Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3286/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka
Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja,
Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana
vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice Lize Bisaku iz Karlovca, Lj. Gaja 16, OIB:
26743614575 i II. tužitelja Bernarda Bisaku iz Raba, K. Tomislava 2, OIB:
95442044729, oboje zastupani po punomoćniku Anti Blažaninu, odvjetniku u
Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Paldau-Studenzen-Eichkogl eGen, OIB:
25376204337 iz Austrije, kojeg zastupa punomoćnik Lovro Cetinić, odvjetnik u
Odvjetničkom društvu Borić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti ugovora i
nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u
Splitu, poslovni broj Gž-2465/15 od 25. svibnja 2016. kojim je potvrđeno rješenje
Općinskog suda u Rabu, poslovni broj P-182/13 od 25. veljače 2015., u sjednici
vijeća održanoj 29. rujna 2021.,
r i j e š i o j e :
I. Revizija tužitelja podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Splitu,
poslovni broj Gž-2465/15 od 25. svibnja 2016. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog
suda u Rabu, poslovni broj P-182/13 od 25. veljače 2015., u odnosu na odluku suda
o odbačaju tužbe zbog proglašenja ovrhe nedopuštenom i brisanje ovrhe u
zemljišnim knjigama, kao i utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, odbija se kao
djelomično neosnovana.
II. Revizija tužitelja prihvaća se kao djelomično osnovana te se ukidaju
rješenje Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2465/15 od 25. svibnja 2016. i
rješenje Općinskog suda u Rabu, poslovni broj P-182/13 od 25. veljače 2015. u
odnosu na odluku suda o odbačaju tužbe zbog utvrđenja ništetnosti ugovora o zajmu
te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
III. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:
„1. Tužbeni zahtjev se odbacuje kao nedopušten u točci II kojom se zahtijeva
proglašavanje ovrhe Ovr-440/12 Općinskog suda u Rabu nedopuštenom te u točci III
kojom se zahtijeva nalaganje zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda brisanje navedene
ovrhe dok se za preostali dio tužbe s prijedlogom za izdavanje privremene mjere ovaj
sud oglašava nenadležnim, ukidaju se provedene radnje u postupku te se tužba i
prijedlog za privremenu mjeru odbacuje.
2. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od
48.825,00 (slovima: četrdesetosamtisućaosamstodvadesetpet) kn, u roku od 15
dana.“
2. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i
potvrđeno je prvostupanjsko rješenje (toč. I. izreke). Ujedno je odbačena nadopuna
žalbe kao nepravodobna (toč. II. izreke).
3. Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju su podnijeli tužitelji pozivom na odredbu
čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i
89/14 – dalje: ZPP). Predlažu da se pobijano rješenje preinači, podredno da se
nižestupanjska rješenja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno
odlučivanje.
4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava istaknute navode tužitelja, s prijedlogom da se revizija odbije kao neosnovana.
5. Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično osnovana.
6. Prema odredbi čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv
rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima
u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a). U
postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući se način primjenjuju
odredbe o reviziji protiv presude.
S obzirom na to da su tužitelji izjavili reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda
kojim se odbacuje tužba u kojem vrijednost predmeta spora prelazi 200.000,00 kuna,
revizija tužitelja je dopuštena (odredba čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a u svezi s odredbom
čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a).
7. Shodno odredbi čl. 392.a ZPP-a, u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a revizijski
sud ispituje pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i u
granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti javnobilježničkih očitovanja o
osiguranju novčane tražbine na nekretninama tužitelja odnosno Ugovora o kreditu od
4. prosinca 2008. i Ugovora o zajmu od 25. svibnja 2007. te zahtjev za proglašenjem
nedopuštenosti ovrhe koja se vodi pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim
brojem Ovr-440/12.
9. Prethodno utvrdivši da tužitelji u ovršnom postupku nisu upućeni u parnicu radi
proglašenja ovrhe nedopuštenom, nižestupanjski sudovi zaključuju kako tužitelji nisu
ovlašteni zahtijevati da se utvrdi da je ovrha nedopuštena. Nadalje, uz utvrđenje da
su Ugovorom o kreditu ugovorile nadležnost suda Feldbach, sudovi, pozivom na
odredbu čl. 23. t. 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o
nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim
stvarima (- dalje: Uredba Bruxelles I) prema kojoj stranke mogu zaključiti sporazum o
nadležnosti, zaključuju da za rješavanje predmetnog spora nije nadležan sud u
Republici Hrvatskoj te se oglašavaju apsolutno nenadležnim i odbacuju tužbu.
10. U odnosu na odluku o odbačaju tužbe zbog proglašenja ovrhe nedopuštenom uz
brisanje ovrhe u zemljišnim knjigama, kao i utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu
najprije valja reći da drugostupanjski sud u tom dijelu odluke nije počinio bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da
pobijano rješenje u tom dijelu nema nedostataka uslijed kojih se pobijano rješenje ne
bi moglo ispitati, razlozi rješenja su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost
između razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i samih navoda.
11. Zahtjev da se ovrha utvrdi nedopuštenom tužitelji mogu postaviti sukladno
odredbi čl. 52. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12 – dalje: OZ), iz koje
odredbe sukladno st. 1. i 3. tog članka slijedi da bi se u parničnom postupku moglo
tražiti utvrđenje da je ovrha određena odlukom suda nedopuštena nužno je da je
ovršenik (ovdje tužitelji) podnio žalbu iz razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7., te t. 9., 10. i 11.
