- 1 -              Revr 62/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 62/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. p. O. c., Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p., Z.,  protiv tuženice K. Č. T. iz S., OIB …, zastupane po punomoćniku S. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P., R. & L., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-136/2015-3 od 25. kolovoza 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9498/14-17 od 30. rujna 2015., u sjednici održanoj 29. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos 626.029,40 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2014. godine do isplate, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi obračuna zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje do 10. ožujka 2014. godine. Ujedno je tuženici naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 46.950,00 kuna.

 

2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je kao osnovana žalba tuženice te je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) je podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4. Tuženica je u odgovoru na reviziju predložila istu odbiti kao neosnovanu potražujući pritom trošak sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

6.1. Postupajući pak sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6.2. Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s obzirom da drugostupanjska presuda ne sadrži nejasne razloge o odlučnim činjenicama, niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

6.3. Obrazloženje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka svodi se na ocjenu provedenih dokaza i predstavlja ustvari razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg se revizija ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa 629.029,40 kn na ime ostvarenih ukupnih troškova specijalističkog usavršavanja tuženice.

 

8. Na temelju utvrđenja:

 

              - da su stranke dana 12. veljače 2007. godine sklopile ugovor o specijalizaciji, kojim je ugovorena obveza tuženice da nakon položenog specijalističkog ispita nastavi kod tužitelja raditi poslove specijaliste oftamologa u trajanju od 10 godina, a da je u protivnom, tj. ukoliko ne izvrši ovu svoju obvezu, dužna snositi ukupne troškove specijalističkog usavršavanja,

 

              - da su po završenoj specijalizaciji stranke dana 23. svibnja 2011. godine sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova specijalistički okulistički pregledi, terapija, retrakcija, kontaktne leće, mali operativni zahvati, uz ugovorenu bruto plaću tuženice od 20.759,61 kuna,

 

              - da je 8. siječnja 2014. tužitelj tuženici otkazao navedeni ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i to za iste poslove, ali uz drugačije kriterije za obračun plaće, tako što joj je ponuđena bruto plaća od 11.000,00 kuna, te povećanje plaće za svaki pregled preko 50 pregleda mjesečno i to u visini od 25% bruto cijene koju za konkretan pregled tužitelj naplaćuje pacijentu,

 

              - da tuženica nije prihvatila ponuđeni izmijenjeni ugovor o radu, niti je u postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa osporavala otkaz prvotno sklopljenog ugovora,

 

sud prvog stupnja sud ocijenio je tužbeni zahtjev osnovanim, pri čemu je iznos od 595.636,47 kuna dosuđen kao trošak na ime bruto plaće tužiteljice za vrijeme specijalizacije, dok se preostali iznos od 74.000,00 kuna odnosi na ostali trošak specijalizacije.

 

9. Međutim, sud drugog stupnja preinačio je odluku suda prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući kako do prestanka radnog odnosa nije došlo krivnjom tuženice.

 

9.1. Naime, zaključak suda drugog stupnja je da ugovornu odredbu iz ugovora o specijalizaciji, o tome da je tuženica dužna snositi troškove specijalizacije ukoliko ne izvrši svoju obvezu rada kod tužitelja kroz razdoblje od 10 godine, treba tumačiti na način da obveza snašanja troškova specijalizacije nastaje samo ukoliko je do prijevremenog prestanka radnog odnosa došlo krivnjom tuženice. Pri tom se sud drugog stupnja pozvao na odredbu čl. 352. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – dalje: ZOO) kojom je propisano da sporazum o ugovornoj kazni gubi učinak ako je do neispunjenja došlo iz uzroka za koje tuženik ne odgovara.

 

10. I prema ocjeni ovog suda, pravilna je ocjena suda drugog stupnja o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

10.1. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, a kraj utvrđenja da je do prestanka radnog odnosa došlo zbog poslovno uvjetovanog otkaza, pravilan je zaključak suda drugog stupnja da do prestanka radnog odnosa, pa slijedom toga i neispunjenja tuženičine obveze iz ugovora o specijalizaciji na desetogodišnji rad kod tužitelja, nije došlo krivnjom tuženice.

 

10.2. Nadalje, a pored utvrđenja da tužitelj u postupku nije dokazao niti je prilikom otkaza ugovora tuženici ponudio primjerenu plaću, pravilan je i zaključak suda drugog stupnja da stranke prilikom sklapanja ugovora o specijalizaciji nisu ugovorile kriterije za određivanje visine plaće tužiteljice, te da odredbe navedenog ugovora treba tumačiti na način da je tuženica kao specijalist oftalmolog u obvezi nakon specijalizacije raditi kod tužitelja 10 godina, ukoliko joj tužitelj osigura plaću u skladu sa njezinim realnim očekivanjima, tj. plaću koja ne bi smjela biti bitno manja od prosječne plaće specijalista oftalmologa, a sve u skladu s odredbama čl. 358. ZOO. kojima je propisano da u dvostranoobveznim ugovorima jedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spreman istodobno ispuniti svoju obvezu.

 

11. Stoga je sud drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

12. S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP predmetnu reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

13. Tuženici nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 29. rujna 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.