- 1 -              I Kž-Us 19/2021-11

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 19/2021-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. A. zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 29. prosinca 2020. broj K-Us-14/2020, u sjednici održanoj 29. rujna 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog K. A. i branitelja optuženika, odvjetnika M. V.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog K. A., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. od optuženog K. A. oduzima novčani iznos od 2.670,00 kuna u apoenima 8 x 200,00 kuna, 10 x 100,00 kuna, 3 x 20,00 kuna i 1 x 10,00 kuna koji novac je od optuženika bio privremeno oduzet uz izdavanje potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje O., serijski broj 00184114 od 5. veljače 2020.

 

              II. Odbijaju se kao neosnovane žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta te u ostalom dijelu žalba optuženog K. A. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu broj K-Us-14/2020-40 od 29. prosinca 2020. optuženi K. A. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv službene dužnosti – davanja mita, iz članka 294. stavka 1. KZ/11., kaznenog djela protiv zdravlja ljudi – neovlaštenom proizvodnjom i prometom drogama, iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te kaznenog djela protiv pravosuđa – sprječavanjem dokazivanja u pokušaju, iz članka 306. stavka 2. u vezi članka 34. KZ/11., nakon čega mu je za kazneno djelo iz članka 294. stavka 1. KZ/11. na temelju iste zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. na temelju članka 190. stavka 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a za kazneno djelo iz članka 306. stavka 2. u vezi s člankom 34. KZ/11. na temelju istih zakonskih odredaba utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci. Potom je isti uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

 

1.1. Primjenom odredbe članka 54. KZ/11. optuženom K. A. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 5. veljače 2020. pa nadalje.

 

1.2. Istom presudom na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena protupravnom radnjom i to novčani iznos od 2.670,00 kuna u apoenima 8 x 200,00 kuna, 10 x 100,00 kuna, 3 x 20,00 kuna i 1 x 10,00 kuna te je utvrđeno da navedeni novčani iznos postaje imovina Republike Hrvatske i isti će se u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude uplatiti u korist Državnog proračuna.

 

1.3. Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. od optuženika je trajno oduzet mobitel marke „Iphone“, crne boje s pripadajućom SIM karticom te mobitel marke „Huawei“, crne boje s pripadajućom SIM karticom te je odlučeno da će se isti po pravomoćnosti presude uništiti.

 

1.4. Na temelju članka 190. stavka 8. KZ/11. od optuženika je trajno oduzeta jedna PVC vrećica s materijom sveukupne težine 10 grama, koja će se po pravomoćnosti presude također uništiti.

 

1.5. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. i 6. ZKP/08. optuženik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 5.305,00 kuna, a na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 7. ZKP/08. dužan je naknaditi trošak za branitelja po službenoj dužnosti o čemu će se donijeti posebno rješenje.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) i optuženi K. A..

 

2.1. USKOK se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

2.2. Optuženi K. A. je žalbu podnio osobno, ne navodeći žalbenu osnovu, s prijedlogom da se „donese ispravna odluka“ te putem branitelja, odvjetnika M. V. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o troškovima kaznenog postupka, odluke o oduzimanju predmeta i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak odnosno da se kazna zatvora ublaži sukladno olakotnim okolnostima. S obzirom da se žalbe optuženika i njegovog branitelja međusobno preklapaju i sadržajno podudaraju te djelomično nadopunjuju razmatrat će se kao jedna žalba optuženika.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog K. A., koji se nalazio u Zatvoru u P.-P., a njegova nazočnost je, sukladno članku 475. stavku 8. ZKP/08.,osigurana putem konferencijskog uređaja kojim je rukovala stručna osoba I. B., informatički referent zaposlen na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i branitelja optuženika, odvjetnika M. V., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je prema potvrdi o izvršenoj dostavi o sjednici uredno obaviješten, pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., održana u njegovoj odsutnosti.

 

6. Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba USKOK-a nije osnovana.

