- 1 -              Rev 2114/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2114/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. M. iz S., OIB ..., koju zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u C., protiv tuženika A. M. iz S., OIB ..., koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u D., radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž Ob-275/16-2 od 17. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P-342/14 od 16. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2021., 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana. 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je poslovni udjel s poslovnim brojem 59 i 60, u ukupnoj nominalnoj vrijednosti od 346.500,00 kuna u H. O. d.o.o. iz S., P. od O. ..., MBS: ..., OIB: ..., bračna stečevina, te da tužiteljici D. M. pripada ½ tog poslovnog udjela, u nominalnoj vrijednosti od 173.250,00 kuna (toč. I.). Naloženo je tuženiku da izda tužiteljici ispravu podobnu za upis u knjigu poslovnih udjela u navedenom društvu, njoj pripadajućeg poslovnog udjela u nominalnoj vrijednosti od 173.250,00 kuna, uz istovremeno brisanje tuženika u tom dijelu, koju će ispravu u protivnom zamijeniti ova presuda, kao i naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 5.200,00 kuna (toč. II.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda (toč. I.), a ujedno su odbijeni zahtjevi tuženika za naknadu troška žalbe (toč. II.), kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu (toč. III.). Rješenjem drugostupanjskog suda utvrđena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 346.500,00 kn.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te tuženiku dosude troškovi postupka.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno. 

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a st. 1. ZPP). 

 

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-              da su parnične stranke bile u braku od 11. listopada 1986. do 10. prosinca 2013., kada je njihov brak razveden presudom Općinskog suda u Splitu br. Pob-94/13,

-              da je tuženik kao radnik tvrtke H. O. d.d., a prilikom dokapitalizacije 2002., stekao pravo na kupnju dionica tog društva,

-              da je tuženik podigao kredit radi kupnje dionica kod D. b. d.d. 2002., uz obročnu otplatu kredita na rok od 60 mjeseci, te da je rate kredita isti otplaćivao putem administrativne zabrane,

-              da je taj kredit otplaćen u cijelosti 2007.,

-              da je kasnije tvrtka H. O. d.d. izvršila preoblikovanje u društvo s ograničenom odgovornošću,

-              da je tužitelj imatelj dva poslova udjela br. 59 nominalne vrijednosti 327.400,00 kn i br. 60. nominalne vrijednosti 19.100,00 kn, te da su ti udjeli uneseni u društvo u cijelosti u novcu,

-              da je tuženik kao radnik ostvario pravo na popust kod kupnje dionica sukladno zakonu.

 

8. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj sporne dionice, a sada poslovne udjele stekao kupnjom iz plaće koju je ostvarivao kod društva H. O. d.d., sada d.o.o., da je popust također stekao radom kod tog poslodavca, pa da slijedom toga sada predmetni poslovni udjeli potječu od imovine stečene radom i da sukladno odredbi čl. 252. i 255. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 162/98, dalje ObZ) predstavljaju bračnu stečevinu parničnih stranaka i to u jednakim dijelovima.

 

9. Tuženik u reviziji prije svega tvrdi da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP, jer da nije ocijenio sve žalbene navode tuženika. Kod toga tuženik smatra da drugostupanjski sud nije ocijenio tvrdnje tuženika da predmetni poslovni udjeli predstavljaju njegovu posebnu imovinu. Jednako tako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Suprotno tvrdnji tuženika sud drugoga stupnja nije počinio navedenu bitnu povredu, budući je isti odgovorio na sve relevantne žalbene navode tuženika, a niti pobijana presuda ima nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati.

 

10. Tuženik u reviziji ustraje kod tvrdnje da osobni popust koji je tuženik ostvario kod kupnje dionica treba priznati njemu kao njegovu vlastitu imovinu, kao i da je na tužiteljici teret dokaza da sporni udjeli predstavljaju u cijelosti bračnu stečevinu.

 

11. Prema odredbi čl. 252. ObZ, a koji je bio na snazi u vrijeme kupnje prvo dionica trgovačkog društva H. O. d.d., bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Sama činjenica da je tužitelj kao radnik ostvario pravo na popust sukladno odredbi čl. 5. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ br. 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95, 118/99) u visini od 20 %, odnosno daljnjih 1% za svaku godinu radnog staža ne znači da je tuženik radi toga stekao već broj dionica. Naime, cijena dionica koju je isti platio putem kredita dobivenog kod D. b. d.d., te koja je u cijelosti otplaćena za vrijeme trajanja braka iz plaće tuženika, znači upravo da su sporne dionice kupljene za vrijeme trajanja braka, kao i da je kredit kojim su iste plaćene otplaćen za vrijeme trajanja braka. To znači da je ta imovina stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice i da predstavlja bračnu stečevinu. Pri tome pravilno drugostupanjski sud navodi da su dionice stečene na temelju ugovora o kupoprodaji, na temelju naplatnog pravnog posla, kao i da je cijena dionica u cijelosti plaćena sredstvima parničnih stranaka ostvarenih radom za vrijeme trajanja braka.

 

Neosnovano tuženik tvrdi da bi se radilo u tom dijelu o vlastitoj imovini, odnosno da ista ne bi bila bračna stečevina. Prema odredbi čl. 257. st. 2. ObZ vlastita je imovina ona koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od onog koji je naveden u čl. 252. ObZ, primjerice nasljeđivanjem, darovanjem ili slično. Iz tih razloga neosnovano tuženik ukazuje da bi njegov udio u bračnoj stečevini trebao biti veći od tužiteljice, već su pravilno nižestupanjski sudovi utvrdili da su parnične stranke suvlasnici, sada poslovnih udjela, u jednakim dijelovima u smislu odredbe čl. 253. st. 2. ObZ.

 

12. Kako nisu osnovani revizijski razlozi, to je valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 28. rujna 2021.

 

                                                                                                                Predsjednica vijeća:

                                                                                                                Katarina Buljan, v.r.