1

              Poslovni broj 54 Gž-2717/2021-2

 

 

  Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zagrebu

   Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 54 Gž-2717/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Vande Senta kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. N. iz R., OIB:…, zastupanog po punomoćniku I. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:…, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu iz Z., Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1412/14-8 od 25. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 29. rujna 2021., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1412/14-8 od 25. veljače 2021.

 

              II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka.             

 

             

Obrazloženje

             

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

 

I               Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja P. N. iz R., OIB:… koji glasi: 

              ''Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB:… da tužitelju P. N. iz R. OIB:…  isplati iznos od 168.398,64 kn  sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.studenog 2008 godine do isplate, prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, te da mu naknadi trošak parničnog postupka, sve to u roku od 15 dana.''

 

II               Nalaže se tužitelju P. N. iz R., OIB:… naknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj,  OIB:…  parnični trošak ovog postupka u iznosu od 35.625,00 kn, u roku od 15 dana.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/ 08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti, uz naknadu troška žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. U dosadašnjem tijeku postupka prvostupanjski sud donio je presudu posl. br. Pn-5733/03 od 11.11.2008. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 168.398,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.11.2008.g. pa do isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 17.343,94 kn (točka I izreke), dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 246.850,71 kn, te dio zahtjeva s naslova zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos tekućih od 29.01.1996.g. do 10.11.2008.g. (točka II izreke). Protiv ove presude žalbu su uložile obje stranke povodom kojih je Županijski sud u Zagrebu donio presudu posl.br. Gžn-794/09-3 od 13.04.2010. kojom su žalbe stranaka odbijene kao neosnovane i potvrđena presuda prvostupanjskog suda. Protiv citirane drugostupanjske presude obje stranke su  izjavile reviziju o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio na način da je donio rješenje dana 23.04.2013.g. posl. br. Rev-x 12/11-2 kojim je ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-794/09-3 od 13.04.2010., te predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Županijski sud u Zagrebu je u ponovnom suđenju dana 11.03.2014.g. donio presudu i rješenje posl. br. Gžn-2652/13-2, ispravljene rješenjem od 09.09.2014. posl. br. Gžn-2652/13-4, kojim je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio presudu ovoga suda od 11.11.2008. u dijelu pod točkom II izreke, dok je ukinuo navedenu presudu u dijelu pod točkom I izreke, te je predmet u tom dijelu vratio ovome sudu na ponovno suđenje. Protiv citirane drugostupanjske odluke od 11.03.2014. tužitelj je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio kao neosnovanu presudom posl.br. Rev-x 192/15-2 od 09.06.2020.

 

5. Dakle, sada je predmet ovog spora zahtjev tužitelja kojim potražuje štetu na ime uništene opreme/inventara u ugostiteljskom objektu u N. V., koja šteta je nastala 19/20.11.1991., a u kojem objektu je tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost u zakupljenom prostoru.              

 

6. Sporna je odgovornost tuženice za štetu, osnova i visina štete.

 

7. Prilikom donošenja prvostupanjske presude sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP na koju svojim žalbenim navodima ukazuje žalitelj, jer presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te nema nedostataka i proturječnosti zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Ne postoji bitna proturječnost u razlozima presude koji se tiču vlasništva oružja,  uzroka zapaljenja i odgovornosti, jer se jasno navodi da tužitelj nije dokazao da je naoružanje bilo u vlasništvu tuženice odnosno da tužitelj nije dokazao da je vatrena stihija nastala djelovanjem opasne stvari (oružja). Stoga je neodlučan navod kako bi za štetu od opasnih stvari tada odgovarala tuženica temeljem čl. 174 st. 1 u vezi čl. 176 st. 1 i 4 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), s obzirom da prvostupanjski sud u razlozima presude navodi da tužitelj nije dokazao da je vatrena stihija nastala djelovanjem opasne stvari (oružja), radi čega sporni navod nije odlučan.

 

8. Također nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2 ZPP).

 

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud utvrdio je sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu na temelju brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8 ZPP, pa nije ostvaren žalbeni razlog  pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355 ZPP.

