Poslovni broj: 7 Pž-2490/2020-3

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-2490/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Ružice Omazić, suca izvjestitelja i Božene Zajec, člana vijeća, u pravnoj stvari I. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju K. B., dipl.iur., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-8187/12 od 15. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-8187/2012 od 15. svibnja 2015. u točkama I., III. i V. izreke.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 22.962,50 kn (dvadesetdvijetisućedevetstošezdesetdvije kune i pedest lipa), u roku od osam dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 14.475,00 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Z. F. iz Z., poslovni broj Ovrv-2013/2012 od 14. rujna 2012. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 957.700,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2012. do isplate i naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 18.225,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. rujna 2012. do isplate (točka I. izreke). Ukinut je platni nalog u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 957.700,00 kn za razdoblje od 25. listopada 2009. do 25. rujna 2012. i naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.725,00 kn sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, te je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 78.725,00 kn (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu u iznosu od 102.350,00 kn odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan (točka IV. izreke). Odbijen je u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Žalbu kojom pobija prvostupanjsku presudu iz svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga je podnio tuženik. U žalbi navodi da je člankom 3. Ugovora br. 27/09/2.2.1./JC točno ugovoreno mjesto ispunjenja tužiteljeve ugovorne obveze na način da je određeno da će se špricanje pruge provoditi od Kaštel Staroga do Labina Dalmatinskog u dužini od 11 km, a zbog čega tuženik smatra da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 394. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje u situaciji kad je ugovorom određeno da je potrebno izvršiti prijevoz, a nije određeno mjesto ispunjenja. Kako iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je prilikom preuzimanja robe bilo materijalnih nedostataka (nekoliko bačvi je bilo prevrnuto i dvije bačve su bile prazne), smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 400. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj tužitelj kao prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u trenutku prijelaza rizika na kupca, bez obzira na to je li mu to bilo poznato. Osim toga, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je usluga špricanja izvršena, a pri tome nije uzeo u obzir dio iskaza svjedoka D. R. iz kojeg proizlazi da je špricanje trebalo izvršiti u dva navrata, da je prvi dio izvršen u količini od 5,8 t, a da se drugi dio više nije mogao špricati jer je prije toga došlo do iskliznuća nagibnog vlaka. U odnosu na zastaru tužiteljevog potraživanja, navodi da je člankom 5. st. 2. Ugovora određeno da obveza plaćanja tuženika prema tužitelju počinje teći danom primitka računa, ali uz uvjet iz st. 1. tog članka – ispostavljanje računa u rokovima i na način koji su uređeni ugovorom (pet dana od dana isporuke). Smatra da se tužitelj trebao držati ugovorenih uvjeta i da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženikova obveza dospjela danom ispostavljanja računa (27. lipnja 2012.) i to neovisno o tome što tužitelj taj račun nije poslao u skladu s ugovorenim uvjetima, već po proteku tri godine od dana isporuke/izvršenja usluge. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Obrazlažući svoj odgovor na žalbu, tužitelj ukazuje na neosnovanost tuženikovih žalbenih navoda, u bitnome navodeći da je prvostupanjski sud ispravno zaključio da je tužitelj ispunio svoju obvezu predajom stvari prijevozniku sukladno odredbi čl. 394. i čl. 378. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i da je neosnovano tuženikovo pozivanje na odgovornost tužitelja za materijalne nedostatke jer tuženik nije u zakonom propisanim rokovima obavijestio tužitelja o navodnom postojanju bilo kakvih materijalnih nedostataka, niti je tužitelja na bilo koji način pozivao na otklanjanje uočenih nedostataka. Smatra pravilnim shvaćanje prvostupanjskog suda glede neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare, ukazujući pritom na odredbu čl. 5. Ugovora kojim je ugovoren rok plaćanja na način da tužiteljeva tražbina dospijeva danom kada je tuženik zaprimio račun. Tuženik je račun zaprimio 27. lipnja 2012., slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja jer od dana dospijeća do dana podnošenja prijedloga za ovrhu nije protekao trogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 228. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a tuženika obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik ne navodi u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu pa se u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) uzima da tuženik pobija presudu žalbom u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle, točkama I., III. i V. izreke. Ispitavši stoga prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita i da pri njenom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. U ovom predmetu spora Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 11. travnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-4867/2015 kojom je preinačio pobijanu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-8187/2012 od 15. svibnja 2015. u točkama I., III. i V. izreke, na način da je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 957.700,00 kn odbio kao neosnovan, uz odlučno shvaćanje da je nastupila zastara utuženog potraživanja jer je od dospijeća utužene tražbine do dana utuženja protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 228. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08, dalje: ZOO). Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) je, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude ovoga suda, rješenjem poslovni broj Revt-376/2018 od 20. studenog 2019. ukinuo presudu ovoga suda i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje, nalazeći osnovanim revizijski razlog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a u postupku pred drugostupanjskim sudom. Ukidnim rješenjem je VSRH uputio drugostupanjski sud da u ponovljenom postupku otkloni počinjenu povredu i ponovno odluči o žalbenom navodu je li prvostupanjski sud pravilno otklonio prigovor zastare, kao i o ostalim žalbenim navodima.