 

7. Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženik smatra kako je izreka pobijane presude nerazumljiva, da u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni  i u znatnoj mjeri proturječni, budući da izostaje valjano obrazloženje zbog čega bi iznos od 2.670,00 kuna predstavljao veći novčani iznos te iz kojih razloga navedeni novčani iznos predstavlja protupravnu imovinsku korist koju je stekao optuženik.

 

7.1. Međutim, suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženog K. A. sud prvog stupnja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju u ovom dijelu žalbe ukazuje optuženik jer je izreka pobijane presude jasna, u dovoljnoj mjeri precizna i razumljiva, pri čemu su u obrazloženju prvostupanjske presude dani valjani i dostatni razlozi o svim odlučnim činjenicama i isti niti u jednom dijelu nisu međusobno kontradiktorni.

 

7.2. U odnosu na konkretno istaknute žalbene razloge, kojima se argumentira ova žalbena osnova, potrebno je napomenuti ovom žalitelju da iako se u obrazloženju pobijane presude navodi da su od optuženika „policijski službenici izuzeli i veći novčani iznos, a isti je prema vlastitom kazivanju nezaposlen i bez imovine“ (stranica 12, 4. odlomak odozgo), pri tome treba imati u vidu činjenicu, a koja proizlazi iz provedenog dokaznog postupka odnosno potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (list 12 spisa predmeta) da je od optuženog uz novčani iznos od 2.670,00 kuna oduzet i novčani iznos od 350,00 EUR-a. Dakle, ne radi se samo o novčanom iznosu u kunama, već i o onom u EUR-ima pa iako to nije u pobijanoj presudi u dovoljnoj mjeri naglašeno i precizirano evidentno je da je prvostupanjski sud, kada je govorio o većem novčanom iznosu, mislio i na jedan i na drugi novčani iznos koji su tom prigodom oduzeti od optuženika, a ne samo na novčani iznos u kunama, kako to pogrešno tvrdi optuženik u izjavljenoj žalbi. Što se tiče tvrdnje ovog žalitelja da u prvostupanjskoj presudi izostaje obrazloženje zbog čega iznos od 2.670,00 kuna predstavlja pribavljenu protupravnu imovinsku korist valja napomenuti da se u obrazloženju pobijane presude (stranica 15., 6. odlomak odozgo) daju razlozi zbog čega je od optuženika oduzeta imovinska korist u navedenom novčanom iznosu, međutim druga je stvar slaže li se optuženik s takvim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda i je li navedena odluka osnovana, o čemu će biti više govora naknadno, kada će se razmatrati žalbena osnova koja se upravo odnosi na odluku o oduzimanju imovinske koristi.

 

7.3. Ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik navodi kako prvostupanjski sud samo na iskazu svjedoka T. N., koji je dan u istrazi i koji je tom prigodom ispitan kod državnog odvjetnika bez nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, zaključuje o tome da je optuženik počinio kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., smatrajući da su na taj način počinjene postupovne povrede iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP/08.

 

