- 1 -              Rev 952/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 952/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz I., OIB ..., zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika K. d.d. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici S. A., odvjetnici u Z., radi poništenja disciplinske odluke, vraćanja na posao i isplate plaće, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-763/2020-4 od 6. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-18334/04-153 od 24. lipnja 2014., u sjednici održanoj 28. rujna 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

              I. Revizija se odbija kao neosnovana.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su nedopuštenim odluka Disciplinske komisije prednika tuženika od 7. lipnja 1995. i odluka Uprave društva prednika tuženika od 7. srpnja 1995., utvrđeno je da radni odnos tužitelju nije prestao i naloženo je tuženiku da ga vrati na dosadašnje radno mjesto poslovođe (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike bruto plaće od 1.007.508,24 kn i to 727.604,47 kn za razdoblje od 8. srpnja 1995. do 31. kolovoza 2008., 279.900,07 kn za razdoblje od 1. rujna 2008. do 31. siječnja 2014., za isplatu razlike regresa za razdoblje od 1996. do 2008. u neto iznosu od 32.175,66 kn te za razliku isplate božićnice i uskrsnice za isto razdoblje u neto iznosu od 2.290,00 kn i to sve zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u st. 2. izreke prvostupanjske presude. Konačno, tom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 74.412,50 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (st. III. izreke).

 

1.1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak prethodno podnesene revizije od 20.000,00 kn.

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

2.1. Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika osporava osnovanost te revizije. Zahtijeva naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

 

3. Revizija tuženika nije osnovana.

 

4. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382.a toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

5. Nije u pravu tuženik kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama. Suprotno revizijskim navodima tuženika, drugostupanjski sud je u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude na jasan i potpun način ukazao na konkretne dokaze i rezultate postupka temeljem kojih je utvrđeno da je prednik tuženika za predmetnu povredu radne obveze saznao najkasnije 25. studenog 1994. Tako drugostupanjski sud ukazuje da ta činjenica proizlazi ne samo iz isprava sadržanih u spisu veći i iz iskaza svjedoka A. Š., zatim iskaza tužitelja te činjenice da je tužitelj još 6. studenog 1994. suspendiran i raspoređen na drugo radno mjesto uz izvršenje primopredaje. K tome, drugostupanjski sud vezano za ovu okolnost analizira i ocjenjuje i iskaz svjedoka V. Ž.

 

5.1. Radi iznesenog nije u pravu tuženik niti kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP.

 

5.2. Kako kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, tuženik pokušava dovesti u sumnju samu pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica (trenutak kada je prednik tuženika saznao za predmetnu povredu radne obveze) ovdje je za ukazati na slijedeće. Prvo, riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude i iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 386. ZPP revizijom iz čl. 382.a st. 1. ZPP ne može se pobijati drugostupanjska presuda iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, takvi revizijski navodi nisu uzeti u razmatranje. Drugo, pozivanje tuženika na druge odluke revizijskog suda o trenutku saznanja poslodavca za povrede radne obveze je neosnovano. Ovo stoga što ocjena o tome kada je poslodavac saznao za povredu radne obveze (što je isključivo činjenična kategorija) ovisi o posebnim okolnostima svakog konkretnog slučaja.

 

5.3. Nije u pravu tuženik niti kada smatra da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 373.a ZPP, jer da je povrijedio načelo neposrednosti (koje se po shvaćanju tuženika može ostvariti samo u postupku pred prvostupanjskim sudom). Naime, upravo je odredbama čl. 373.a ZPP dana mogućnost drugostupanjskom sudu da odstupi od načela neposrednosti, između ostalog, i na način da bitne činjenice utvrdi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave odnosno izvedene dokaze.

 

5.4. Nije u pravu tuženik niti kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP (jer da u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude nisu navedene činjenice koje je sud utvrdio, a niti kako su utvrđene). Kao što je već rečeno vezano za revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, drugostupanjski sud je na jasan i potpun način ukazao temeljem čega je utvrdio postojanje ključno odlučne činjenice tj. trenutka saznanja prednika tuženika za predmetnu povredu radne obveze.

 

5.5. Nije u pravu tuženik niti kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP (jer da je izostala ocjena drugostupanjskog suda žalbenih navoda tuženika vezanih za osporavanje nalaza i mišljenja vještaka M. A.). Naime drugostupanjski sud je ocijenio taj žalbeni navod i obrazložio tu ocjenu (str. 4., pasus III - V).

 

5.6. Konačno nije u pravu tuženik niti kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 394.a ZPP (jer da je drugostupanjski sud postupio suprotno pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda iz prethodno donesenog rješenja broj Rev 297/2020-2 od 3. ožujka 2020). Navodi tuženika o ovom revizijskom razlogu sami su po sebi nejasni i proturječni jer i sam tuženik ukazuje da ovaj revizijski sud u navedenoj odluci nije izražavao pravno shvaćanje kojim bi drugostupanjski sud bio vezan u smislu odredbe čl. 394.a ZPP.

 

6. Revizijski navodi tuženika o stupnju disciplinske odgovornosti tužitelja ukazuju se nebitnim obzirom da je u konkretnom slučaju nastupila zastara pokretanja odnosno vođenja disciplinskog postupka.

 

7. Obzirom da tuženik revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava posebno ne obrazlaže, vezano za taj revizijski razlog za ukazati je tek na slijedeće. Uz utvrđenje da je prednik tuženika saznao za predmetnu povredu radne obveze najkasnije 25. studenog 1994., da je tuženik 27. ožujka 1995. dopunio zahtjev za pokretanjem disciplinskog postupka za manjak robe po inventuri od 6. studenog 1994. (protokom tromjesečnog zastarnog roka iz čl. 67. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa  -  "Narodne novine" broj 34/91, 19/92 i 26/93 - dalje: ZOPRO) te da je tuženik 7. srpnja 1995. dobio konačnu disciplinsku odluku (protekom šestomjesečnog zastarnog roka za vođenje disciplinskog postupka iz čl. 67. st. 3. ZOPRO), pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 67. st. 1. i st. 3. ZOPRO, kada su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev (dakle zbog nastupa zastare pokretanja odnosno vođenja disciplinskog postupka).

 

8. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je tuženik podnio reviziju, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP.

 

9. Zahtjev tužitelja za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku, a slijedom toga niti taj trošak nisu bili od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije (čl. 155. st.1. ZPP).

 

Zagreb, 28. rujna 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Katarina Buljan, v.r.