- 1 -              Rev 573/2021-2

 

 

 

 

Broj: Rev 573/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz C., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u O., protiv tuženika H. T. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i partneri u Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugvora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-379/2019-2 od 5. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-408/2016-30 od 9. svibnja 2019. u dijelu kojim je utvrđena nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu i naloženo vraćanje tužiteljice na rad, u sjednici održanoj 29. rujna 2021., 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu od 1. travnja 2016. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, pa je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad, na radno mjesto Viši agent – Odsjek za komercijalne upite privatnih korisnika – Odjel za podršku privatnim korisnicima – Područje za korisničko iskustvo (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu izgubljenih mjesečnih plaća u visini od po 6.600,00 kn i to od dana prestanka rada tužiteljice kod tuženika sukladno odluci tuženika do ponovnog vraćanja na rad, sve s pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos plaće teku od 8.og u mjesecu do isplate (stavak II. izreke); a tuženiku je ujedno naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 8.125,00 kn s kamatama od 9. svibnja 2019. do isplate (stavak II. izreke).

 

Prvostupanjskim rješenjem određena je predložena privremena mjera vraćanja tužiteljice na rad (stavak I. izreke), tuženiku (protivniku osiguranja) je zapriječena novčana kazna od 30.000,00 kn za slučaj da u roku 3 dana od dostave tog rješenje ne ispuni obvezu koja mu je naložena stavkom I. izreke tog rješenja (stavak II. izreke); određeno je da privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka ili do drugačije odluke suda (stavak III. izreke); dok je u preostalom dijelu prijedlog za privremenu mjeru odbijen kao neosnovan (stavak IV. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu i naloženo tuženiku vraćanje tužiteljice na rad (stavak I. a izreke); prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici izgubljene mjesečne plaće kao i u odluci o troškovima postupka (stavak I. b izreke); dok je rješenje o privremenoj mjeri potvrđeno (stavak I. c izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske obje pobijane nižestupanjske presude preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a tuženiku dosudi troškove parničnog postupka uključujući i trošak sastava revizije te sudske pristojbe na reviziju.

 

4. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 391. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 1. travnja 2016., da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao kao i da se tužiteljica vrati na rad kod tuženika, na radno mjesto na kojem je radila u vrijeme otkazivanja ugovora o radu.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi sadržaju spisa, a u njezinom obrazloženju su dani jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnoj činjenici – da se tuženik u postupku koji je prethodio otkazivanju nije savjetovao s Radničkim vijećem na način predviđen odredbom članka 127. i 150. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR).

 

9. Revizijskim navodima se sadržajno dovode u pitanje zaključci drugostupanjskog suda o propustu tuženika da Radničkom vijeću dostavi sve relevantne podatke na temelju kojih bi mu se moglo omogućiti davanje primjedbi i prijedloga, uz ponavljanje navoda da u konkretnom slučaju usporednih radnika nije bilo, slijedom čega izostavljanje tog podatka samo po sebi nije ni u kakvoj uzročno posljedičnoj vezi sa zakonitošću odluke o otkazu ugovora o radu.

 

10. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tuženik Odlukom od 31. ožujka 2016., zbog poslovno uvjetovanih razloga, otkazao tužiteljici Ugovor o radu od 1. srpnja 2015. na temelju kojeg je ona radila na radnom mjestu Višeg agenta, Odsjek za komercijalne upite privatnih korisnika, Odjel za podršku privatnim korisnicima, Područje za korisničko iskustvo,

 

- da iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je tužiteljica utvrđena viškom na poslovima Viši agent jer da je zbog drukčijeg načina organizacije procesa rada prestala potreba za radom radnice i to zbog smanjenja broja poziva prema pozivnom centru zbog utjecaja projekata kao i zbog povećanja korištenja Online samouslužnih servisa od strane korisnika, automatiziranog poslovanja i produženih parametara prosječnog vremena odaziva na poziv u pozivnom centru, a što da je rezultiralo prestankom potrebe za radom radnice,

 

- da je tužiteljica protiv odluke o otkazu pravovremeno podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu u ovom predmetu;

 

- da je tuženik 12. veljače 2016. donio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika koja je dostavljena Radničkom vijeću radi savjetovanja;

 

- da se u Odluci o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika u 2016. navode razlozi zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broj ukupno zaposlenih radnika, broj, zvanje i poslovi radnika za čijim radom prestaje potreba i kriteriji o kojima će se voditi računa, te način i obračun otpremnine, kao i namjera zbrinjavanja viška radnika,