7.4. Međutim, niti u ovom dijelu prigovor optuženika nije osnovan. Naime, točno je da je sud pri donošenju pobijane presude koristio nekonfrontirani iskaz svjedoka T. N., ali na tom iskazu nije isključivo niti u pretežitoj mjeri utemeljio osuđujuću presudu. Iz izvršenog uvida u spis predmeta proizlazi da je svjedok T. N. tijekom dokaznog postupka ispitan na raspravi koja je održana 4. prosinca 2020. (zapisnik na listu 345-348 spisa predmeta), kada je njegovo ispitivanje provedeno sukladno odredbi članka 411. stavka 4. ZKP/08. i gdje je najprije konstatiran bitan sadržaj njegovog iskaza, nakon čega su konstatirane i razlike u odnosu na iskaz koji je prethodno dao pred USKOK-om 24. veljače 2020. te mu je nakon toga, sukladno odredbi članka 426. ZKP/08., predočen njegov prijašnji iskaz, isti je upozoren na odstupanja od svog ranijeg iskazivanja, a nakon što je upitan zašto na raspravi drugačije iskazuje na to se detaljno očitovao. Slijedom navedenog, po ocjeni drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbe ZKP/08. koje reguliraju način ispitivanja svjedoka na raspravi te stoga nije počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., kako to neosnovano tvrdi optuženik. S druge strane također je neosnovan prigovor optuženika da se osuđujuća presuda za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. temelji isključivo na iskazu svjedoka T. N. iz istrage, kad je ispitan bez nazočnosti optuženika i njegovog branitelja. Naime, već je ranije obrazloženo na koji način je provedeno ispitivanje ovog svjedoka na raspravi, a iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je sud prvog stupnja prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza ovog svjedoka cijenio oba iskaza, dovodio ih međusobno u vezu, ali isto tako i u vezu s drugim provedenim dokazima koji se odnose na ovo kazneno djelo. Dakle, iz razloga koji su u odnosu na ove okolnosti dani u pobijanoj presudi proizlazi da se utvrđenja odlučnih činjenica i zaključci prvostupanjskog suda temelje ne samo na iskazu ovog svjedoka koji je dan u istrazi, bez nazočnosti optuženika i njegovog branitelja, već i na iskazu koji je dan na raspravi te isto tako i na činjenicama koje proizlaze iz drugih provedenih dokaza kao što su iskazi svjedoka M. L. i Z. V., nalaza i mišljenja vještaka za toksikološka ispitivanja i materijalne dokumentacije koja se odnosi na ovo kazneno djelo. Stoga, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/08., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17 – dalje: Konvencija) i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. – dalje: Ustav RH), a niti je postupljeno protivno odredbi članka 411. stavka 4. ZKP/08. jer se na  iskazu ovog svjedoka iz istrage niti isključivo, a niti u pretežitoj mjeri ne temelji osuđujuća presuda pa iz navedenog razloga nije počinjena niti postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., na koju također upire optuženik.

 

7.5. Uslijed svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede koje ističe optuženi K. A., a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Iako u uvodnom dijelu izjavljene žalbe optuženik ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, pri tome ovaj žalitelj u žalbenim razlozima ne navodi koju povredu kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 6. ZKP/08. ima u vidu, međutim iz sadržaja navedene žalbe može se zaključiti kako smatra da se pobijana presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na kaznena djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i kaznenog djela sprječavanja dokazivanja u pokušaju iz članka 306. stavka 2. u vezi s člankom 34. KZ/11. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu optuženik ističe kako tijekom dokaznog postupka nije van svake dvojbe utvrđeno da je količina od 4,94 grama kokaina bila namijenjena za daljnju prodaju te da je imao više droge od mase s kojom je zatečen, budući je dio materije iz navedene vrećice prosuo pa iz navedenih razloga, po ocjeni obrane, nije bilo mjesta suđenju za navedena kaznena djela, čime u stvari pobija valjanost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a što ne opravdava ovu žalbenu osnovu. Naime, postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje se prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom koje bi sa stajališta žalitelja bilo ispravno. Kako su činjeničnim opisom izreke prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te kaznenog djela sprječavanja dokazivanja u pokušaju iz članka 306. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., a za koja je optuženik proglašen krivim i osuđen, to u ovom konkretnom slučaju ne postoji ova povreda kaznenog zakona na koju upire ovaj žalitelj.

 