OZ-a i da je od strane ovršnog suda upućen u parnicu radi utvrđenja da je ovrha
nedopuštena. Nije sporno da ovom postupku ove pretpostavke nisu ispunjene.
Slijedom navedenog, tužitelji ne mogu pokrenuti parnicu radi nedopustivosti ovrhe
ako ih ovršni sud nije uputio na pokretanje takve parnice i takva uputa predstavlja
procesnu pretpostavku za pokretanje ovakve parnice (tako i ovaj sud u odluci broj
Rev-1100/17-2 23. svibnja 2017.).
12. Nadalje, Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji je međunarodni
ugovor između država članica Europske unije i Republike Hrvatske koji je potpisan 9.
prosinca 2011. a Ugovor je stupio na snagu 1. srpnja 2013. (čl. 3. st. 5. Ugovora o
pristupanju). Aktom o pristupanju koji je priložen istom ugovoru, čl. 2., propisano je
da su od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele
institucije prije pristupanja obvezujuće za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod
uvjetima utvrđenim u tim ugovorima i tom aktu, s time da se pod pojmom „izravni
ugovori“ podrazumijevaju Ugovor o Europskoj uniji (UEU) i Ugovor o funkcioniranju
Europske unije (UFEU), kako su izmijenjeni ili dopunjeni ugovorima i drugim aktima
koji su stupili na snagu prije pristupanja Republike Hrvatske i Ugovor o osnivanju
europske zajednice za atomsku energiju (Ugovor o EZAE) kako je izmijenjen ili
dopunjen ugovorima ili drugim aktima koji su stupili na snagu prije pristupanja
Republike Hrvatske.
Ugovor o funkcioniranju Europske unije u čl. 288. propisuje da, radi izvršavanja
nadležnosti Unije, institucije donose uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja
te uredbe imaju opću primjenu, obvezujuće su u cijelosti i neposredno se primjenjuju
u svim državama članicama. Obzirom na navedeno proizlazi da su uredbe unije koje
su donesene prije toga, stupile na snagu u Republici Hrvatskoj danom pristupa
Republike Hrvatske u članstvo, odnosno 1. srpnja 2013. dakle navedenog nadnevka
u Republici Hrvatskoj stupila je na snagu i Uredba Bruxelles I.
12.1. Prema odredbi čl. 23. st. 1. Uredbe Bruxelles I, ako se strane, od kojih jedna ili
više njih ima domicil u državi članici, sporazume da će sud ili sudovi države članice
biti nadležni za sporove koji nastanu ili su nastali u vezi s određenim pravnim
odnosom, nadležan će biti taj sud ili ti sudovi. Takva nadležnost je isključiva, osim
ako su stranke postigle drugačiji sporazum.
12.2. Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, koje je prihvatio drugostupanjski sud
(čl. 375. st. 5. ZPP-a), stranke su ugovorile nadležnost suda u Feldbachu, a ugovor o
kreditu čija se ništetnost traži nije potrošački ugovor (svrha korištenja tog kredita bila
je otvaranje restorana odnosno obavljanje poslovne djelatnosti). Kraj navedenih
utvrđenja (kojima je ovaj sud vezan - argument iz odredbe čl. 385. ZPP-a),
neosnovano tužitelji u reviziji upućuju na primjenu odredbi Uredbe Bruxelles I o
nadležnosti nad potrošačkim Ugovorima (odjeljak 4.) odnosno odredbe čl. 19. l st. 1.
Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/09, 112/12, 143/13,
147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16).
Kako su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava izveli
zaključak da ne postoji nadležnost domaćeg suda obzirom na ugovorenu nadležnost
stranog suda (Feldbach), nisu od značaja preostali revizijski navodi kojima se
problematizira sam predmet - meritum spora odnosno kojima se iznose razlozi zbog
kojih tužitelji smatraju da je tužbeni zahtjev osnovan.
13. Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao djelomično neosnovanu
na temelju odredbe čl. 393. u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a te odlučiti kao pod toč. I.
izreke ovog rješenja.
14. Međutim, valja istaknuti kako tužitelji tužbenim zahtjevom, između ostalog, traže i
utvrđenje ništetnosti ugovora o zajmu, dok nižestupanjske odluke ne sadrže jasne
razloge o tome predstavlja li navedeni ugovor potrošački ugovor.
Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za
nižestupanjske sudove koji prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive
ocjene odlučuju koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Međutim, kod
ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim
i logičnim razlozima iz kojih bi se ta ocjena mogla provjeriti. Sud čini bitnu povredu
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer odluka nema razloga o
odlučnim činjenicama i onda kad sud nije obrazložio na čemu zasniva svoju ocjenu
da određene činjenice važne za odluku smatra istinitima, odnosno kad ne postoje
razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije te iz kojih razloga
je tako postupio.
15. Stoga, a budući se propuštanjem iznošenja navedenih razloga, nižestupanjske
odluke u odnosu na tužbu zbog utvrđenja ništetnosti ugovora o zajmu ne mogu
ispitati, čime je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz
čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, to je valjalo, primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a, u
tom dijelu ukinuti oba nižestupanjska rješenja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu
na ponovan postupak u kojem će sudovi ispitati postoje li uvjeti za odlučivanje o
predmetnom zahtjevu tužitelja.
16. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.
Zagreb, 29. rujna 2021.
Predsjednik vijeća
Željko Glušić
Kontrolni broj: 083ac-b5913-3ab9a
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=ŽELJKO GLUŠIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.