1            Poslovni broj: 3 Us I-307/2021-7

Poslovni broj: 3 Us I-307/2021-7

     U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje  zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja L. G. iz D., OIB: …kojeg zastupa opunomoćenik B. H., odvjetnik u V., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa opunomoćenica Z. M., službena osoba tuženika, radi priznavanja staža osiguranja, 29. rujna 2021.

p r e s u d i o  j e

              I              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, KLASA: UP/II 140-10/21-02/03309038408, URBROJ: 341-99-11/2-21-203 od 2. veljače 2021. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

II              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju L. G. iz D., trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn (šest tisuća kuna dvije stotine pedeset kuna) u roku od 60 dana.

Obrazloženje

1.   Osporavanim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, KLASA: UP/II 140-10/21-02/03309038408, URBROJ: 341-99-11/2-21-203 od 2. veljače 2021. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O., KLASA: UP/I 140-10/20-02/03309038408, URBROJ: 341-12-11/2-20-29584 od 16. prosinca 2020. kojim je odbijen zahtjev tužitelja da mu se u mirovinski staž kao staž osiguranja utvrdi vrijeme provedenom u radnom odnosu kod Ministarstva obrane tzv. RSK od 1. kolovoza 1994. do 9. srpnja 1996. i kod Oblasnog štaba za civilnu zaštitu V. od 10. srpnja 1996. do 15. siječnja 1998. na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda.
2.   Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja ističući da je isto nepravilno budući da je u suprotnosti s odredbom članka 1. Zakona o konvalidaciji. Tvrdi da tuženik i prvostupanjsko tijelo pogrešno zaključuju kako se tužitelju ne može u mirovinski staž kao staž osiguranja priznati vrijeme provedeno u radnom odnosu kod Ministarstva obrane RH, i to za vremenski period od 10. srpnja 1996. do 15. siječnja 1998.  Naime, iz uvida u radnu knjižicu proizlazi da je tužitelj u vremenskom periodu od 10. srpnja 1996. do 15. siječnja 1998. bio zaposlenik Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a što potvrđuje žig i potpis od strane resornog Ministarstva, a radni odnos tužitelja reguliran je Sporazumom zaključenim između Ministarstva obrane Republike Hrvatske i Prijelazne uprave UN-a o reintegraciji Centra za motrenje i obavješćivanje od 9. siječnja 1998. Temeljem navedenog, tužitelju je s danom 15. siječnja 1998. zaključen radni staž te isplaćena otpremnina od strane poslodavca Ministarstva obrane Republike Hrvatske. U smislu dokazivanja tih navoda predlaže njegovo saslušanje kao stranke u sporu. Osim toga, tužitelj je tijekom upravnog postupka dostavio primjerak odjave i prijave zdravstvenog osiguranja, potvrdu Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja Hrvatske te privremeno rješenje o pravu na novčanu naknadu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda O. iz kojeg proizlazi da je radni odnos tužitelja prestao kod Ministarstva obrane Z. te da je tužitelj u trenutku prestanka radnog odnosa imao više od godinu dana rada. Također, tužitelj ističe da je sadržaj potvrde Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima od 25. rujna 2020. u suprotnosti sa svim materijalnim dokazima koje je tužitelj dostavio tijekom upravnog postupka. Nadalje dodaje da ne može snositi posljedice i biti onemogućen u stjecanju prava samo zbog činjenice da nije evidentiran u bazi podataka „parafonda“, odnosno što tuženik nije u mogućnosti dostaviti ispis iz banke podataka „parafonda“ budući da ne posjeduje prijavno odjavne podatke o osiguranicima prijavljenim u evidenciji „parafonda. Smatra potrebnim istaknuti činjenicu da je tuženik u dva navrata poništavao rješenja prvostupanjskog tijela iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zaključno je tužitelj stajališta da su u konkretnom slučaju u cijelosti ispunjeni zakonski uvjeti iz članka 4. stavka 1. Pravilnika o postupku konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, uz naknadu troška upravnog spora.
3.   U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je postupak koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja u potpunosti i pravilno proveden te je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja donesena zakonita odluka uz pravilnu primjenu materijalnog propisa te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.