8.1.Međutim, s druge strane, u pravu je optuženik kada tvrdi da je prilikom donošenja odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom povrijeđen zakon na štetu optuženika. Naime, izrekom pobijane presude od optuženika je oduzeta imovinska korist u novčanom iznosu od 2.670,00 kuna uz navođenje da se radi o koristi koja je ostvarena protupravnom radnjom, pri čemu se ne definira i ne precizira o kojoj se konkretno protupravnoj radnji radi, budući je optuženik proglašen krivim i osuđen zbog tri različita kaznena djela. S druge strane iz obrazloženja pobijane presude i razloga koji su dani u odnosu na oduzimanje imovinske koristi (stranica 15., 6., 7. i 8. odlomak odozgo) proizlazi kako je ova imovinska korist oduzeta od optuženika zbog počinjenog kaznenog djela davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11., a što je i po ocjeni drugostupanjskog suda pogrešno. Naime, imajući u vidu dio činjeničnog opisa koji se odnosi na ovo kazneno djelo i radnju izvršenja zbog koje je optuženik proglašen krivim („... u nakani da ne bude kazneno prijavljen zatražio od policijskih službenika... da ne postupaju protiv njega, pri tome nudeći im svežanj novčanica u apoenima od 100 i 200 kuna uz riječi: Izvolite, počastite se, pa da zaboravimo sve...“) evidentno je da, postupajući na naprijed opisani način, isti nije ostvario nikakvu imovinsku korist počinjenom protupravnom radnjom, pa tako ni imovinsku korist u novčanom iznosu od 2.670,00 kuna, a koja je od njega oduzeta pobijanom presudom. Međutim, s obzirom da je utvrđeno kako je optuženik upravo ove novčanice koje su privremeno oduzete od opt. nudio policijskim službenicima da ga kazneno ne prijave iz takvog postupanja nedvojbeno proizlazi da se radi o sredstvima koja su bila uporabljena za počinjenje kaznenog djela davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11., a koja se kao takva, sukladno odredbi članka 79. stavka 2. KZ/11., mogu oduzeti. Slijedom navedenog trebalo je djelomično prihvatiti žalbu optuženika, u dijelu koji se odnosi na odluku o oduzimanju imovinske koristi te privremeno oduzete novčanice u vrijednosti od 2.670,00 kuna oduzeti od optuženika temeljem odredbe članka 79. stavka 2. KZ/11. kao sredstva koja su uporabljena za počinjenje kaznenog djela iz članka 294. stavka 1. KZ/11. Stoga je, imajući u vidu sve naprijed navedeno, na temelju članka  486. stavka 1. ZKP/08., odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

9. Optuženi K. A. prvostupanjsku presudu pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu prvenstveno prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kaznena djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. i sprječavanja dokazivanja u pokušaju iz članka 306. stavka 2. u vezi članka 34. KZ/11. Smatra da tijekom dokaznog postupka nije van svake sumnje utvrđeno da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., a pogotovo ne na način kako je to opisano u činjeničnom djelu izreke pobijane presude, tvrdeći da je navedena opojna droga bila namijenjena za njegove osobne potrebe. Argumentirajući ovaj dio izjavljene žalbe optuženik ističe kako količina od 4,49 grama kokaina ne može, sama za sebe, biti dovoljna za zaključak da je ista bila namijenjena za daljnju prodaju jer ista nije bila niti pripremljena za pojedinačnu prodaju odnosno odvojena u manje paketiće, pri čemu kod optuženika nije pronađena niti digitalna vaga za precizno mjerenje, kao jedan od važnijih alata za preprodavače opojnih droga pa stoga, po mišljenju ovog žalitelja, pronađena masa nije u tolikoj mjeri značajna da bi se samo na temelju toga moglo zaključivati o namjeni pronađene opojne droge.

 