 

10. Utvrđeno je slijedeće:

- da je tužitelj u predmetnom zakupljenom lokalu B. S. obavljao ugostiteljsku djelatnost i da ga je opremio inventarom (opremom) potrebnim za obavljanje te djelatnosti,

- da je ugostiteljski objekt u požaru nastalom 20.11.1991. oko 1,30 sati potpuno izgorio, te je potpuno uništen i sav inventor,

- da su kriminalističkim pregledom u lokalu pronađene čahure metaka, zrna, neispaljeni meci, tragovi projektila, osigurač ručne bombe, dijelovi ručne bombe i slično,

-  da je prema građevinskom vještačenju u spisu osiguranja dokaza Općinskog suda u Crikvenici posl.br. R1-2/92 i R1-2/92 utvrđeno da su sve prostorije lokala pretrpjele totalnu štetu kao posljedica vatrene stihije,

- da su u noći s 19. na 20.11.1991.g. pripadnici Hrvatske vojske izvan borbene akcije počinili štetu u predmetnom ugostiteljskom objektu, na način da su u lokalu uništavali inventar (čaše, stol za biljar i televizor) bacanjem i prevrtanjem ovih predmeta, da su razbijali stakla na prozorima, pucali iz oružja po inventaru i prostoriji lokala, a nakon toga kompletan lokal sa inventarom zapalili, pri čemu je nastala totalna štetna na inventaru lokala, a koji inventar je bio u vlasništvu tužitelja,

- da prema prihvaćenom nalazu, mišljenju i očitovanju vještaka A. E., dipl.ing.građ. visina ulaganja tužitelja u uništeni inventar (opremu) u predmetnom lokalu iznosi 168.398,64 kn.

 

11. Prvostupanjski sud na temelju ovako utvrđenih činjenica pravilno zaključuje da tužitelj nije dokazao da su pripadnici Hrvatske vojske počinili štetu u predmetnom ugostiteljskom objektu u obavljanju ili u vezi obavljanja vojne službe (čl. 2 Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata "Narodne novine broj 117/03 - dalje: ZORH). To što su počinitelji bili u vojnim uniformama i s naoružanjem (makar i službenim) ne znači da se radilo o obavljanju ili je bilo u vezi s obavljanjem vojne službe. Uostalom, i sam tužitelj u žalbi navodi da su počinitelji štete bili obvezni ići na bojište dan poslije spornog događaja, što dodatno ukazuje na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, dok je pogrešno stajalište tužitelja da su isti već spornu noć uoči polaska na bojište bili na vojnoj službi odnosno u pripremi za istu.

 

12. Isto tako, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nema mjesta primjeni čl. 218 Zakona o službi u oružanim snagama (Narodne novine br. 52/91 - dalje: ZSOS/91) što se tiče odgovornosti tuženice, jer odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata u razdoblju od 17.8.1990. do 30.6.1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom propisana je upravo i jedino ZORH-om, kao posebnim propisom.             

 

13. Za razliku od prvostupanjskog suda, ovaj drugostupanjski sud smatra je u pravu žalitelj kada navodi da su štetnici koristili naoružanje u vlasništvu tuženice.  Naime, štetnici su se nalazili u vojnim odorama, uoči borbenog djelovanja, a radilo se o količinski raznovrsnom i brojnom naoružanju uključujući projektile i ručne bombe. Stoga je realno i životno da su štetnici oružje dobili od tuženice upravo za mogućnost upotrebe u predstojećoj službenoj akciji te ga imali i upotrijebili u štetnom događaju, a ne da se radilo o njihovom privatnom oružju.

 

14. Međutim, iako bi tuženica bila odgovorna za štetu nastalu službenim oružjem (a ne počinitelji temeljem čl. 176 st. 1 ZOO) uslijed toga što nije spriječila počinitelje da iznose oružje izvan službenog kruga, iako je to bila dužna učiniti (odgovornost za štetu od opasne stvari-čl. 174 ZOO), u konkretnom slučaju tužitelj nije specificirao na kojim stvarima je šteta počinjena djelovanjem oružja, pa se nikako ne može ni prema navedenom vještvu niti po slobodnoj ocjeni dokaza utvrditi visina ove štete.