 

- da je Odluka o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika dostavljena Radničkom vijeću,

 

- da se na sjednici Radničkoj vijeća održanoj 19. veljače 2016. zaključeno da kod tuženika nema pada obujma posla, smanjenja tržišta ili govora o bilo kakvoj neprofitabilnosti nije je poslodavac takve podatke dostavio Radničkom vijeću ili ih o njima obavijestio, pa da je jasno da je jedini razlog utvrđivanja kolektivnog viška zamjena postojeće radne snage jeftinijom,

 

- da se Radničko vijeće protivilo namjeravanoj Odluci o otkazu ugovora o radu tužiteljici jer tuženik Radničkom vijeću nije dostavio podatke o broju izvršitelja na konkretnom radnom mjestu slijedom čega da je nepoznat kriterij izbora radnika, pa Radničko vijeće nije u mogućnosti utvrditi je li poslodavac vodio računa o kriterijima iz članka 115. ZR, kriterijima za socijalni odabir iz  članka 79. Kolektivnog ugovora te o procijeni učinka radnika za 2015. te koji je kriterij primijenjen prilikom otkazivanja ugovora o radu imao težinsku prevagu. Nadalje, Radničko vijeće je zaključilo da nije prestala potreba za poslovima koje tužiteljica obavlja jer da ti poslovi kao i potreba za njima i dalje postoje te da novom organizacijom procesa rada nije predviđeno smanjenje broja izvršitelja, odnosno ukidanje radnog mjesta na kojem je tužiteljica radila, a niti je tuženik ponudio tužiteljici drugi posao u skladu s njegovim poslovnim potrebama, kako je to predviđeno u članku 79. stavak 1. Kolektivnog ugovora.

 

11. Imajući na umu da je u Odluci o namjeri rješavanja kolektivnog viška kod tuženika naznačeno da u Odsjeku za komercijalne upite privatnih korisnika prestaje potreba za radom dva radnika na radnom mjestu Višeg agenta, a da iz iskaza svjedokinje M. D. proizlazi da je samo tužiteljica na tom radnom mjestu dobila otkaz, prvostupanjski sud smatra da tuženik nije dokazao da je primjenom svih relevantnih kriterija (trajanje radnog odnosa, starost, obveze uzdržavanja koje terete radnika, procjena učinka radnika za 2015. godinu, socijalni i drugi kriteriji) upravo tužiteljica trebala dobiti otkaz. Naime, tuženik nije niti Radničkom vijeću niti sudu u ovom postupku dostavio podatke o rezultatima usporedbe između tužiteljice i drugog Višeg agenta zaposlenog u Odsjeku za komercijalne upite privatnih korisnika s obzirom na odlučne kriterije za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, što već samo po sebi čini nedopuštenom odluku o otkazu.

 

12. Drugostupanjski sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja da tuženik u postupku savjetovanja, prije otkazivanja ugovora o radu, nije Radničkom vijeću dostavio potpune podatke o namjeravanoj odluci, slijedom čega da nije mogla biti provedena kvalitetna rasprava koja bi mogla biti od utjecaja na donošenje odluke. To neovisno o tome je li tužiteljica ili nije imala usporednih radnika. Naime, iz same odluke Radničkog vijeća je vidljivo da tuženik nije Radničkom vijeću dostavio podatak o broju izvršitelja na radnom mjestu tužiteljice, pa nije vidljivo niti na temelju kojih kriterija je ugovor o radu otkazan baš tužiteljici. U takvim okolnostima Radničkom vijeću nije moglo biti poznato da tužiteljica eventualno nema usporednog radnika, iz čega proizlazi da postupak savjetovanja nije mogao biti kvalitetno proveden, posebno imajući na umu da tuženik nije dokazao da je radno mjesto tužiteljice ukinuto, niti da je obim poslova kod tuženika smanjen.

 

13. Odredbom članka 115. stavak 1. točka 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), dok je stavkom 2. istog članka propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

14. Prema članku 127. stavak 1. ZR poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorici radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika.

 

15. Odredbom članka 127. stavak 2. ZR propisano je da se u višak radnika iz stavka 1. tog članka ubrajaju radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, dok je u stavku 3. tog članka propisano da je poslodavac dužan, radi provođenja obveza savjetovanja iz stavka 1. tog članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.