9.1. Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, u odnosu na ove okolnosti činjenično stanje je od strane suda prvog stupnja na pravilan način utvrđeno te je isto tako pravilan zaključak toga suda da se radilo o opojnoj drogi koja je bila namijenjena za daljnju prodaju. Naime, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u najmanju ruku indikativna činjenica da se optuženik i svjedok T. N. inkriminiranog dana nalaze na poziv optuženika, pri čemu putem telefona ne razgovaraju o razlogu tog susreta, i to na mjestu na kojem se, suglasno identičnim iskazima policijskih službenika M. L. i Z. V., uobičajeno sastaju konzumenti i osobe koje se bave zlouporabom opojnih droga. Kada se uz navedenu okolnost ima u vidu i izrazita upornost optuženika kritične zgode, a koja se ogleda u tome da je u dva navrata pokušao, pri čemu je djelomično i uspio, istresti sadržaj PVC vrećice koju je tom prigodom donio sa sobom, tada i ova činjenica, uz onu prethodno navedenu, ukazuje na to da je ova opojna droga doista bila namijenjena daljnjoj preprodaji, jer netko tko bi posjedovao opojnu drogu isključivo za osobne potrebe ne bi se na takav način ponašao, a niti bi zbog eventualno počinjenog prekršaja policajcima koji su ga s drogom zatekli nudio novac koji je imao kod sebe kako „bi se počastili i sve zaboravili“. Upravo ove okolnosti, uz izrazitu upornost optuženika u uklanjanju tragova opojne droge i agresivnost u ponašanju spram policijskih službenika koji su tom prilikom intervenirali, zbog čega su isti bili prisiljeni uporabiti fizičku silu i sredstva prisile ukazuju na to da je i sam optuženik bio svjestan činjenice da je navedenu opojnu drogu posjedovao u cilju daljnje prodaje, a ne za osobne potrebe, kako je to neosnovano tvrdio u obrani i u čemu nadalje ustrajava i u izjavljenoj žalbi, jer da je bilo drugačije sigurno bi se shodno tome i ponašao drukčije.

 

9.2. Također nije u pravu optuženik kada tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da dva oduzeta mobitela, od kojih je jedan s tzv. kripto zaštitom, ukazuju na to da se optuženik bavio preprodajom opojne droge. Naime, u razlozima pobijane presude u odnosu na ove okolnosti sud prvog stupnja doista navodi da su od optuženika oduzeta dva mobilna uređaja sa SIM karticama, od kojih je jedan bio s kripto zaštitom, „tzv. radni telefon za zatvorenu komunikaciju, a kojim se uobičajeno koriste krijumčari“. Međutim, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, samo na temelju navedene činjenice sud ne zaključuje o tome kakva je bila namjera optuženika u odnosu na opojnu drogu koju je posjedovao jer navedenu činjenicu dovodi u vezu sa svim drugim utvrđenim okolnostima ovog događaja kao što su način i mjesto susreta, pronađeni novac (2.670,00 kuna i 350 EUR-a) te cjelokupno ponašanje optuženika, a o čemu je već ranije bilo govora. Stoga je u odnosu na ove okolnosti također ispravan zaključak prvostupanjskog da se radi o mobilnim uređajima koji se uobičajeno koriste za komunikaciju, a što je i za ovaj drugostupanjski sud u cijelosti logično i životno uvjerljivo pa iz navedenog razloga, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, nije bilo potrebno provoditi TKC vještačenje navedenih mobitela kako bi se utvrdilo o kakvim mobitelima se doista radi, tko je koga zvao i je li bilo kakvih kontakata inkriminiranog dana.

 

9.3. Isto tako nije u pravu optuženik kada, ističući ovu žalbenu osnovu, tvrdi da je preuranjen i bez uporišta u provedenim dokazima zaključak prvostupanjskog suda da je isti u dva navrata, ispred automobila i u samom automobilu, iz PVC vrećice prosuo sadržaj koji se unutra nalazio, s obzirom da tijekom dokaznog postupka nije vještačen sadržaj iz unutrašnjosti automobila.

 