4.   Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima – Narodne novine, broj 20/10., 143/12. i 152/14., dalje: ZUS) Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5.   Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis i uz odgovor na tužbu priloženi spis tuženika. Na raspravu održanu dana 22. rujna 2021. pristupila je zamjenica opunomoćenika tužitelja koja je u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i dokaznog prijedloga saslušanja tužitelja kao stranke u sporu. Ujedno je zatražila trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, kao i za pristup na ročište održano dana 22. rujna 2021. u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.250,00 kn, dakle sveukupno 6.250,00 kn. Službena osoba tuženika u cijelosti je ostala kod navoda iz odgovora na tužbu te obrazloženja osporavanog rješenja te je dodala da, sve da je tužitelj i bio upisan u odgovarajućim evidencijama, tuženik isto ne bi priznao u staž osiguranja budući da je Oblasni štab za civilnu zaštitu V. bio dio Ministarstva obrane tzv. RSK te je djelovao protiv pravnog poretka Republike Hrvatske. Osim toga, istaknula je da smatra nepotrebnim saslušavati tužitelja kao stranku u sporu.
6.   Prvenstveno valja napomenuti da je sukladno odredbi članka 33. stavka 5. ZUS-a u svezi članka 292. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19.), Sud  odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovo saslušanje kao stranke u sporu. Naime, Sud je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva te nezakonitost osporavanog rješenja i bez provođenja navedenog dokaznog prijedloga, pri tome imajući u vidu i odredbu članka 8. ZUS-a kojom je, između ostaloga, propisano da će Sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova (načelo učinkovitosti).
7.   Uvidom u spis tuženika vidljivo je da je predmetni upravni postupak pokrenut povodom zahtjeva tužitelja od 25. svibnja 2020. da mu se u mirovinski staž kao staž osiguranja prizna vrijeme provedeno u radnom odnosu na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda od 1. kolovoza 1994. do 15. siječnja 1998.
8.   Odredbom članka 1. Zakona o konvalidaciji („Narodne novine“, broj: 104/97.) propisano je da svi pojedinačni akti i odluke donijete ili izdane od strane raznih tijela ili pravnih osoba koje imaju javne ovlasti, donijeti ili izdani u predmetima sudbene i upravne naravi na područjima Republike Hrvatske koja su bila ili koja sada jesu pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, konvalidiraju se ovim Zakonom, u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj i zakonima Republike Hrvatske.
9.   Člankom 1. Pravilnika o postupku konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja („Narodne novine“, broj: 53/08., nastavno: Pravilnik) propisano je da se ovim Pravilnikom uređuje postupak konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja donesenih ili izdanih od strane raznih tijela ili pravnih osoba koje su imale javne ovlasti na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda.
10. Prema odredbi članka 2. Pravilnika, konvalidiranje odluka i pojedinačnih akata prema ovome Pravilniku obavlja se, na zahtjev zainteresirane osobe, donošenjem novoga akta kojim se utvrđuje da su pojedinačni akt i odluka na temelju kojega je ostvareno neko pravo sukladni ili protivni Ustavu Republike Hrvatske, Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ili zakonima Republike Hrvatske.
11. Sukladno odredbi članka 4. stavka 1. Pravilnika, osobama u radnom odnosu odnosno koje su bile u radnom odnosu kod raznih tijela, pravnih ili fizičkih osoba, fizičkim osobama koje obavljaju djelatnost samostalnog privrednika ili samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost te individualnim poljoprivrednicima, vrijeme provedeno u radnom odnosu, odnosno obavljanju djelatnosti, priznaje se u mirovinski staž kao staž osiguranja, pod uvjetom da su imali status osiguranika evidentiran u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na područjima iz članka 1. ovoga Pravilnika. Rješenje o priznatom stažu osiguranja donosi i upisuje u novu radnu knjižicu nadležna područna služba Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, na zahtjev zainteresirane osobe (stavak 2.). Prema stavku 3. istog članka na zahtjev osobe kojoj je aktom tijela ili pravne osobe iz stavka 1. ovoga članka priznato određeno pravo iz mirovinskog osiguranja, nadležna područna služba Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje donijet će novo rješenje o priznatom pravu, u skladu s propisima o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske.  Prava prema ovome Pravilniku, utvrđuju se na temelju činjeničnog stanja prigodom nastanka konvalidiranog akta, očevidnika i upisnika tijela koje je donijelo akt, drugih dokaznih sredstava, te izjava svjedoka kao dodatnih dokaza (stavak 4.).