7. Predmet ovog spora je zahtjev za isplatu iznosa od 957.700,00 kn po računu broj 1846 od 27. srpnja 2009. koji tužitelj potražuje od tuženika na ime cijene za isporučeni retardant (735.000,00 kn uvećano za pdv) i naknade za izvršenu uslugu špricanja (50.000,00 kn uvećano za PDV). Isporuka robe i izvršenje usluge je nesporno izvršeno na temelju Ugovora broj 27/09/2.2.1/JC koji je od 13. svibnja 2009. sklopljen između tuženika kao naručitelja i tužitelja kao izvršitelja (dalje u tekstu: Ugovor broj 27/09/2.2.1/JC).

8. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja su u skladu sa sadržajem isprava u spisu, proizlazi: - da se tužitelj obvezao isporučiti tuženiku retardant u količini od 10000 litara po fiksnoj cijeni od 785.000,00 kn (bez PDV), odnosno 957.700,00 kn (s PDV), a koja cijena uključuje sve troškove špricanja pruge retardantom od Kaštel Starog do Labina Dalmatinskog u dužini od 11 km (čl. 2. Ugovora broj 27/09/2.2.1/JC), - da se tužitelj obvezao izvršiti uslugu špricanja na način da se na protupožarni vlak koji je dužan osigurati naručitelj postavi konstrukcija s mlaznicama (širina mlaza 6 m s visine od 1,5 do 2m kako bi se postigla ravnomjerna zasićenost retardantom raslinja na cijelom tretiranom kolodvoru), s time da je određeno da je cisterna s retardantom sastavni dio vlaka te da se preko visokotlačne pumpe provodi špricanje u jednom danu (čl. 4. Ugovora broj 27/09/2.2.1/JC),

- da je retardant isporučen tuženiku putem prijevoznika 22. srpnja 2009. i da je o prijevozu sastavljen međunarodni tovarni list broj 296955 (dalje: CMR) potpisan od strane pošiljatelja, prijevoznika i primatelja, iz kojeg proizlazi da su prilikom otvaranja kontejnera (istovara) bačve bile na podu u polegnutom stanju, a paleta polomljena te je iz jedne bačve iscurilo 200 litara tekućine i tekućina je bila razlivena po kontejneru,

- da su na pružno vozilo koje je vršilo špricanje bile instalirane mlaznice na visini oko 1,5 do 2 m sukladno čl. 4. Ugovora broj 27/09/2.2.1/JC i da je tadašnji direktor poslova zaštite kod tuženika I. M. bio upoznat da se pružno vozilo treba kretati brzinom od najviše 11 km/h kako bi se nanijela cijela količina od 10000 litara retardanta na dionici Kaštel Stari – Labin Dalmatinski, a o tome je bio obaviješten i radnik tuženika D. R. koji se nalazio na pružnom vozilu i vozač pružnog vozila S. P.,

- da je ugovoren termin polaska pružnog vozila nakon 12,00 sati kada je pruga trebala biti bez prometa dovoljno dugo da se cijela dionica prođe potrebnom brzinom,

- da su radnici tuženika protivno dogovorenom načinu špricanja krenuli s pružnim vozilom prije dogovorenog termina i bez zastupnika tužitelja te se zbog toga pružno vozilo kretalo brzinom od 25 km/h da dionicu prođe prije dolaska nagibnog vlaka.

9. Kako iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj 22. srpnja 2009. isporučio tuženiku naručeni retardant putem prijevoznika i 24. srpnja 2009. izvršio uslugu špricanja sukladno čl. 4. Ugovora broj 27/09/2.2.1/JC, to je pravilno prvostupanjski sud i u skladu s odredbom čl. 376. st. 1. i čl. 438. st. 1. ZOO zaključio da je tuženik dužan platiti tužitelju ugovorenu cijenu u iznosu od 957.700,00 kn i primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a u tom dijelu održao na snazi platni nalog, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pravilno određenim sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i čl. 183. st. 1. ZOO-a.