9.4. Međutim, nasuprot žalbenim navodima optuženika da je činjenično stanje u odnosu na ove okolnosti također pogrešno utvrđeno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio, analizirajući iskaze svjedoka Z. V. i M. L., policijskih službenika koji su intervenirali na mjestu događaja te ih potom dovodeći u vezu s drugim provedenim dokazima i tako utvrđenim činjenicama, da je optuženik u dva navrata, prvi puta ispred zaustavljenog automobila marke „Opel Astra“, a drugi puta u unutrašnjosti samog automobila, prosuo dio sadržaja navedene vrećice te da se u oba navrata radilo o opojnoj drogi kokain. Naime, sud prvog stupnja je na temelju suglasnih i potpuno identičnih iskaza navedenih svjedoka na određen i nedvosmislen način utvrdio da je optuženik doista u dva navrata, kako je to opisano u izreci pobijane presude, pokušao istresti sadržaj koji se nalazio u PVC vrećici, u čemu je djelomično i uspio, tako da je dio sadržaja prosuo izvan automobila, a dio u unutrašnjosti automobila, nakon čega su mu oni preostali dio oduzeli. Pri tome je prvostupanjski sud s pravom iskaze ovih svjedoka prihvatio kao vjerodostojne i uvjerljive budući da se radi o osobama koje su iskazivale o onome što su neposredno opažale, pri čemu isti nisu imali niti jednog razloga neosnovano teretiti optuženika za nešto što on nije napravio. Kada se uz navedeno ima u vidu činjenica da je sadržaj iz oduzete PVC vrećice naknadno vještačen po vještaku za toksikološka vještačenja te je tom prigodom nedvojbeno utvrđeno da se radi o opojnoj drogi kokain tada, i po ocjeni suda drugog stupnja, nema nikakve dvojbe da je i sadržaj koji je optuženik prethodno, u dva navrata, istresao iz te iste vrećice predstavlja opojnu drogu kokain jer se radi o potpuno identičnom sadržaju koji se nalazio u toj istoj vrećici. Stoga, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, nije bilo potrebno provoditi vještačenje prosutog sadržaja iz unutrašnjosti automobila, a kako to neosnovano ističe ovaj žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe.

 

9.5. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama optuženog K. A., na pravilan način i u potpunosti utvrđeno. Stoga se i u ovom dijelu, a koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalba optuženika također ukazuje neosnovanom.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni USKOK smatra da je sud prvog stupnja optuženom K. A. pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti značajne za odmjeravanje kazne, međutim ističe kako se olakotnim okolnostima objektivno ne može pridati značaj u onoj mjeri u kojoj to čini sud prvog stupnja, dok utvrđene otegotne okolnosti odražene u ustrajnošću u kriminalnoj aktivnosti kroz višegodišnje razdoblje čine izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora preblagom i neprimjerenom težini kaznenih djela i osobnosti optuženika. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pojedinačne kazne zatvora preblago utvrdio te da izrečena jedinstvena kazna zatvora ne može odigrati krucijalnu ulogu u zaštiti erodiranih društvenih vrijednosti, pogotovo kada su u pitanju koruptivna kaznena djela. Također tvrdi da se izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci neće postići svrha kažnjavanja budući da ranije izrečene sankcije nisu polučile svrhu kažnjavanja u smislu specijalne prevencije, a ciljevi specijalne i generalne prevencije mogu se postići jedino izricanjem kazne zatvora u duljem trajanju.

 

10.1. Nasuprot tome optuženi K. A. smatra da su pojedinačno utvrđene kazne zatvora prestroge budući da očekuje rođenje djeteta koje je začeto umjetnom oplodnjom za vrijeme trajanja istražnog zatvora te da je za kazneno djelo iz članka 306. KZ/11., koje je ostalo u pokušaju, prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe o ublažavanju kazne. Također ističe kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio olakotne okolnosti, međutim nije ih u dovoljnoj mjeri cijenio prilikom izricanja kazne, dok je s druge strane neosnovano i neutemeljeno precijenio utvrđene otegotne okolnosti.

 

10.2. Ispitujući osnovanost odluke o kazni ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da okolnost da se radi o osobi mlađe životne dobi te da s izvanbračnom suprugom očekuje rođenje djeteta treba cijeniti kao olakotne okolnosti, dok je, s druge strane, s pravom, kao otegotne okolnosti cijenio činjenicu da se radi o osobi koja je do sada već osuđivana zbog drugih kaznenih djela te jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra pa su navedene okolnosti, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., svakako od utjecaja na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i iste su odlučne za proces individualizacije kazne te o njima treba voditi računa prilikom odabira vrste i visine kazne.