 

16. Prema odredbi članka 135. stavak. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

17. Nadalje, prema odredbi članka 150. stavak 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, dok prema stavku 2. tog članka u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanaka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

 

18. Prema članku 150. stavak 3. točka 10. ZR važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke o kolektivnom višku radnika iz članka 127. ovoga Zakona te sve druge odluke za koje je ovim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju, dok prema stavku 4. tog članka podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

 

19. Valja reći da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu pa može s obzirom na racionalizaciju poslovanja utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

 

20. Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s naprijed citiranim odredbama ZR.

 

21. Tuženik je, i prema shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 127. ZR, s obzirom da se nije na zakonom propisan način savjetovao s Radničkim vijećem.

 

22. Iako je tuženik tijekom postupka osporio, u čemu ustraje i u reviziji, da tužiteljica usporednih radnika nije imala, iz Odluke tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika proizlazi da je u Odsjeku za komercijalne upite privatnih korisnika prestala potreba za 2 radnika na radnom mjestu Višeg agenta, s time da ti radnici nisu navedeni imenom i prezimenom.

 

23. Radničko vijeće je stavilo primjedbe na tuženikov prijedlog otkazivanja spornog ugovora o radu uz objašnjenje da Radničkom vijeću nije poznat broj izvršitelja koji je kod tuženika u vrijeme otkazivanja radio na radnom mjestu Viši agent, pa samim time da nije pojašnjeno primjenom kojih kriterija se ugovor o radu otkazuje baš tužiteljici. Kako Radničkom vijeću nisu dostavljeni svi potrebni podaci, odlučni prilikom donošenja odluke o otkazu, Radničko vijeće nije u mogućnosti utvrditi je li tuženik zaista vodio računa o kriterijima iz članka 115. ZR, kriterijima za socijalni odabir iz članka 79. Kolektivnog ugovora, procjeni učinka radnika za 2015. godinu ili se možda vodio nekim drugim kriterijima koje u obrazloženju otkaza ne navodi.

 

24. Dakle, neovisno o tome je li tužiteljica imala usporednih radnika ili nije, za zaključiti je da tuženik Radničkom vijeću nije pravodobno dostavio podatke o tome ima li tužiteljica i koje usporedne radnike, slijedom čega nije mogla biti provedena kvalitetna rasprava koja bi mogla utjecati na donošenje odluke (članak 127. stavak 4. ZR). Jednako tako tuženik nije dokazao da je novom organizacijom posla predvidio smanjenje broja izvršitelja odnosno ukidanje radnog mjesta na kojem je tužiteljica radila, kao ni da je ispunio obvezu dostave podataka o mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika, između ostalog radom na drugom radnom mjestu, zbog čega Radničko vijeće nije moglo prihvatiti tvrdnju tuženika da je zbog drugačije organizacije procesa rada došlo do prestanka potrebe za radom radnika na ovom radnom mjestu.

 

25. Kako, dakle, tuženik Radničkom vijeću nije dostavio potpune podatke, a niti je pružio dokaz da je nastanak kolektivnog viška radnika popraćen organizacijskim promjenama (prema kojima bi broj izvršitelja na radnom mjestu Viši agent bio smanjen ili u potpunosti ukinut), i ovaj sud prihvaća shvaćanje drugostupanjskog suda da tuženik, kao poslodavac, nije proveo savjetovanje s Radničkim vijećem u skladu s odredbom članka 127. ZR., neovisno o tome je li tužiteljica zaista imala ili ne usporednih radnika. Obveza savjetovanja propisana je upravo s ciljem da se omogući stvaran utjecaj na zakonitost postupka otkazivanja, odnosno da se Radničkom vijeću pruži realna mogućnost da nakon upoznavanja s razlozima (namjeravane) odluke poslodavca izrazi svoje shvaćanje o namjeravanoj odluci, a sve kako bi poslodavac pri odlučivanju o pravu radnika imao na umu i shvaćanje tog vijeća.

 

26. Upravo zbog navedenog propusta, odnosno povrede odredaba o savjetovanju s radničkim vijećem, koja odluku o otkazu čini nedopuštenom,  neosnovani su revizijski navodi kojima se, bez osnove u provedenom postupku, pokušava pogrešno predočiti izostanak obrazloženja o konkretnoj povredi u postupku savjetovanja.

 

27. Kako, dakle, ovaj sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda o nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, osnovano je tuženiku naloženo, na temelju odredbe članka 124. stavak 1. ZR, da tužiteljicu vrati na rad.

 

28. Slijedom svega navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 29. rujna 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.