10. Pravilno je prvostupanjski sud i u skladu s odredbom čl. 394. ZOO-a zaključio da je tužitelj svoju obvezu isporuke robe (10000 litara retardanta) izvršio predajom stvari prijevozniku jer Ugovorom broj 27/09/2.2.1/JC nije bilo određeno mjesto predaje robe (mjesto ispunjenja), a prvostupanjski sud je ocijenio i takvu ocjenu žalitelj žalbom ne osporava da je prema ugovoru bilo potrebno izvršiti prijevoz. Imajući u vidu odredbu čl. 378. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da predajom stvari rizik slučajne propasti i oštećenja prelazi na kupca i pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda o ispunjenju obveze isporuke robe predajom stvari prijevozniku, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da okolnost što je iz jedne bačve tijekom prijevoza iscurilo 200 litara tekućine (cijela bačva prolivena) ide na teret tuženika kao kupca, na koga su predajom stvari prijevozniku prešli rizik slučajne propasti i oštećenja. Dodatno se navodi da iz sadržaja CMR-a proizlazi da je 22. srpnja 2009. roba predana prijevozniku u uredno plombiranom kontejneru, dok iz izvedenih dokaza i tuženikovih prigovora činjenične naravi ne proizlazi da bi roba koja se nalazila u kontejneru bila predana na prijevoz u oštećenom stanju, odnosno da je u trenutku prijelaza rizika već bila oštećena. Stoga je u tom dijelu odluka prvostupanjskog suda pravilna.

11. Neosnovano žalitelj ukazuje da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 394. ZOO-a, pogrešno navodeći da je mjesto isporuke robe bilo ugovoreno čl. 3. Ugovora broj 27/09/2.2.1/JC kojim je određeno da će se špricanje pruge izvršavati na dionici od Kaštel Starog do Labina Dalmatinskog u dužini od 11 km. Tom je ugovornom odredbom definirano na kojem mjestu će se izvršiti ugovorena usluga špricanja željezničke pruge naručenim retardantom, a ne mjesto u kojem će tužitelj ispuniti obvezu predaje robe (retardanta) tuženiku, kako to pogrešno žalitelj smatra.

12. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelj izvršio ugovorenu uslugu špricanja retardantom, neovisno o tome što je ostala neiskorištena količina od 4200 litara retardanta od ukupno ugovorene količine od 10000 litara. Naime, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza (saslušanih svjedoka D. R., I. M., I. T. i J. B. koji su iskazivali suglasno i čije iskaze je prvostupanjski sud ocijenio kao vjerodostojne i istinite) prvostupanjski sud je utvrdio da su radnici tuženika protivno dogovorenom načinu špricanja krenuli s pružnim vozilom prije dogovorenog termina i bez zastupnika tužitelja te se zbog toga pružno vozilo kretalo brzinom od 25 km/h da dionicu prođe prije dolaska nagibnog vlaka umjesto brzinom od 11 km/h kako su tuženikovi radnici bili upućeni. Iz takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud crpi pravilan zaključak da tuženikovom krivnjom pruga nije bila tretirana cjelokupnom količinom retardanta jer su njegovi radnici protivno dogovorenom načinu špricanja kretali prevelikom brzinom, pa se tuženik ne može pozivati na činjenicu da prilikom špricanja nije iskorištena cjelokupna količina retardanata kada je sam tuženik skrivio tu okolnost. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelj uredno izvršio uslugu špricanja jer je na pružnom vozilu instalirao mlaznice u skladu s člankom 4. 4. Ugovora broj 27/09/2.2.1/JC, a što je i bila njegova ugovorena obveza, te je na vozilo bila utovarena cjelokupna količina retardanta.

13. Tuženik u žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, iznoseći svoju ocjenu izvedenih dokaza i upirući pritom na dio iskaza svjedoka D. R. za kojeg navodi da prvostupanjski sud nije ocijenio. Takvi tuženikovi žalbeni navodi nisu osnovani jer je prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 8. ZPP-a ovlašten prema svom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ocijeniti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne i valjane razloge o ocjeni iskaza saslušanih svjedoka u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sve u skladu s načelom neposrednog provođenja glavne rasprave i na temelju rezultata dokaznog postupka putem kojeg je prvostupanjski sud ocijenio istinitost činjeničnih tvrdnji stranaka.

14. Nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi kojima ukazuje na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o (ne)osnovanosti istaknutog prigovora zastare, pogrešno smatrajući da je prvostupanjski sud u suprotnosti s odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a odredio početak tijeka zastarnog roka.

15. Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a), dok nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (čl. 216. ZOO-a). Imajući u vidu da je Ugovor broj 27/09/2.2.1/JC trgovački ugovor o prometu robe i usluga (kupnja retardanta i izvršenje usluge špricanja retardantom), to se na zastaru novčane tražbine koja je predmet ovoga postupka i proizlazi iz takvog ugovora primjenjuje trogodišnji zastarni rok, koji teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu (čl. 228. st. 1. i 2. ZOO-a).

16. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih žalitelj u ovoj fazi postupka ne osporava, proizlazi da je člankom 5. Ugovora broj 27/09/2.2.1/JC određeno da je tužitelj dužan u roku od pet dana od dana isporuke ispostaviti tuženiku račun u najmanje tri primjerka, zajedno s obostranim ovjerenim izvješćem o preuzimanju robe i račun dostaviti na adresu tuženika, te je ugovoreno da obveza plaćanja započinje teći danom primitka računa za isporučenu robu. Imajući u vidu nesporne činjenice da je roba isporučena tuženiku 22. srpnja 2009., da je usluga špricanja izvršena 24. srpnja 2009., dok je tuženik zaprimio račun tek 27. lipnja 2012., prvostupanjski sud pravilno zauzima shvaćanje da se početak zastarnog roka u konkretnom slučaju veže uz 27. lipanj 2012. (kao dan primitka utuženog računa) jer je odredbom čl. 5. Ugovora broj 27/09/2.2.1/JC, koja je obvezujuća za stranke, određeno da tuženikova obveza plaćanja počinje teći primitkom ispostavljenog računa.

17. Za početak tijeka zastarnog roka je odlučno kada je tužitelj mogao zahtijevati isplatu ugovorene naknade/cijene jer odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a jasno i nedvojbeno određuje da zastara počinje teći „prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze“. Kako u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su čl. 5. Ugovora broj 27/09/2.2.1/JC stranke ugovorile da je obveza dospijeva danom primitka računa, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze tek onda kada su se za to ostvarili ugovoreni uvjeti - kad je tuženikova obveza plaćanja dospjela primitkom računa. Radi se o roku dospijeća koji su stranke ugovorile suglasnim očitovanjem volje pa ih takva ugovorna obveza obvezuje sukladno odredbi čl. 336. st. 1. ZOO-a, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Pritom na rok dospijeća ne utječe okolnost što tužitelj nije u roku od pet dana od dana primitka ispunjenja ispostavio račun, već tek po proteku tri godine, budući da ugovorne strane nisu odredile da će se u slučaju bezuspješnog proteka roka u kojem je tužitelj bio dužan ispostaviti račun tuženikova (novčana) obveza smatrati dospjelom.

18. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tuženikova obveza plaćanja počela teći 27. lipnja 2012., a da je ovaj postupak radi naplate predmetne tražbine pokrenut prijedlogom za ovrhu od 6. rujna 2012., pravilno prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 228. ZOO-a zaključuje da nije osnovan tuženikov prigovor zastare jer od dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze do dana pokretanja ovog postupka nije protekao trogodišnji zakonom propisani zastarni rok.

19. Odluka o troškovima postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost tog dijela prvostupanjske odluke.

20. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-376/2018 od 20. studenog 2019., kojom je ukinuta odluka ovoga suda i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, je ostavljeno da se o troškovima revizijskog postupka odluči konačnom odlukom, slijedom čega je ovaj sud odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova revizijskog postupka kao izvanrednog pravnog lijeka. Tužitelju su tijekom revizijskog postupka opravdano nastali troškovi sastava revizije u iznosu od 14.370,00 kn (Tbr. 10.6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika „Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42.Tarife), kao i trošak zatražene sudske pristojbe na reviziju protiv presude u iznosu od 5.000,00 kn (Tar. br. 3.1. Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama „Narodne novine“ broj: 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13). Tužitelju su, dakle, opravdano nastali troškovi revizijskog postupka u iznosu od 22.962,50 kn, slijedom čega tužitelj ima pravo na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na naknadu tih troškova od tuženika budući da je u cijelosti uspio u sporu.

21. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 14.475,00 kn jer takvi troškovi nisu bili potrebni za vođenje žalbenog postupka.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

23. O troškovima žalbenog postupka je odlučeno na temelju odredbe čl. 166. st. 1. i 3. ZPP-a.

Zagreb, 29. rujna 2021.

Predsjednik vijeća
Mirta Matić