 

10.3. Iako sam način izvršenja ovih kaznenih djela, težina samih djela, stupanj krivnje i ličnost optuženika, i po ocjeni suda drugog stupnja, doista predstavljaju otegotne okolnosti na strani optuženika, a sud prvog stupnja ih je kao takve i vrednovao prilikom donošenja odluke o kazni, kada se navedene okolnosti dovedu u korelaciju s utvrđenim olakotnim okolnostima iste nisu od takvog značaja i važnosti da bi u konkretnom slučaju zahtijevale strože kažnjavanje počinitelja, kako to sugerira USKOK. Međutim, isto tako utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika odnosno činjenica da je kazneno djelo iz članka 306. KZ/11. ostalo u pokušaju, što omogućava blaže kažnjavanje, također nisu od takvog značaja da bi opravdavale izricanje blažih kazni, kako to smatra optuženik.

 

10.4. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud u dovoljnoj mjeri vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima koje su utvrđene na strani optuženika, pa kada se iste dovedu u vezu s ličnosti optuženika, načinu i okolnostima pod kojima su djela počinjena, utvrđene pojedinačne kazne zatvora i jedinstvena kazna zatvora na koju je optuženik osuđen primjerene su svim naprijed navedenim okolnostima. Izrečena jedinstvena kazna zatvora u cijelosti će ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11., a strože pojedinačne kazne zatvora i stroža jedinstvena kazna zatvora, za koju se zalaže USKOK, odnosno blaža kazna, na koju upire optuženik, ne bi u konkretnoj situaciji bile primjerene naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima i samoj svrsi kažnjavanja odnosno prvenstveno ostvarenju ciljeva specijalne i generalne prevencije.

 

10.5. Stoga sve naprijed navedene okolnosti, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, opravdavaju utvrđene pojedinačne kazne zatvora te izricanje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a istima će se u konkretnoj situaciji prema optuženiku u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Upravo ovakva kazna, po ocjeni suda drugog stupnja, u sebi sadrži dostatnu količinu društvene osude za  počinjena kaznena djela, njome će se prvenstveno utjecati na optuženika, ali i na druge članove društvene zajednice da više ne čine kaznena djela te da shvate da je činjenje kaznenih djela društveno neprihvatljivo i pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja opravdano i pravedno, čime će se istovremeno jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

10.6. Slijedom svega navedenog žalbe USKOK-a i optuženika zbog odluke o kazni su također neosnovane.

 

11. U odnosu na odluku o oduzimanju predmeta optuženi K. A. ističe da je ista neosnovana jer nije ničim utvrđeno da je isti koristio navedene mobitele za preprodaju opojne droge. Međutim, kada se uzme u obzir da je prvostupanjski sud odluku koja se odnosi na oduzimanje predmeta donio na temelju određenog i jasnog utvrđenja da su navedeni mobiteli korišteni radi počinjenja kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te da u tom pogledu nije bilo nikakve dvojbe, neosnovan je prigovor ovog optuženika da je odluka o oduzimanju predmeta  nezakonita. Stoga je sud prvog stupnja, na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11, pravilno oduzeo navedene mobilne uređaje i odlučio da će se isti po pravomoćnosti presude uništiti.

 

12. Iako se optuženik u uvodnom djelu izjavljene žalbe žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, mada u nastavku žalbe detaljnije ne obrazlaže ovu žalbenu osnovu, i u ovom dijelu žalba optuženika je neosnovana. Naime, budući da je optuženik proglašen krivim za počinjenje kaznenih djela kako je opisano i precizirano u izreci pobijane presude, to je prvostupanjski sud pravilno odlučio da je, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08., dužan podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08. te troškove za postavljenog branitelja po službenoj dužnosti, što međutim ne znači da optuženik ne može naknadno, ako se utvrde okolnosti iz članka 148. stavka 6. ZKP/08., zatražiti oslobođenje od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

 

13. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih USKOK i optuženik u ostalom dijelu pobijaju prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu USKOK-a i optuženika u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu odbiti kao neosnovane, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 29. rujna 2021.