Broj: Revr 1234/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. k. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-1615/15-2 od 12. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-2010/14-36 od 27. svibnja 2015., u sjednici održanoj 12. srpnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da nije dopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu od 8. prosinca 2009., te da se tužitelja vrati natrag na posao na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Isto tako odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu iznosa od 223.743,50 kn, sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, jednako kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 10.000,00 kn (toč. II.).

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se udovolji zahtjevu tužitelja, odnosno podredno da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da nije dopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu od 8. prosinca 2009. i sukladno tome vraćanje tužitelja natrag na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, kao i isplatu naknade plaće.

Iako tužitelj u reviziji navodi da istu podnosi zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka u samoj reviziji se ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji, niti se taj revizijski razlog uopće obrazlaže, pa taj revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-          da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen od 1. veljače 2007. i to na neodređeno vrijeme na radnom mjestu pomoćnog skladišnog radnika,

-          da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu zbog gospodarskih razloga, pada prometa i prihoda,

-          da je Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta iz 2007. bilo predviđeno radno mjesto pomoćnog skladišnog radnika,

-          da novim Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta od 1. listopada 2009. više nije bilo predviđeno radno mjesto pomoćnog skladišnog radnika, odnosno da je to radno mjesto bilo ukinuto,

-          da se za skladišnog radnika tražilo da posjeduje vozačku dozvolu radi mogućnosti upravljanja viličarom, dok se to za pomoćnog skladišnog radnika nije tražilo,

-          da je istovremeno otkazan ugovor o radu i drugom pomoćnom skladišnom radniku,

-          da obzirom na pad prometa i obima posla, te nove sistematizacije radnih mjesta nije bilo opravdano očekivati od tuženika da obrazuje i osposobi tužitelja za rad na nekom drugom radnom mjestu,

-          da tužitelj nije dokazao da ga je tuženik mogao zaposliti na nekom drugom radnom mjestu.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova pravilan je zaključak da je tuženik imao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu zbog poslovnih razloga u smislu odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR). Naime, gubitak prihoda i pad prometa predstavljaju gospodarski razlog koji može dovesti do viška radnika.

Isto tako, nije utvrđeno da je tuženik povrijedio zakonom propisanu proceduru, a niti je tuženik mogao tužitelja zaposliti na drugom radnom mjestu, odnosno da ga je mogao obrazovati za neki drugi posao u smislu odredbe čl. 107. st. 4. ZR. Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen.

Tužitelj u reviziji ističe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i to glede činjenice da bi se radno mjesto pomoćnog skladišnog radnika i radno mjesto skladišnog radnika razlikovalo, već da se radi faktično o istim radnim mjestima. Prije svega valja navesti da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija uopće ne može podnijeti (čl. 385. ZPP). S druge strane nižestupanjski sudovi su jasno naveli u čemu se sastoji razlika između radnog mjesta skladišnog radnika i pomoćnog skladišnog radnika, pa iz toga jasno proizlazi da se radi o različitim radnim mjestima, jer se za radno mjesto skladišnog radnika zahtijeva vozačka dozvola kako bi se moglo upravljati viličarem u skladištu.

I ostali navodi revizije svode se na činjenične navode, zbog čega reviziju nije moguće podnijeti.

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 12. srpnja 2017.