12. Dakle, u smislu citirane odredbe članka 4. Pravilnika sadržana su dva bitna pojma, i to da se staž osiguranja priznaje u mirovinski staž i da je uvjet za takvo priznanje evidentirani status osiguranika u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na okupiranom području Republike Hrvatske.
13. Kako mjerodavni propis ne koristi pojam utvrđivanja staža, već koristi pojam priznanja staža, to se može konvalidirati samo već utvrđeni mirovinski staž, i to ako je tužitelj imao evidentiran status osiguranika u odgovarajućim evidencijama tijela na okupiranom području Republike Hrvatske. Takvo razlikovanje utemeljeno je na činjenici da sporan staž može utvrditi samo nositelj osiguranja kod kojega je osiguranik bio osiguran na temelju radnog odnosa ili druge valjane osnove, a u postupku konvalidacije staž se priznaje temeljem propisanog uvjeta utvrđenog i evidentiranog svojstva osiguranika, jer je to akt koji se konvalidira. Radi toga je u postupku konvalidacije staža bitno utvrditi postoji li evidentirani status osiguranika u odgovarajućim evidencijama na okupiranom području Republike Hrvatske, jer je ta činjenica bitna i odlučna za priznanje staža u tom postupku.  
14. Osim toga, uvjet za konvalidaciju staža osiguranja je postojanje radnog odnosa koji u cijelosti mora biti u skladu sa zakonima Republike Hrvatske.
15. Dakle, vrijeme provedeno u radnom odnosu na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, ako je radnik imao status osiguranika evidentiran u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na tom području, može se konvalidirati i priznati u mirovinski staž samo ukoliko osiguranik poslove svojeg radnog mjesta nije obavljao u okviru tijela čiji je rad bio usmjeren na rušenje pravnog poretka Republike Hrvatske.
16. Za razdoblje za koje je tužitelj tražio da se utvrdi u mirovinski staž tijekom upravnog postupka izvršen je uvid u spisu priloženu ovjerenu presliku radne knjižice, registarski broj … od 19. ožujka 1970. izdane u D. 26. svibnja 1994. te je utvrđeno da je upisan podatak o zaposlenju tužitelja kod poslodavca Ministarstvo obrane tzv. RSK, E., u razdoblju od 1. kolovoza 1994. do 9. srpnja 1996., kao i podatak o zaposlenju tužitelja kod poslodavca Oblasni štab za civilnu zaštitu V. u razdoblju od 10. srpnja 1996. do 15. siječnja 1998.; presliku potvrde Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za obranu O., KLASA: 119-01/98-107/01, URBROJ: 512-143-01-98 od 13. siječnja 1998. kojom se potvrđuje da je tužitelj primio jednokratni novčani iznos od 7.200,00 kn, da mu je prestalo zaposlenje s danom 15. siječnja 1998. te da mu je zaključena i predana radna knjižica s danom 15. siječnja 1998., presliku potvrde Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe V. iz koje proizlaze podaci o zaposlenju tužitelja (između ostalih, i za sporno razdoblje); presliku privremenog rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Ispostave B. M., KLASA: UP/I-102-05/978-01/65, URBROJ: 2158-25-06-9782 od 31. ožujka 1998. iz kojeg je razvidno da je tužitelju radni odnos prestao kod Ministarstva obrane Z., presliku odjave osiguranja (obrazac M-2), presliku odjave osiguranja za zdravstveno osiguranje (obrazac M-2) i presliku potvrde o podnijetoj prijavi – odjavi osiguranja.
17. Osim toga, prvostupanjsko tijelo tuženika je službenim putem pribavilo podatke prema kojima za tužitelja nema dokaza o postojanju staža osiguranja za traženo razdoblje u evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na područjima Republike Hrvatske pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda.
18. Naime, iz obavijesti Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V. KLASA: 140-10/20-11/199, URBROJ: 341-22-14/1-20-2 od 29. rujna 2020. proizlazi da isti ne posjeduju prijavno-odjavne podatke o osiguranicima prijavljenim u evidencijama tzv. „parafonda“, dok iz službene bilješke Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u O. od 10. rujna 2020. proizlazi da je uvidom u podatke kojima raspolaže Područna služba u O. utvrđeno da tužitelj nije evidentiran u bazi podataka „parafonda“.