 

15. Utvrđeno je da je da su pripadnici HV u lokalu uništavali inventar (čaše, stol za biljar i televizor) bacanjem i prevrtanjem ovih predmeta, da su razbijali stakla na prozorima, pucali iz oružja po inventaru i prostoriji lokala, a nakon toga kompletan lokal sa inventarom zapalili, pri čemu je nastala totalna štetna.

 

16. Dakle, dio štete nastao je bacanjem, prevrtanjem i razbijanjem stvari, za koji su po osnovi krivnje odgovorni počinitelji štete osobno (čl. 158 ZOO).

 

17. Daljnja šteta nastala je pucanjem po inventaru, za koju bi tuženica bila odgovorna temeljem čl. 174 ZOO, ali tužitelj nije naveo o kojem se to inventaru radi (vrsta i količina uništene opreme), radi čega se za taj vid štete ne može utvrditi njena visina ni prema nalazu i mišljenju vještaka o izvršenim ulaganjima niti po slobodnoj ocjeni dokaza.

 

18. Što se tiče preostale totalne štete nastale djelovanjem vatrene stihije, postojala bi odgovornost tuženice za tu štetu temeljem čl. 174 ZOO jedino u slučaju da je ona uzrokovana djelovanjem službenog oružja (bombe, projektili). Ukoliko je pak lokal zapaljen od strane pripadnika HV, radilo bi se o njihovoj osobnoj odgovornosti za štetu temeljem čl. 158 ZOO.

 

19. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno nalazi da tužitelj nije dokazao da je požar nastao djelovanjem vatrenog oružja, jer to ne proizlazi iz službene dokumentacije (zapisnici policije povodom štetnog događaja, utvrđenja iz spisa osiguranja dokaza Općinskog suda u Crikvenici posl.br. R1-2/92 i R1-2/92) ni iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja, a tužitelj nije predlagao druge dokaze na tu okolnost (npr. balističko vještačenje na moguće uzroke požara), dok sud ne raspolaže stručnim znanjem kako bi mogao utvrditi da li i u kojoj mjeri postoji  mogućnost odnosno vjerojatnost nastanka požara isključivo uslijed upotrebe konkretnog oružja.

 

20. No prvenstveno, okolnost da je šteta (bilo djelomično ili ukupno) nastala zbog požara uzrokovanog vatrenim oružjem ne proizlazi ni iz činjeničnih navoda tužbe prema kojima su pripadnici HV uništavali inventar pucanjem iz vatrenog oružja, razbijanjem, bacanjem ručnih bombi i konačno sve uništili požarom. Dakle, u prvostupanjskom postupku tužitelj ne tvrdi da je požar nastao isključivo uslijed upotrebe oružja. Tužitelj je tek u žalbi istaknuo “kako je razvidno da je vatrena stihija prouzrokovana upotrebom opasne stvari” i “kako je korištenje istog (oružja) potaknulo vatrenu stihiju i uzrokovalo veliku štetu i prije nego što je vatra u potpunosti uništila objekt” te da “šteta ne bi nastala da isti (štetnici) nisu koristili opasnu stvar na način na koju su je koristili”. Dakle, okolnost da je vatrena stihija prouzrokovana upravo upotrebom oružja i da šteta ne bi ni nastala da počinitelji nisu koristili oružje istaknuta je tek u žalbi i stoga predstavlja novu činjenicu koja se ne odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, pa se temeljem odredbe čl. 352 st. 1 ZPP takva nova činjenica ne može iznositi u žalbenom postupku.

 

21. Zaključno, sve da je tužitelj i dokazao da je požar nastao upotrebom oružja, on ni u tom slučaju nije specificirao vrstu i količinu opreme uništene po toj osnovi, pa se visina štete ni tada ne bi mogla utvrditi ni prema navedenom vještvu niti po slobodnoj ocjeni dokaza.

 

22. O troškovima postupka odlučeno je pravilnom primjenom čl. 154 st. 1, čl. 155 st. 1 154.a i čl. 164 ZPP.

 

23. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučeno je kao u toč. I izreke ove drugostupanjske presude.

             

24. Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP jer isti nije uspio u žalbenom postupku (toč. II izreke ove drugostupanjske presude).

                           

 

U Zagrebu 29. rujna 2021.

 

        Predsjednik vijeća:

                                                                                                      Marijan Vugić, v.r.