 1999., jer je oštećenje vida uzrokovano infekcijom postalo trajno, a infekcija toksoplazmom je doživotna

- da prema nalazu i mišljenu  prim. dr. sc. M. Z., spec. medicine rada, da je tužitelj u razdoblju od 2009. do 2014., bio na bolovanju zbog diskopatija u području lumbosakralne kralježnice, te su posljedica degenerativnih promjena i djelomično posljedica rada u prisilnim položajima tijela na radnom mjestu radnika u čistoći i  da je kao dijagnoza bolovanja navedeno površinsko oštećenje palca desne ruke  uslijed kojeg je tužitelj izgubio funkciju tog palca, te da ovi zdravstveni problemi tužitelja nemaju veze sa bolesti oka uslijed koje još od 1999. ima trajno funkcionalno oštećenje vida, tj. praktički je slijep na desno oko,

- da je prije pokretanja ovog postupka tužitelj pokrenuo postupak osiguranja dokaza u kojem postupku je dr. Z. Š. spec. Oftalmolog, a koji nije stalni sudski vještak, izradio nalaz i mišljenje prema kojemu je  liječenje provedeno pravovremeno i konačni rezultat da je uobičajen za takovu infekciju, a na ročištu održanom 13. studenog 2017., (list 64 prvostupanjskog spisa P-53/2016), iskazao je da izlječenje nije moguće, da su promjene oka trajne i da zbog činjenice prisutnosti organizma -  infekcije uvijek može doći do reaktivacije, da je 1999.,  dijagnoza bila potvrđena,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je nakon otpusta iz vojske pa do zaposlenja  negdje oko 2003., u Z.3, bio nezaposlen i prijavljen na Zavodu,  a 2005., da se zaposlio u V.2, V.1 na radnom mjestu Č., da je povremeno odlazi na bolovanja zbog problema sa okom do 2009., a od tada  da je počeo imati probleme sa kralježnicom, tlakom, okom, psihom, i da se vratio na rad 2014., a 2015. je dobio osobno uvjetovani otkaz,

- da je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen tuženici 3. travnja 2013.,

- da je tužba u ovom postupku podnesena 2. svibnja 2016.

 

8. Na temelju ovih nespornih činjenica prvostupanjski sud zauzima stav da tužbeni zahtjev nije osnovan u odnosu na potraživanje izgubljene zarade i rente, a da je u odnosu na neimovinsku štetu radi pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, nastupila zastara, te suprotno žalbenim navodima prema stavu ovog suda prihvaćajući nalaz i mišljenje fakulteta Sveučilišta u Z.2, na jasan i nedvojben način je obrazložio kojim od provedenih dokaza poklanja vjeru.

 

9. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća stav prvostupanjskog suda glede osnovanosti /neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu izgubljene zarade i rente.

 

9.1.Naime, iz provedenih dokaza, a kojima je prvostupanjski sud poklonio vjeru nesporno proizlazi da se tužitelj kao osoba oštećenog vida i zaposlio, te ta činjenica poslodavcu tužitelja nije bila nepoznata, i za radno mjesto na kojemu je tužitelj radio nije bila od utjecaja, ali  kasniji zdravstveni problemi sa kralježnicom, koji su ozbiljno ugrozili zdravlje tužitelja su uzrok osobno uvjetovanog otkaza, budući obzirom  ne samo na zdravstveno stanje u svezi s kralježnicom tužitelja, već i na školsku spremu, poslodavac nije imao radno mjesto na koje bi mogao rasporediti  tužitelja, a za tu situaciju tuženica ne snosi odgovornost jer degenerativno oboljenje kralježnice kao i druge bolesti vezane za fizičku pokretljivost i fizičko zdravlje tužitelja nisu u uzročno posljedičnoj vezi sa ranijim gubitkom vida desnog oka za vrijeme služenja vojnog roka.

 

10. U odnosu na naknadu neimovinske štete, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje i zauzima stav da je  tužbeni zahtjev u zastari.

 

10.1. Naime, nesporno je da je tužitelj obolio za vrijeme služenja vojnog roka, ali isto tako je nesporno da je koncem 1999., njegovo zdravstveno stanje uslijed oboljenja infekcije oka toksoplazmom, konačno, odnosno obzirom je došlo do gubitka vida desnog oka, ono se prema stručnom mišljenju vještaka fakulteta Sveučilišta u Z.2, ne može pogoršati recidivom bolesti jer liječenje recidiva nema utjecaj na daljnje funkcionalno oštećenje vida jer se vidna funkcija tužitelja nakon bolesti stabilizirala krajem 1999., oštećenje vida uzrokovano infekcijom postalo je trajno, a infekcija toksoplazmom je doživotna.

 

10.2. Tužba je podnesena 2. svibnja 2016., a zahtjev za mirno rješenje spora kojim bi bilo prekinuto zastarijevanje tužitelj je podnio 3. travnja 2013., pa proizlazi da je za neimovinsku štetu (koja je jedino u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem i boravkom tužitelja u vojsci) nastupila zastara potraživanja, te je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01- dalje ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetnog odštetnog odnosa – članak 376. stavak 1. i 2. ZOO-a.

11. Žalbenim razlozima nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, pa je na temelju članka 368. ZPP-a, žalba tužitelja odbijena kao neosnovana a pobijana presuda potvrđena.

 

12. Zakonita je i odluka o troškovima postupka kako po osnovu tako i po visini troškova koji su odmjereni tuženici (članak 154. i 155. ZPP).

 

13. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

 

U Karlovcu 29. rujna 2021.

 

Predsjednica vijeća

    Vinka Vrančić, v.r.