19. Nadalje, iz očitovanja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, KLASA: 080-01/20-01/139, URBROJ: 512M2-010302-20-2 od 25. rujna 2020. proizlazi da tužitelj nikada nije bio zaposlenik Ministarstva obrane Republike Hrvatske, slijedom čega ne raspolažu niti jednim dokazom o zaposlenju tužitelja kod Oblasnog štaba za civilnu zaštitu V. u razdoblju od 10. srpnja 1996. do 15. siječnja 1998. tijekom mirne reintegracije Podunavlja, kao i da iz dostavljene preslike radne knjižice nije nedvojbeno moguće utvrditi da je radni odnos kod Oblasnog štaba za civilnu zaštitu V. ovjeren pečatom Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Također je iz očitovanja razvidno da je civilna zaštita od 1. siječnja 1994. izdvojena iz sustava Ministarstva obrane u Ministarstvo unutarnjih poslova.
20. Iz utvrđenog činjeničnog stanja tijekom upravnog postupka, kao i obrazloženja osporavanog rješenja vidljivo je da su tuženik i prvostupanjsko tijelo zaključili da je tužitelj u spornim razdobljima bio u radnim odnosima u tijelima čije su aktivnosti neposredno bile usmjerene na rušenje pravnog poretka Republike Hrvatske te se stoga niti staž proveden u tim tijelima ne može konvalidirati i priznati u mirovinski staž.
21. Što se tiče razdoblja od 1. kolovoza 1994.  do 9. srpnja 1996. u kojem je tužitelj bio u radnom odnosu kod Ministarstva obrane tzv. RSK, nesporno je da je tužitelj bio u radnom odnosu u tijelu koje nije djelovalo u skladu s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske, nego je djelovalo na rušenju pravnog poretka Republike Hrvatske te je stoga pravilan zaključak tuženika da se staž proveden u tom tijelu ne može konvalidirati i priznati u mirovinski staž.
22. Međutim, u odnosu na razdoblje koje je tužitelj proveo u radnom odnosu kod Oblasnog štaba za civilnu zaštitu Vukovar u razdoblju od 10. srpnja 1996. do 15. siječnja 1998., Sud za sada ne može prihvatiti izneseni stav tuženika.
23. Naime, kako to proizlazi iz spisa, sva materijalna dokumentacija koju je priložio tužitelj temelji se na Sporazumu o reintegraciji Centra za motrenje i obavješćivanje na području pod Prijelaznom upravom UN-a za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (u daljnjem tekstu: Sporazum) koji je zaključen između Ministarstva obrane Republike Hrvatske i Prijelazne uprave UN-a za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem dana 9. siječnja 1998., a kojim je razrađena reintegracija Centra za motrenje i obavješćivanje u V. i B. M. u sustav motrenja i obavješćivanja Ministarstva obrane Republike Hrvatske.
24. Stoga će tuženik u ponovnom postupku ocijeniti od kakvog je utjecaja navedeni Sporazum i na temelju istoga materijalna dokumentacija koju je priložio tužitelj o postojanju radnog odnosa u razdoblju od 10. srpnja 1996. do 15. siječnja 1998. kod Oblasnog štaba za civilnu zaštitu V., a nakon toga donijeti novu odluku o zahtjevu tužitelja, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 9. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09).
25. Zbog navedenog, Sud osporavano rješenje tuženika ne može ocijeniti zakonitim te je valjalo na temelju odredbe članka 58. stavak 1. ZUS-a usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan i poništiti pobijanu odluku te predmet vratiti na ponovni postupak, kao što je i odlučeno u točki I izreke presude.
26. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbi članka 79. stavku 4. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor, Sud je odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnoga spora odluku utemeljio na citiranoj odredbi ZUS-a, a sama visina troškova određena je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., u daljnjem tekstu: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 42. Tarife), kao i trošak pristupa na raspravu (Tbr. 23/2. Tarife)  održanu dana 22. rujna 2021. u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 625,00 kn (Tbr. 42. Tarife) te je stoga tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna u roku od 60 dana. Stoga je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.
28. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Osijeku 29. rujna 2021.

                  Sutkinja

Jasenka Beker v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I izreke presude nije dopuštena žalba (odredba članka 66.a stavak 1. ZUS-a), dok je protiv točke II izreke presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.